Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

srijeda, 31.08.2005.

Mitološki ratnici i junaci

Otac Pelej, koji zbog starosti nije mogao poći u ratni pohod, sinu Ahileju darovao je svoj oklop, veliko koplje od tvrdog jasena i bojna kola koja su vukli besmrtni konji. Sve to božansko oružje Peleju su darovali bogovi u trenutku kada se oženio božicom Tetidom. Ahil pak ih je itekako znao rabiti u bitkama pod tvrdim zidovima Troje. Devet godina hrabro se Ahilej borio na čelu Mirmidonaca pod zidinama Troje, devet je godina pojava Ahileja i samo njemu odanih Mirmidonaca izazivala grozu i strah u redovima Trojanaca. Ahejska (grčka) i trojanska vojska i vojskovođe podjednako su poštovali i divili se Ahilevoj hrabrosti i ljudskosti, no, ne i Agamemnon. Iako je Agamemnon bio veliki kralj i vojskovođa, ipak ga nisu krasila obilježja ljudskosti. Naime, mrzio je Ahileja i nikako se nije mogao pomiriti da je njegov podređeni bolji od njega. Dugo je Agamemnon prikrivao svoju ljubomoru i netrpeljivost prema Ahileju, a onda jednom, bilo je to desete godine opsade Troje, nije se mogao suzdržati i izazvao je svađu s Ahilejom koja je umalo dovela do raspada cijele ahejske vojske. Te desete godine opsade Troje u grčkom je taboru zavladalo nezadovoljstvo i veliki nespokoj. Vojnicima je bilo dosta ratovanja koje nikamo nije vodilo, a vojskovođama je sve više smetala neodlučnost za zapodijevanje odlučujuće i konačne bitke, a sve su više i uviđali da od bogatog plijena neće biti ništa. U taboru se sve više osjećala nestašica, a naročito je nedostajalo hrane. Da bi ahejskoj vojsci podigao ćudoređe i vratio samopouzdanje, Ahilej je sa svojim Mirmidoncima napao jedno susjedno kraljevstvo Troji i tamo pribavio obilje hrane i živežnih potrepština za vojsku. U tom je pohodu oteo i kćer Krisovu imena Kriseida. Kris je bio svećenik boga Apolona. Diobom plijena lijepa je Kriseida pripala Agamemnonu, a Ahilej nije imao ništa protiv jer je volio Briseidu koju je zarobio u prethodnom pohodu. No, slijedećeg dana u taboru Ahejaca pojavio se Kriseidin otac i zatražio od Grka natrag svoju kćer, te za nju ponudio veliki otkup. Iako se svim vojskovođama dopala ponuda, Agamemnon je to odbio uz obrazloženje da mu se djevojka dopada i da je neće dati ni za što na svijetu. Svećenik Kris je otišao, ali se obratio bogu Apolonu sa zamolbom za osvetu Ahejcima. Apolon ga je uslišao, sišao je s Olimpa i srebrenim lukom i strijelama taborom Ahejaca proširio je kugu. Vojnici su umirali, a Agamemnon ništa nije poduzimao da umiri gnjevnog boga Apolona. Kada je stanje postalo nepodnošljivo Ahilej je sazvao sabor vojskovođa (kraljeva) kako bi na njemu odlučili što im je činiti. Agamemnon se silno uvrijedio što je Ahilej sazvao sabor, pa je odlučio da mu se osveti. Kada je vrač Kalhant objavio skupštini da se Apolon može udobrovoljiti tako da se Kriseida vrati ocu bez otkupnine, te da mu se Ahejci ispričaju, Agamemnon se okomio i na samog Kalhanta. Ahilej je stao u obranu staroga Kalhanta, a Agamemnon je teškim uvredama napao Ahileja i okomivši se na pitanje njegove časti. Na kraju je Agamemnon obećao da će se poradi interesa vojske odreći Kriseide, ali da će u zauzvrat uzeti jednu od robinja svojih podređenih. Naravno, izabrao je Briseidu. Ahilej se ponio časno i poštujući stegu pomirio se da Briseida pripadne Agamemnonu, no, pred svima se obvezao da više neće ratovati i bojevati sve dok mu se Agamemnon ne ispriča za nanijete uvrede i pred cijelom ga Ahejskom vojskom ne zamoli da se vrati u bitke. Otišao je na obalu mora i iz plavetnih dubina dozvao je svoju majku božicu Tetidu, te je zamolio da se zauzme za njega kod Zeusa. Dakako, stari 'ženskar' Zeus nije odolio čarima Tetide, pa je zapovjedio svim božicama i bogovima da se do daljnjeg ne miješaju u sukob Ahejaca i Trojanaca.

ponedjeljak, 29.08.2005.

