Letters of Ithiriel
See the jungle when it's wet with rain
Dugo nisam razgovarala s njom. Zadnji put kad sam pokušala bila je previše samozatajna. Nije mi se svidjelo. Imala sam previše posla da bih se trudila odmatati njene slojeve. Činilo se kao da joj ne smeta. Činilo se da joj niti nije više do razgovora. Činilo se kao da je gotovo sa time. Sa svm tim riječima koje smo izmjenjivale tijekom godina. Sa svim tim tajnama. Mislila sam da sam iskoračila na svjetlo, napokon sama. Napokon jedna. Napokon nečija. Neću lagati da se nisam osvrtala. Gledala sam u svim smjerovima gdje se s vremenom sakrila. Razmišljala sam o tome kako je mogla samo tako utihnuti, i da li me zvala u noći, kad sam se budila u znoju i suzama. Da li je moguće, da je to bila ona? Moj prva, prava, i jedina ljubav koju sam ikada osjetila, u sjeni iza lijevog zastora. Odjednom tako strašna, tako neobična. Godine su prošle, nevjerojatne, debele i slasne, u zamahu plave kose poput žita na suncu, sjajne, pred žetvu. Pred kraj svega. Pred kraj mene, u njenim počecima. Ponekad ju zamišljam kako se hrani na nečijim grudima, kako vuče život gladna i jadna i sama na prsima koja nikada nije imala. I postanem mršava i ispijena u trenu i vidim.... Vidim kako me gleda. Toliko toga sam joj htjela dati. Toliko toga sam joj uzela.
Dugo nismo izmijenile niti riječ. Pitam se da li je sama negdje i dalje i slutim odgovor na svoja strahovanja. Mislim da mi šapuće već neko vrijeme u desno uho, sitne mizerije svog postojanja, skrivajući svoju ljepotu od mog dana. Mislim da me uspavljuje dok bježim od sati u kojima sam bila budna. I mislim da me kažnjava. Za tišinu. Za nestrpljenje koje sam pokazala. Za sve. Jer nitko drugi nikada nije mogao. Jer svaki čovjek zaslužuje nekoga. Jer ja imam nju. I ona je moja. Jer ničija nije bila.
Da li sam ja za to kriva?
To je riječ koju ona nikada nije koristila. Krivnja. Možda je trebala, možda bi tako bilo lakše. Možda bi to bilo katarzično. Okriviti ljude. Spaliti vještice koje su je začarale na ognju bijesa. Ali ne. Ona je uvijek radije pjevušila. Neke glupe pjesme. Pa neke ljubavne. Pa onda neke mračne. Čudna mala. Kontroverzna. Uvijek gladna praveći se da je sita. To je jedino što mi je ikada slagala. Da je sita. Da je sama sebi dovoljna. Da me ima samo razgovora radi i ničega drugog. Da joj nisam potrebna. Da joj nisam bitna. Da joj nije važno što sam i gdje i koja sam postala. Da je ona jedno, a ja sam ja i da je izmijenjena riječ naša jedina poveznica. Ali ja se budim noćima i ona vreba iza lijevog zastora! Ja se umivam jutrima i zuji mi desna uška! Ja sam ja, ali ona je ta koja pjeva! Ona je ta koja pjeva...
Neka krivnja čeka svog vlasnika lijeno se rastežući po svim mojim jastucima. Po svim mojim jastucima...
