subota, 30.08.2008.
KORNATI - GODINU POSLIJE
|
Da se nije dogodila tragedija, i da nije poginulo 12 vatrogasaca, jedan požar na Kornatima ostao bi sasvim neopažen. Ali, dogodilo se ono najgore što se moglo dogoditi. Ljudski životi ugašeni su u plamenu. Danas toliko puno znamo o raznim stvarima; znamo kako materijali gore, poznajemo zapaljivost plinova, njihovih smjesa, znamo o komunikacijama, prenosimo signale do Marsa i nazad, znamo kvantne teorije i kompjutere, znamo nuklearne energije i energije Sunca; sve znamo, jedno ne znamo. Kako su stradali naši sugrađani, naši vatrogasci, naši hrabri i požrtvovni momci? Gasili su požar koji se i nije morao gasiti? Gasili su požar na način kojim se takav požar ne gasi? Gasili su bez prikladne opreme za takvu situaciju? Poslani su i organizirani na neodgovarajući način? Vatra iz niske trave i pustog kamenja ih nije mogla ugroziti. Dogodilo se nešto što nitko logično nije do sada objasnio. Vatra nastaje uz tri uvjeta, to je poznato. Zapaljivi materijal, kisik i poticaj. Poticaj je ovdje jasan, opušak cigarete. Kisik nije upitan, on je svagdje prisutan. Sve govori da je ovdje nejasan materijal koji je gorio. To nije moglo biti samo spomenuto nisko raslinje. Gorjelo je još nešto. Što? Da li se jedini preživjeli može sjetiti detalja? Frane bi trebao dati odgovore na ta teška pitanja. Tragedija koja se dogodila prije godinu dana i danas se nastavlja "vatrom" politike. Današnja komemoracija i spomenuta neodgovorena pitanja su u ovoj situaciji zapalile druge stvari, zapalile su još vruća sjećanja i strasti. Uz takve "požare" još se teže dolazi do bitnih odgovora o toj tragediji. Zato predlažem da zbog stradalih, zbog onih koji bi opet mogli tako stradati ako se ne odgovori na pitanja o toj tragediji, ugase "požari" u ljudima. Političari i svijet moraju ići zajedno dalje. Današnja prepucavanja ne doprinose toleranciji i razjašnjenju nastanak ove tragedije. Ona ne bi trebala proizvodi još daljnje nove nesreće i konflikte. |
nedjelja, 24.08.2008.
OLIMPIJSKI PEKING MNOGE JE OSTAVIO BEZ DAHA
|
Spektakularno današnje zatvaranje, kao i veličanstveno otvaranje Olimpijskih igara prije 16 dana, mnoge od nas je ostavilo bez daha. Čovjek naprosto više ne zna gdje se nalazi granica između jave i sna. Ili, ne zna se više gdje su granice ne samo mogućnosti čovjeka, već i granice kojima čovjek želi i treba težiti? Fantazija je odigrala veliku ulogu pri osmišljavanju spektakla u Pekingu. Ispada, doslovno, da čovjek ne može zamisliti nešto što nije u mogućnosti ostvariti. Koju god granicu postavili ona će već sutra biti prekoračena, ako već i danas nije. Ne znam da li da se radujem svijetu takvih mogućnosti ili da ga se pribojavam. Stvarna bojazan danas ne postoji, ali svjestan takvih fantastičnih mogućnosti ne smije čovjek zanemariti njihovu moguću zloporabu. Ne bi se trebalo bojati zloporabe tih mogućnosti kad bi se svijet skladno razvijao. S jedne strane spoznaje i moć jednih, naspram slabosti i zaostajanje drugih, stvara barijere koje će netko jednom htjeti prijeći nasiljem. U svojoj suštini smo kao ljudi još velike neznalice, a s druge strane iskazujemo takovu moć vladanja prirodom da se ne smijemo ne upitati o rečenoj zloporabi te moći u odnosu na druge koji nas nisu sposobni, ne žele ili nas nisu spremni slijediti. Zato je jako važno da duh olimpizma nadvlada njegovu tehnologičnost. Ta tehnologičnost je jednim dijelom već došla do izražaja na Olimpijadi u Ateni prije četiri godine, a posebno na danas zatvorenim Olimpijskim igrama u Pekingu. Nadam se da će duh olimpizma zaista jačati i stvarno nadvladavati, ili bar dobro slijediti duh tehnologičnosti, te da širenje duha olimpizma neće ostati samo puste želje njegovih nosioca. |
nedjelja, 17.08.2008.
POVRATAK U SADAŠNJOST
|
Zvao se to godišnji odmor, a zapravo je bilo naporno poslovno putovanje. Rezultate putovanja ćemo još pričekati, pa će ocjena svega pasti nakon toga. No, sad smo ponovo u našoj sadašnjosti. Budući su svi akteri naše političke scene manje ili više na godišnjim odmorima ili na Olimpijskim igrama u Pekingu nekih velikih događanja očito nije ni bilo. Otišao, čujem, Slobodan Ljubičić iz najvećeg holdinga na svijetu i okolici radi nekih skandala, a s njim i njegov "principijelni" glasnogovornik. Inflacija se popela na visokih 8,4%. Ljudi to još uvijek dobro podnose. Znači može biti i viša, pa nikome ništa. Radno vrijeme trgovina, o kojem se toliko diskutiralo opet se prilagođava. To ukazuje na neku diletantnost onih koji su donosili prethodne zakone, ili pak ni ove uredbe nisu kako treba. Najveći događaj su spomenute Olimpijske igre u Pekingu. To je sada prigoda za povećanje cijena, ali i za intervencije oko Gruzije. Baš kad bi oružja trebala mirovati koristi se prilika za "poravnavanje računa". Otvorenje Olimpijskih igara kratko sam pogledao napuštajući hotel u Nikoziji. Od mnogobrojnosti, tehnologičnosti, uigranosti, veličine, snage, utrošenog novca i uniformiranosti, iskreno, pored divljenja uhvatio me i strah. Možda se ne bih trebao bojati, ali ipak se bojim. Veličina i snaga uvijek je korištena ne samo za ovladavanje prirodom, već redovito iza toga ide i iskazivanje moći prema susjedima, narodima ili ljudima. A kako bi onda trebalo izgledati otvorenje OI u Londonu za četiri godine? Ne bi li se trebalo vratiti korjenima i organizirati posve skromno otvaranje igara? No, mi ćemo se sada vratiti našim malim problemima, inflacijama, cijenama, redovitim poslovima, humanitarnom radu i opservacijama naše budućnosti. Sa srećom nam bilo! |