Mitološki ratnici i junaci

Ahilej – (grč. Akhileus, lat. Achilles, sin je fitijskog kralja Peleja i morske božice Tetide)

Najveći je od sto tisuća Ahejaca (Grka) pod Trojom, nitko mu ravan po snazi nije, niti ga itko mogao nadmašiti u odvažnosti, okretnosti i brzini, a ni po otvorenoj i prijatnoj ćudi ravna mu bilo nije, bio je muževan i lijep (možda ljepši i d samog boga Apolona, pa su se zato i njih dvoje zakačili pod Trojom). Posjedovao je sve vrline koje trebaju krasiti muškarca i velikog ratnika, sudbina mu je dala sve, ali samo jedno ne. Nije imao sreću. Rodio se u braku koji su njezinoj majci nametnuli bogovi. Mitologija je zapamtila da je on trebao biti Zeusov sin koji ga je trebao nadvisiti, no, kada je to Prometej u zamjenu za slobodu otkrio Zeusu, stari ženskar se silno uplašio i uredio da se Tetida prekrasna morska božica uda za smrtnog čovjeka. Kada se rodio, Tetida je Ahila uronila u vode podzemne rijeke Stiksa, pa mu je cijelo tijelo, osim pete za koju ga držala majka, prekrio nevidljiv i neprobojan oklop. Već kao desetogodišnji dječak golim je rukama zadavio vepra i dostigao jelena u punom trku. Do svoje mladenačke zrelosti naučio je sve što je tadašnjem ratniku i junaku bilo potrebito. Ponašao se kao pravi muškarac, prijateljski i naklono prema prijateljima, s poštovanjem i dubokom uvaženosti prema ženama, te s velikom hrabrosti i dostojanstvom prema neprijateljima. Znalački i vješto rukovao je oružjem, vidao je bojne rane svojim suborcima, svirao je liru, pjevao je i plesao… Njegova majka Tetida znala je za proročanstvo da će pred njezinog sina biti stavljen strašan izbor sudbine (sudbini nitko pobjeći nije mogao ni ljudi, ali ni bogovi). Naime, sudbina mu je odredili dugi život bez slave, ili kratki i vrlo slavan život. Iako mu je silno kao majka željela slavu i uspjeh u životu, Tetida se ipak, opet kao i svaka brižna majka, odlučila za dug život svoga sina. Kada je doznala da se ahejski (grčki) kraljevi spremaju u pohod na Troju, sakrila je Ahila kod kralja Likomeda na otoku Skira. Na dvoru kralja Likomeda koji je imao samo kćeri, Ahil je bio obučen u ženske haljine i po cijele dane provodio je u vrtu s prekrasnim kraljevim kćerima. Agamemnon, glavni zapovjednik grčke vojske u pohodu na Troju, uz pomoć vrača Kalhanta saznao je gdje se skriva najveći ratnik. U namjeri da ga dovedu krenuli su kralj Itake Odisej i kralj Arga Diomed. Njih dvoje prerušili su se u trgovce i zatražili su prijam kod kralja Likomeda. Pred njegove kćeri rasprostrli su silne nakite, skupocjene tkanine i tisuću sitnica koje su ženama potrebite, a kao slučajno tu se našao i jedan mač. Po dogovoru, jedan od Odisejevih ratnika uletio je u dvoranu i povikao da neprijatelj napada kraljev dvor. Sve Likomedove kćerke u strahu i panici stale su vrištati i razbježale su se, no, jedna od njih dohvatila je čvrsto mač, riješena da se bori. Bio je to Ahil veličanstveni ratnik. Bez dugog nagovaranja Ahil je pristao da se pridruži Ahejcima na pohodu protiv Troje, a time je i izabrao kratak, ali slavan život. Od njegova nauma nitko ga više nije mogao odvratiti, ni majka Tetida, a ni Dejdamija Likomedova najstarija kćer koja mu je otkrila da očekuje njegovo dijete. Ahil je skupio pet tisuća svojih Mirmidonaca. (Mirmidonci su potomci mitskih hrabrih ratnika, prema mitologiji nastali su od mrava, a jedino su se na Ahilov poziv odazivali i jedino su s njim na čelu pristali poći u pohod na Troju).

nedjelja, 28.08.2005.

