Letters of Ithiriel
Let it slip
Kad sam bila mala išla sam u selo po mlijeko i sir. Nagledala sam se krava i muha i divljih pasa i balege i šepavih starica sumnjivih higijenskih navika. Nagledala sam se i trave i šume i gljiva i šumskih jagoda i zmija. Vozila sam se na traktoru, trčala po livadama i brala cvijeće. Ugrizao me pas kojem sam se prišuljala da ga pustim s lanca. I to je bila najveća tragedija mog seoskog djetinjstva. Nije bilo čak ni krpelja. Ni jednog nikada. Ne znam zašto se stalno sjećam tih muha koje lete po siru i one babe koja cijedi sirutku kroz maramu i zašto je to jedina slika koja me može opisati u ovom trenutku. Potpuna začepljenost svih i svega koja se cijedi preko sita mog postojanja i stoji poput grude u mom grlu. Toliko sam puta ponovila zadnjih dana da nemam s kime pričati da sam samoj sebi smiješna. Što je s tim ljudima kojima sam to rekla? Što bih uopće rekla? Balega.
Ja sam začepljena, zatvorena i zatrovana i sve što se cijedi iz mene je gorko poput otrova. Ja sam sama i samodovoljna i lažna i neprisutna i jadna i bijedna i sve što želim je potjerati sebe samu iz tog jebenog sita i napokon uhvatiti barem dah zraka. I ne mogu više i ne želim više i ne znam iskreno kako i ne želim znati zašto i dosta mi je. Stvarno mi je dosta, a ni sama ne znam čega. Umorna sam, troma sam i šepam i ne volim kad me se prekida u mom jadu. Ne volim kad me se dira. I ne volim kad mi se pita išta. Ne volim, ništa. Ne volim ništa i točka.
