Letters of Ithiriel
GODSPEED
Možda mi je najgora spoznaja u životu bila kada sam shvatila da više nemam očekivanja. Dugo mi je trebalo da to osvijestim, u seriji mukotrpno tihih trenutaka koje mogu samo opisati kao pružanje ruke u prazninu. Još duže mi je trebalo da to izgovorim naglas, uvjerena opet da će se nešto promijeniti kada se osjećaj iz nutrine dovede u postojanje sa izgovorenom riječi (jer uvijek je tako bilo pa zašto ne bi opet), ali ništa se nije dogodilo. Čovjek ne može pobjeći svojim navikama bez obzira što mu ne koriste, rabi iste izlazne putanje čak i kada ne vode nikuda, i ja sam očekivala da će se moje očekivanje stvoriti samo od sebe ako mu priznam želju. Jer ne znam živjeti bez očekivanja. Nisam se za to osposobila. Ispunjenje svojih vlastitih očekivanja moj je alat za preživljavanje, moja mantra, moja misa, moja nagrada. To je način na koji sam oduvijek vodila dijalog sa onom osobom koja me gledala u ogledalu svakog dana. Koja god da se tog dana probudila. Ah, koliko ih je samo bilo. Svaki dan je bio gozba. Svaki dan je bio pustolovina. Ali sa ciljem. Sa pravilima. A bilo je i rezultata. Postojao je uvijek neki plan, i program, i bio je divan. Bio je igralište na kojem se moja duša vrtila, opirala, disala i širila sa svakim novim udahom kojeg je grabila iz bespuća. Plan se iznevjerio, pa sam ga uvjeravala da sam mu još uvijek vjerna, pa se kršio i lomio, i bila sam ratnica koja se protiv njega borila, bio je sveti gral kojeg sam uvjeravala da sam ga vrijedna, a kad sam se umorila, uvijek je bio tu, kao najtoplija postelja kojoj bi se vratila da se odmorim od svijeta. Da, plan je bio svemir, a ja sam u njemu svijetlila kao zvijezda. Nikada iskreno ništa i nikoga nisam voljela kao što sam voljela svoja očekivanja, i nitko me nikada nije mogao vinuti u zrak kao krila mog plana. Bila je to ekstaza, bila je to spoznaja. Ona, sa velikim početnim slovom, najbitnija od svih drugih, koja nikada ne izostane sa materijalom kada ti treba nadogradnje. Koja nikada, nikada ne ostane prazna posuda i ostavi te žedna. I kada je došlo do toga, u nekom trenutku, više se iskreno ne sjećam kada je to točno bilo, da sam pojela i popila baš sve što se pojesti i popiti da iz te posude mojih očekivanja, mislim da se ugasilo svjetlo svih zvijezda u galaksiji koja sam bila ja. Ništa više nije sjalo, niti najmanja i najtanja nit koja bi me držala dok sam se vrtila. Nije više bilo plana. Nije više bilo spoznaja. Nije više postojalo ništa, čak ni tišina. Samo vrtnja je ostala.
I kao što to obično biva sa neusidrenim idejama, pretpostavljam da sam odlutala od smisla. Ne pitajte me gdje sam bila, iskreno nemam pojma. Plan se ispunio, u nekom trenutku sam stala i nastavila spiralno dubeći svoju točku postojanja poput nekog zvrka. Bilo je dobrodošlih šokova, kada sam se bavila idejom da su mi očekivanja bila prejednostavna, ali nikada nisam uspjela biti lažov prema sebi, pa se vrtnja samo nastavila. Bilo je i kratkotrajnih zaborava, kada sam udahnula, pa izdahnula još malo jača. Ali sve je bilo badava. Nisam imala novi plan, i nisam našla ništa što bi mi primilo ruku koju sam sad već očajno pružala. Večeras to vrijeme brojim ovdje u godinama. Godinama.
Sjećam se davnih dana kada sam mislila da imam pojma. Ili sam znala da nemam pojma. Uvijek je bilo barem jedno ili drugo u pitanju. Jednostavna jednadžba. Mislila sam da sam jako zrela za svoje godine. Mislila sam da sam neobična. Mislila sam da sam ne znam što u usporedbi sa ne znam kim da sam odabrala. Mislila sam da nisam umišljena. Bila sam toliko u krivu o toliko mnogo stvari tada, u točnoj mjeri stvari u kojoj sam također bila u pravu, i bila je jebena ravnoteža. Bila je jebena ravoteža, bez obzira što sam bila mlada, i što sam bila stara, i što vrijeme nije igralo ulogu ni u čemu; život je išao, ja sam ga skupljala. Bila sam uvijek jako gladna. Sjećam se sebe, ali sve što sam tada mislila da je bilo bitno za skupljanje, već sam odavno otpustila, i sad imam neka druga sjećanja. Čudna su, iz nekog trećeg života, ona koja smetaju osobi koja je ispunila plan, pa nema grala u koji bi ih spremala.
Što sada?
Što je raditi čovjeku koji je sam sebe prerastao odavna?
Možda je to put. Možda je i to neka spoznaja. Sa svim velikim slovima. Možda je to blagoslov, ispuniti sva očekivanja, pa biti, što, slobodna? Može li se to, bez ikakva plana...........