Egipatska mitologija

Nebeska Duga – šarena zmija koja guta kišu

Prema mitologiji drevnih Egipćana, a i mnogih drugih drevnih afričkih naroda (plemena) zmije se povezuju s nestankom vodenih izvora, presušivanjem bunara, prestankom kiše… Još i danas kada prestane padati kiša na nebu se može primijetiti prekrasna šarena duga. No, drevni su Egipćani dugu smatrali za veliku šarenu (raznobojnu) izvinutu zmiju koja je popila kišu. Poput drevnih Egipćana isto mitološko vjerovanje zadržalo se i kod afričkih plemena Eve i Kikuju koja vjeruju da se nakon kiše protiv strašne zmije imena Mukungu Mbura (duga) žestoko bori ratnik imena Vadua (u prijevodu – sin Sunca). Kad Vadua pobijedi Mukungu Mburu kiša će ponovno padati i žednu zemlju natopiti vlagom. Ako idemo dalje u legende i mitologije afričkih plemena sve više nalazimo sličnosti sa mitologijom drevnih Egipćana. Tako je i sa zmijama koje čuvaju izvore rijeka i bunare. U delti rijeke Niger tako postoje zmije čuvarice vode, a poznate su narodu Vanjaruanda, Hotentoti, Nama i Ijo. U Sudanu pak, zmija koja čuva vodu, svake nedjelje traži u zauzvrat za vodu po jednu mladu djevojku. Tako je bilo sve dok se nije pojavio ratnik junak koji je, zaljubljen u djevojku koja je trebala postati žrtva zmiji za vodu, odlučio da ubije tu strašnu neman i narodu osigura vodu, a sebi družicu. U plemenu Remba pak opet postoji osmoglava zmija koja uskraćuje vodu ljudima. Tu osmoglavu zmiju ubili su lavić i bik. Drevni pak su Egipćani smatrali da u pećini gdje izvire Nil postoji velika zmija koja čuva dragocjenu vodu Nila. Kako je život Egipta zavisio o poplavama Nila, tako su i drevni Egipćani prikazivali izvor Nila kao boga Hapia koji pobjedom nad zmijom koja čuva vodu, izaziva poplavu koja za Egipat život znači.

subota, 27.08.2005.

Egipatska mitologija

Menet i Mesektet - dnevna i noćna 'barka od milijun godina'

Dakle, borba između Raa i Apofisa neprekidno traje, a uvijek završava pobjedom Raa, no, svake noći Ra mora doskočiti novim smicalicama i zasjedama koje mu priprema Apofis. Kada svake večeri Raova barka Menet doplovi do Zapadnih planina (kod Zapadnih planina prema mitologiji drevnih Egipćana nalazi se ulaz u Duat -podzemni svijet). U trenutku kada Ra prelazi iz barke Menet u barku Mesektet u znak pozdrava oglase se pavijani (majmuni posvećeni bogu Totu). '… Ti si stvorio pavijane da pjevaju o tebi, da plešu oni ispred tebe i da ti uzvikuju pohvale…' Nakon toga Ra plovi podzemnim Nilom koji protječe kroz zemlju Amentet (zemlja mrtvih u kojoj vlada Oziris) i Raova barka prolazi kroz dvanaestero vrata (dvanaest noćnih sati). Upravo svih dvanaest vrata čuvaju strašne zmije i tu predstoji opasnost za Ra. Prema mitologiji u tim trenucima iz svojih grobnica izlaze duše mrtvih (ba) i pozdravljajući Raa na trenutak ponovno uživaju u toplini Sunca. '…slava tebi Ra! Tebe poštuju stanovnici Amenteta klanjaju ti se i hvale tebe koji ideš u miru. Raduju se oni kada ti donosiš svjetlost Ozirisu gospodaru vječnosti. Otvaraju se ponovno oči onih koji žive u Amentetu i puna su njihova srca radosti kada tebe ugledaju…' No, ponoć brzo prolazi i približava se trenutak strašne bitke koju će zapodjenuti Ra i Apofis. Apofis ispija svu vodu podzemnog Nila u namjeri da spriječi daljnju Raovu plovidbu. Sada se pojavljuje druga zmija, strašna Raova zaštitnica, zmija Mehen, pojavljuju se i neustrašivi Raovi mornari s noževima u rukama, a pojavljuje se i 'Velika Devetka' paut boga Ra, svi naoružani kopljima i harpunima. Žestoko udaraju na Apofisa i bodu ga svojim kopljima, harpunima i noževima u sve pregibe njegove, sve do trenutka kada ne isteče sva voda koju je on popio i ne omogući se daljnja plovidba Raove barke Mesektet. '… velika zmija Mehen na čelu tvom rasijeca kičmu Apofisu strašnom i pobjeđuje ga, napada ga Izida veličanstvena i pobjeđuje ga, napada ga i Neftida šutljiva i ranjava ga, pogađa ga Tot tri puta veličanstveni i obara ga. Silno se bori Devetka s njim, a onda stiže i Horus sa ratnicima svojim u čijim su rukama noževi…' Na kraju Apofis popušta i Raova barka kroz Istočne planine natrag se uzdiže na Nebo. '…snažan je Ra, slab je Apofis, postoji Ra, nema tebe Apofise…' Vrata horizonta širom se otvaraju, a Ra se umiva u jezeru na poljima Iaru i odijeva on svoju crvenu odjeću, te svečano prelazi u barku Menet.

