Letters of Ithiriel
Another blank document
Ja sam stvarno bila svatko. I svašta. I nikada se zaista nisam iskreno zapitala zašto sam danas jedno, a jučer drugo. I rekla sam tisuću riječi. Mnogim ljudima. Ponekad mi nije odgovaralo što misle da sam čudna, a ponekad sam točno to željela. I onda sam opet rekla drugih tisuću riječi, drugim ljudima. I potpuno sam na njih zaboravila. Iako sam bila uvjerena da nikada neću. Zapisivala sam sve osjećaje. Nemam više pristupa njima. Možda je tako i bolje. Možda i nije. Na kraju krajeva, shvatila sam da i nisam toliko sentimentalna. Meni je uvijek trebalo samo malo mira u životu da pustim van ono što u meni divlja. Baš nekih pravih riječi za ono što zaista jesam i nema. U svakom trenutku svakoga dana ja ostavljam mjesta za biti nešto drugo. Makar i sekundu. Pa makar to bio i gorak gutljaj, tu je. Odabir kojeg nitko ne vidi. No. Promijenilo se nije ništa. Mislila sam da jest. Govorila sam da jest. Ali riječi su ništa. Samo zvuk trenutnog stanja. Voljela bih da mogu prenijeti drugima išta osim opsesije, ali to nisam ja. Ja sam kćer svog oca. Ja sam kćer svoje majke. I sestra svog brata. Još uvijek nisam žena. Još uvijek nisam majka. Ne u svojim očima. Ja ne osjećam žrtvu o kojoj drugi pričaju. Ja samo uviđam nedostatak mira. Nedostatak riječi. Nedostatak trenutka. Realno, ja nemam problema. Osim onog što vidim da svi koji ovise o meni vise o koncu mog trenutnog raspoloženja. Nije ugodno. Ne spavam. Pričam, ali kao da nisam ništa rekla. Moguće je da i nisam nikada, ništa zaista rekla...
Ja sam stvarno bila svašta. I svatko. Što sam bila uvijek je definirala potreba. Iskreno, po tom pitanju nikada nisam iskusila žaljenja. Međutim, što sa svim tim ljudima?
If I caught the world in an hourglass
Uvijek sam sve krivo shvaćala. Pa si mi objašnjavao. Iz perspektive lijevog. Iz perpektive desnog. Pa što ako bi tu bilo više njih. I onda si nekako sebe uglavinjao u sredinu, pa dočarao vrtlog, pa umirio vrtlog, ostavio tenzije, obojao svaku svojom bojom, dodao još nekoliko perspektiva, i onda, onda.... Rekao nemoguće. Oduvijek mi se kosa na glavi dizala od tvojih objašnjenja. Nikako nikada u svim tim slikama nisam vidjela niti tebe niti tvoje potrebe niti tvoje osjećaje niti bilo što što bi bilo ikoje boje osim sive. S vremenom sam se umorila. Prestala sam slušati svaku tvoju teoriju sa tisuću postulata koje si obarao za dah, dva. Nije imalo smisla. Sva ta žrtva. Svo to poricanje očitog. Sav taj dijapazon boja koje su sve zaspale na kraju dana u magličastom sjaju tvog plavog oka. Kao da su umrle. Dah, dva, tata. I više nas nema. Ni mene, ni tebe, ni svih riječi koje si ti rekao, a ja prešutila. Ne postoji psovka koju bi sad izgovorila a da bi me zadovoljila. Isto se odnosi na sva tvoja objašnjenja. Ali ja sam uvijek sve krivo shvaćala, iako je prekasno da krenemo opet od toga. Tata.
Tata.
Tata.
Tata.
Tata.
Tata.
Tata.
