Zvao se to godišnji odmor, a zapravo je bilo naporno poslovno putovanje. Rezultate putovanja ćemo još pričekati, pa će ocjena svega pasti nakon toga. No, sad smo ponovo u našoj sadašnjosti. Budući su svi akteri naše političke scene manje ili više na godišnjim odmorima ili na Olimpijskim igrama u Pekingu nekih velikih događanja očito nije ni bilo. Otišao, čujem, Slobodan Ljubičić iz najvećeg holdinga na svijetu i okolici radi nekih skandala, a s njim i njegov "principijelni" glasnogovornik. Inflacija se popela na visokih 8,4%. Ljudi to još uvijek dobro podnose. Znači može biti i viša, pa nikome ništa. Radno vrijeme trgovina, o kojem se toliko diskutiralo opet se prilagođava. To ukazuje na neku diletantnost onih koji su donosili prethodne zakone, ili pak ni ove uredbe nisu kako treba. Najveći događaj su spomenute Olimpijske igre u Pekingu. To je sada prigoda za povećanje cijena, ali i za intervencije oko Gruzije. Baš kad bi oružja trebala mirovati koristi se prilika za "poravnavanje računa". Otvorenje Olimpijskih igara kratko sam pogledao napuštajući hotel u Nikoziji. Od mnogobrojnosti, tehnologičnosti, uigranosti, veličine, snage, utrošenog novca i uniformiranosti, iskreno, pored divljenja uhvatio me i strah. Možda se ne bih trebao bojati, ali ipak se bojim. Veličina i snaga uvijek je korištena ne samo za ovladavanje prirodom, već redovito iza toga ide i iskazivanje moći prema susjedima, narodima ili ljudima. A kako bi onda trebalo izgledati otvorenje OI u Londonu za četiri godine? Ne bi li se trebalo vratiti korjenima i organizirati posve skromno otvaranje igara? No, mi ćemo se sada vratiti našim malim problemima, inflacijama, cijenama, redovitim poslovima, humanitarnom radu i opservacijama naše budućnosti. Sa srećom nam bilo!
Post je objavljen 17.08.2008. u 17:55 sati.