Letters of Ithiriel
Kuća za četvero
Sve je ponekad besmisleno. Ni ljudi ne nude uvijek isti otrov. Promijeni se supstanca svega, s vremenom. I ti se mijenjaš. I ja. Nitko to nikada ne gleda. Samo se nađemo odjednom u deliriju i šoku ne vjerujući sami sebi da je ispalo ovako kako jest. Da smo tu gdje jesmo. Da ne znamo tko smo. U biti. Sve je ponekad suludo. Ni mjesta nisu ono što su bila. Ni čaše čak nemaju isti žar dok nam dodiruju usne. Promijeni se sjaj svega, s vremenom. I misliš da si lagao, ali nisi. I misliš da si pogriješio, ali nisi. I misliš, čak, da se nisi pomaknuo. Ali jesi. Samo ne znaš gdje. Uspoređuješ sve sa nekim dobro znanim stvarima, sa nekim drugim ljudima, sa nekim starim, prastarim osjećajima. I sve je to sveto, i sve je to tako poetično, a ti nisi. Ti si običan. Ti si negdje između filma i pjesme, između knjige i prazne stranice, zarobljen u želji da si nešto više. Nešto, što si mislio da jesi, mislio da ćeš biti, mislio da je moguće. I onda shvatiš da je vrijeme prošlo. Neko vrijeme. Nekome. Zar je moguće tebi? Kako ćeš se ikada ponovno pronaći u tom bespuću svojih doživljaja? Tko je disao umjesto tebe svih ovih godina? U svim tim trivijalnim situacijama. I misliš da si sanjao, ali nisi. Postoje slike. Postoje dokazi da si bio tamo. Vidi se osmjeh na tvom licu. Netko se sigurno sjeća nečega. Samo se više ne postavljaju pitanja onako kako su se prije postavljala.I sve što ti izgovoriš, sve, obojala je neka nesnosna krivnja. Ne znaš točno ni čija je, samo osjećaš da ti nije bliska. Sve je ponekad nejasno. I život se događa oko naših stremljenja. Čak i kad su ona nama samima nepoznata ili nevrijedna. Misliš da je postojao neki plan, a ispada da nije postojalo baš ništa. Ispada da si mislio puno, jednom davno, pa si prestao, i sada ti ne preostaje ništa osim čuđenja.
Rado bi mislio, ali ne znaš šta.
