Letters of Ithiriel
survival one on one
Ja nisam javna osoba. Ljudi koje susrećem u životu nikada vam ne bi rekli da sam tiha ili zatvorena, ali u prinicipu sve što dajem od sebe je neprirodan čin koji zahtjeva volju, usmjerenje i koncentraciju. Kada dijelim nešto, dijelim to jer znam da je dijeljenje kao disanje – izdahneš, da bi udahnuo. Ali ne, ja u biti nisam otvorena osoba. I nikada ne podijelim nešto nesvjesna točno te stvari koje sam podijelila i koja je svrha toga. Dok sjedim sada tu s ovim ekranom, mislim da je moj najveći problem bio upravo u tome. U toj konstantnoj prirodnoj potrebi da me se ostavi na miru u mom kutu i zagušujućoj želji da doprinesem svojim djelovanjem Životu kao takvom. Društvu kao takvom. Godine su prošle a da se nisam ni osvrnula stojeći na rubu toga rata koji se oduvijek odvijao u meni. Jednostavno sam bila navikla. Ja sam vam onaj tip, koji radi. I kada nastane neka buka, ja sam ona u kutu koja radi u svojoj tišini. Zadovoljna sam jedino kad se buka stiša, kad se rad odradi, i kada nitko ne pita tko je odradio, zadovoljna sam što nisam morala progovoriti. Točno dvije sekunde. Onda se osvrnem oko sebe i vidim one koji govore i viču i čije se ime zna i ponosna sam na njih, a na sebe ne. Jer kao i svi drugi, niti ja sebe ne vidim. Tko bi to gledao svaki dan. Zašto tratiti vrijeme koje ionako bježi na nove bore i nove podočnjake i neku ženu koja se još uvijek osjeća kao djevojčica. Pametniji posao je uvijek bolji izbor. Ako ništa drugo, ribam kuću. Ne, samopromocija mi je uvijek bila ljigava. Baš onako, gadna. A znam neke stvari, mogla bih ih podijeliti. Jednostavno nije ugodno, što da vam kažem. Ono što je najbolnije od svega jest činjenica da će moja ugoda na kraju naštetiti onima do kojih mi je najviše stalo, a iskreno, kako godine idu, i moj odraz u ogledalu je sve više iskrivljen. Jer nisam uhvatila priliku. Jer nisam progovorila. Jer mi je bilo ljepše samo maknuti se s puta. Toj mahnitoj zmiji reklame koja proždire sve duše pred sobom – kako je to jednom rekao moj Profesor. A bio je u pravu, blago njemu. Laži koje grade prehrambeni lanac su tragikomične. I tako, obična srijeda skoro da je završena, ja u biti ne mogu vjerovati da sam dobila pola sata mira da ovo natipkam, i sutra je četvrtak. Znate li vi točno što će vam Život donijeti u četvrtak?
Ja imam svoj kut u koji ću sjesti. Imam ljude koji će me zvati. Imam ljude koji će od mene očekivati da im dam dio sebe. Ili sve. Ovisi kako će biti raspoloženi. U 17:15 je Star Trek na trećem. U 22:00 Voyager. Između toga vježbam u dječjoj sobi. Lijep je prostor točno za tu svrhu. Možda iskrsne neki zanimljivi razgovor (iako sumnjam). A možda napokon dođe zombi apokalipsa. Trenutno raspolažemo samo sa lukom i strijelama za obranu, iako smo formirali alijansu sa ljudima koji posjeduju puške. Jel to dovoljno javno? Što običan čovjek uopće očekuje od sutra.....? Ja više ništa.