petak, 26.08.2005.

Egipatska mitologija

Horus ur – Horus Behdetski (Krilato Sunce)

Mit o Horusu Behdetskom potječe iz doba kada je Egipat bio još razjedinjen i podijeljen na Gornji i Donji Egipat. Borbe za ujedinjenje opisuju se kao borbe između vojske Horusa i Seta. (Athumanunh skreće pozornost da ove borbe nisu borbe Horusa sina Izidinog i Seta, već Hurosa ura (starijeg) i Seta. (Horus ur je brat Seta i Ozirisa, sin Nutin). Dakle, Horus je na čelu vojske Sjevernog (Donjeg) Egipta, a kult mu je razvijen u gradu Behdetu, a Set je na čelu vojske Južnog (Gornjeg) Egipta. Okolnosti pod kojima su se borbe vodile Athumanunhu nisu baš kristalno jasne, pa je on siguran da je pobjeđivala na trenutak jedna, a onda opet druga strana. Horus se prikazuje u odjeći faraona i kao najstariji sin boga Ra, Horus je dobri bog i gospodar Dviju zemlji (Nebtaui). U tom mitu pobunjenike protiv Ra predvodi Set (opet oličenje zloće), a baš u tim mitovima Setova vojska sastoji se od ratnika u obličju strašnih krokodila, nilskih konja i zmija, koji su općenito i vjekovni neprijatelji boga Ra. (Otuda i ona kasnija tvrdnja da su faraonovi neprijatelji zapravo i neprijatelji boga Ra) Dalje u mitu Athumanunh je pronašao i trenutke kada Horus, sin Izidin, zapravo pomaže svom ujaku Horusu Behdetskom u strašnim borbama s vojskom vodenog kaosa, a onda opet u mitu o borbi Horusa, sina Izidinog i Seta oko prava na prijestolje Ozirisovo, Horus Behdetski svesrdno i otvoreno pomaže i na strani je svog nećaka mladog Horusa.
…'Horus zapinje devet svojih lukova i cilja demona koji iz zemlje izlazi. Natrag Mago (krokodil) sine Setov! Ne približavaj se jer ja sam Onuris (bog rata Anhur) divni ratnik, ja sam Montu (ratnik boga Sunca, onaj koji je na pramcu 'barke od milijun godina'), ja sam Sopdet (božanski čuvar), ne približavaj se jer ja sam spasitelj!…'
Na slici Athumanunh prikazuje razlike između Horusa (sina Raova) i Horusa (sina Izidinog i Ozirisovog) i naravno u središtu je Athumanunhovo poimanje tog veličanstvenog božanskog sina i ratnika.

četvrtak, 25.08.2005.

