Letters of Ithiriel
U dobrom društvu
Gledajući oko sebe, u sasvim laganom ritmu, u sasvim ugodnoj vrtnji, zamišljam ponekad zavičaje koji bi popunili nepreglednost ovog hrama u kojem služim kao odmorište. Kao središte. Opisujem to što vidim, ponekad, osobama koje mi pristupaju. Ponekad im i šutim. A ponekad plešem. Razne su to osobe koje dolaze ovdje. Sumnjivih karaktera, nepoznatih obrisa, često neugodnih sjena. Skupljaju se u grupe pa izdvajaju od sebe najhrabrije sa raznim izazovima. Često se uhvatim kako gledam uvis, i čujem njihovo brujanje i zujanje oko sebe, ometajući obzor i sjaj svemira što me pokriva sa visina. Smetaju mi, kad gledam uvis. Ne znam zašto me ne ostave na miru, zar nisu već shvatili da nemam odgovora na njihova pitanja, niti uzvraćanja za njihova davanja. Jednostavno, nemam za njih ništa. Ako pogledam prema dolje, i ne vidim svoja stopala, i ne vidim u biti ništa čega bi se držala, i shvatim da sam središnjica svega, i shvatim da sam najvažnija, na trenutak im oprostim njihova ometanja. Ipak smo mi jedno u dijalogu ovog sve-vremena. Pa pogledam prema naprijed, i teškim vjeđama zatvorim dušu od nepostojanja tog smjera. Boli me. Pa pogledam prema natrag i žalim što sam sve zaboravila. Tu, u središtu svega, dokle vid seže i duša pjeva, rađa se jedna disonanca nedostajanja koja prijeti harmoniji ovog postojanja. Tu, u hramu sa toliko zavičaja, u nepreglednosti primisli i boja i tonova, ako gledam, ne vidim ono što mislim da bih trebala. Čini mi se, da sam sama.
06.05.2016. u 13:14 | 2 Komentara | Print | # | ^