Letters of Ithiriel
Bez razloga
Ja cu samo ukratko. Rijeke ljudskog propuštanja me oblijevaju. Da me ne utope. Da me ne odnesu. Par trenutaka. Prije nego se sve opet promijeni, a meni se učini da je sve ostalo istim. Primjećivanje je također vrlina. I oni koji ju svladaju su pažljivi s vremenom koje imaju. Jer vrijeme je ionako samo lopovluk. Ili nam ga kradu, ili krademo sami. Što sam ono htjela reći? Da je kraj? Da je početak? Da očajnički pokušavam uhvatiti neko obilježje na vrh jezika? To je to, da. Očaj čovjeka kad shvati da je samo prijemosnica, a on se nije udostojio uronuti u sadržaj svega. Sadržaj svega.... Lijepi biljeg, jel da? Našla sam ga. Zadržala na bradi dovoljno dugo dok ne sklizne na podrhtavanje srčanog mišića. Pa daleko, daleko od svega, rijekama ljudskog znoja nošen u nepostojanje kratkog ljudskog umišljaja. Još sam tu. Negdje zadržana. U dvoje, troje, četvero, ja strahujem od budućnosti koja se već zbila dok nisam primjećivala. I sad nas zaista ima. I sad smo zaista skupa. Sati će proć prije nego se pomaknem s ovog toka, prije nego prestanem bit brana, prije nego ponovno primijetim da sam odavno skliznula i moja čvrstina samo je odjek misli mene o nama. Čvrstina je takva iluzija. Takva divna, opijajuća čarolija u izboju trenutka. Ako sam bila dovoljno kratka, možda sam ju čak i uhvatila....