Egipatska mitologija

Neprijatelji Raovi

O neprijateljima boga Sunca, moćnog Ra, drevni egipatski tekstovi govore u svim zapisima i na mnogim mjestima. Athumanunh je pokušao da ih, opet na sebi svojstven način, nekako sistematizira, pa ih je podijelio na: 1) neprijatelji iz vodene stihije (senek en mu – vodeni kaos) gdje dolaze krokodili i nilski konji, te kaotični 2) zemaljski neprijatelji škorpioni i zmije. Međutim, kod zmija treba razlikovati prijateljske od neprijateljskih. Božica plodnosti Renenut (žena s glavom kobre) jedna je od prijateljski nastrojenih božanstava. Tu je i božica smrti Meritseger (ona koja voli tišinu), pa strašna zmija Mehenta (ona koja opasuje Zemlju), pa strašna zmija Sata (sin zemlje), a najstrašnija među njima je ipak Apofis (Apep) koji utjelovljuje svu zloću u sebi. Međutim, Ra ima svesrdno pomoć dobre zmije poput Mehena koji žestoko udara po Apofisu, a tu je i Heptep, Nehbekau, Meret, Uatjet (sve redom vrsni ratnici i ratnice, prijateljski naklonjene zmije bogovima i ljudima. Ponekad u tim strašnim noćnim bitkama u pomoć, Rau priskoči, Serek (škorpion) brat od Mafdet, veličanstvene ratnice u obliku risa (mačka, ali to nije Bastet!). Padom Seta s pramca 'barke od milijun godina' izgledalo je da će Apofis sa svojom mračnom silom konačno pobijediti Raa i njegovu silu svjetla, ali ne zadugo, jer na pramcu se pojavi ahaui (biće slično anđelu) Sia (odnosno božanska volja) koji također 'zmijski ratnik', ali u tijelu čovjeka udara po Apofisu i sve do dolaska Horusa Behdetskog (Krilatog Sunca) i njegove silne božanske vojske, Sia hrabro podnosi udare i odolijeva navalama Apofisa. Dakle, slijedećih nekoliko postova Athumanunh će uporabiti za objašnjenje o navadama dobra i zla, odnosno o dobrim i zlim zmijama iz drevnih egipatskih mitologija. Naravno, na kraju na slici Athumanunh je prikazao božicu Mafdet (kao drevno egipatsko božanstvo i kao Athumanunhovo poimanje) o kojoj su drevni Egipćani ovako zapisali: …'natrag ti koji dolaziš, rode Apofisov! Drhti! Ja sam Mafdet od Ra poslana! Drhti! Natrag! Uništavam otrov tvoj i Ra pobjeđuje, bogovi pobjeđuju! Srce je tvoje iščupala Mafdet, a škorpion te okovao, tebi je istina ranu namijenila…' Jasno je da su Mafdet i Serekh, brat njezin, stali na put nekom od roda Apofisovog u obrani 'barke od milijun godina'.

srijeda, 24.08.2005.

Drevna proročanstva

Hermes Trismegist kazuje Asklepiju proročanstvo o propasti Egipta

(Hermes Trismegist – legendarni egipatski mudrac, Asklepije – grčki bog medicine)

… doći će doba kada će u zemlji Kemet (crna, naziv za Egipat prema crnom mulju koji je nanosio Nil tijekom poplava) Egipćani prestati štovati i služiti bogove svoje, a sva njihova religiozna dijela bit će prezrena. Svi će bogovi tada zauvijek napustiti Kemet (Egipat) i uzletjet će na Nebo. Bit će Kemet napušten i ostavit će ga bogovi, a stranci će doći i njime će upravljati. Bit će Egipćanima zabranjeno štovanje bogova njihovih i prijetit će im se kaznom, onima, koji se zateknu u štovanju i slavljenju starih bogova. Tih će dana zemlja, pobožnija od svih zemalja, postati bezbožna. Više neće biti puna hramova, već će biti puna grobova. O, Kemete! Postat ćeš isprazna priča, a tvoji vjerski objekti bit će tek lijepe stvari, a tvoje božanske riječi tek lijepo kamenje. Ooo, barbari će biti bolji od vas, ooo Egipćani! Njihova religija bit će bolja bilo da su oni Skiti, Hindusi, ili neke druge vrste … i postat će Kemet pustinja koju su zauvijek napustili bogovi i ljudi. Nitko više neće gledati u Nebo. Ljudima će biti draža tama od svijetla, smrt od života, a ljudi će biti ugroženi u duši svojoj. Uspostavit će se novi zakoni i bit će dobro, ali zli ahaui (biće slično anđelu) ostat će među ljudima i bit će s njima i vodit će ih u bezboštvo, ratove i pljačku učeći ih stvari koje se protive bogovima i prirodi. Doći će vrijeme kaosa i nepoštovanja plemenite riječi, a kada se te stvari dogode, o Asklepije, tada će bog gospodar i prvobitni stvoritelj opetovano djelovati protiv kaosa. Djelovat će potopom, katkad vatrom koja prži, a katkad ratovima i bolestima sve dok se ponovno ne rodi Svijet. Priroda boga je volja, a božanska volja je dobro …

utorak, 23.08.2005.

