Letters of Ithiriel
Just breathe
Teško dišem. Realne pretpostavke za to specifično stanje prisutne su već neko vrijeme, ignorirane od strane svih i svačega, puštene da se umnože i ugnoje i riješe me. Jednostavno, da me riješe. Nitko drugi nije mogao, nitko se treći nije usudio, prva nije imala vremena. Ispod svega što sam naoko ja, što je naoko život, razumno se samo čekalo da dođem do kraja. Nije mi bilo do kompliciranja. Nije mi bilo do razgovora. Puštat energiju u zrak da stvara zvukove stanja koje bi me samo još više umorilo kad bi ga priznala. Čemu. Nemam vremena. Nemam živaca. Nemam zraka viška. Treba gurat dalje, dat više, radit da se nešto drugo stvara osim toj jednog nebitnog čovjeka koji se svjesno podmetnuo da bude potrošna roba onima koje voli. Na sve moguće načine zamislive osobi kao što sam ja. Nisam se niti potrudila biti nešto drugo drugima. Sigurno misle da sam ih zaboravila. Sigurno misle da sam otišla. A ja sam samo toliko jako daleko od bilo kakvog objašnjenja da nemam riječ koja bi me dovela do susreta. Nema u meni ni traga pozdravu, nema ljutnje, nema oproštaja, samo ljuštura nečega, negdje, sama se ljulja u ritmičnom mrtvilu. Udah, izdah, ništa. Samo refluks gušenja, odmah. I tako. Ne dišem više. Realno, fizički, u snu, budna, moj udah je refluks gušenja. Priznajem da mi je palo na pamet da nikoga jednostavno nije briga. Iako nisam takva da bi me ičija ruka mogla dohvatiti čak i kad bi bila pružena. No, ipak, čini mi se da niti jedna nije bila. Toliko sam dobra bila. Što će sada, kada me više nema? Kako će sada, kad sam potpuno izgubljena? I tko će se vratiti jednog dana da ponovno bude mlin preko kojega idu sva sranja?
17.06.2018. u 13:35 | 0 Komentara | Print | # | ^