Spektakularno današnje zatvaranje, kao i veličanstveno otvaranje Olimpijskih igara prije 16 dana, mnoge od nas je ostavilo bez daha. Čovjek naprosto više ne zna gdje se nalazi granica između jave i sna. Ili, ne zna se više gdje su granice ne samo mogućnosti čovjeka, već i granice kojima čovjek želi i treba težiti? Fantazija je odigrala veliku ulogu pri osmišljavanju spektakla u Pekingu. Ispada, doslovno, da čovjek ne može zamisliti nešto što nije u mogućnosti ostvariti. Koju god granicu postavili ona će već sutra biti prekoračena, ako već i danas nije. Ne znam da li da se radujem svijetu takvih mogućnosti ili da ga se pribojavam. Stvarna bojazan danas ne postoji, ali svjestan takvih fantastičnih mogućnosti ne smije čovjek zanemariti njihovu moguću zloporabu. Ne bi se trebalo bojati zloporabe tih mogućnosti kad bi se svijet skladno razvijao. S jedne strane spoznaje i moć jednih, naspram slabosti i zaostajanje drugih, stvara barijere koje će netko jednom htjeti prijeći nasiljem. U svojoj suštini smo kao ljudi još velike neznalice, a s druge strane iskazujemo takovu moć vladanja prirodom da se ne smijemo ne upitati o rečenoj zloporabi te moći u odnosu na druge koji nas nisu sposobni, ne žele ili nas nisu spremni slijediti.
Zato je jako važno da duh olimpizma nadvlada njegovu tehnologičnost. Ta tehnologičnost je jednim dijelom već došla do izražaja na Olimpijadi u Ateni prije četiri godine, a posebno na danas zatvorenim Olimpijskim igrama u Pekingu. Nadam se da će duh olimpizma zaista jačati i stvarno nadvladavati, ili bar dobro slijediti duh tehnologičnosti, te da širenje duha olimpizma neće ostati samo puste želje njegovih nosioca.
Post je objavljen 24.08.2008. u 17:45 sati.