Egipatska mitologija

Izidino lukavstvo

Izida veličanstvena tijekom spora, između Seta brata njezinog i Horusa sina njezinog, baš kao i božanski paut (moćna devetka – devet bogova koji su u Anuu) bila je na velikoj muci i kušnji kome osporiti, a kome dati pravo na prijestolje Ozirisa pravednog. Zato 'božanski paut bogova koji su u Anuu' oformi 'sud božanski' koji je trebao pratiti sam tijek spora Seta – moćnog ratnika s pramca 'barke od milijun godina' i mladoga Horusa sina Ozirisovog. Izida odluči nadmudriti brata Seta u korist sina Horusa. Evo kako je to zabilježila mitologija:
' … Obveže se Set Velikom Ra: Neću se ja pokoravati sudu dok se Izida u njemu nalazi! (U velikom pautu bogova koji su u Anuu nalazi se i Izida) Veliki Ra tada božanskom sudu zapovijedi: Otplovite u zemlju Amenteta, na Unutarnji otok, pa im tamo presudite! Kažite splavaru Akenu da niti jednu ženu Izidi nalik ne prevozi nipošto u Amentet! Preveze se tako 'božanski sud' preko jezera što okružuje Amentet i iskrca se na otok Unutarnji, pa posjedaju tako bogovi ispod sjene Raove. Izida se preruši u staricu i pristupi Akenu koji je sjedio pored splavi svoje. Izida se obrati splavaru Akenu: Ja dođoh k tebi da me prevezeš na otok Unutarnji jer nosim ovaj kruh dječaku koji gladan već danima čuva malo stado na otoku Unutarnjem. Aken joj mirno odgovori: Zapovjeđeno mi je da ne prevozim ni jednu ženu. Izida ga odmah upita: Da li se to što ti je zapovjeđeno i Izide tiče? Aken joj ne odgovori jer je sada prepoznao Izidu, već je upita: Što ćeš mi dati ako te prevezem na otok Unutarnji? Izida mu odgovori: Dat ću ti ovoga kruha božanskoga. Aken se nasmije: Što će meni kruh božanski, pa zar da te ja za kruh prevezem na otok Unutarnji ako mi je zapovjeđeno da ni jednu ženu ne prevozim? Izida mu tada ponudi: Evo, dat ću ti svoj zlatni prsten koji mi je na ruci od rođenja. Aken to prihvati i preveze Izidu na otok Unutarnji. Izida se sada pretvori u predivnu mladu djevojku, te krene prema sjeni Raovoj gdje otpočiva 'sud božanski'. Ugleda je Set i pođe joj u susret. (Naime, poradi moćne Izidine magije jedino ju je Set od svih bogova i vidio) Set joj priđe i upita je: Tko si ti djevojko prelijepa? Izida mu mirno odgovori: Ja sam bila žena pastirova, moj gospodaru, rodih mu sina, a kad on umre i sin mu stoku preuzme dođoše stranac u kolibu moju. Istuče sina moga, ote mu stoku oca njegova, a mene otjera. Ja želim da se ti boriš za moga sina! (Izida zna da je Set moćan i ponosan ratnik i da ga nepravda boli, pa on se svake noći žestoko bori na pramcu 'barke od milijun godina' s moćnom vojskom Apofisa neprijatelja Raovog) Kaza joj tada Set: Zar da stoka pripadne tuđincu kada je tu sin gospodara?! Istog trenutka Izida se pretvori u jastreba ptičara, te se vine u visinu pobjedonosno kličući: Plači nad sobom, jer usta tvoja vlastita rekoše pravdu i razum te tvoj vlastiti osudi! Što još hoćeš?! …

ponedjeljak, 22.08.2005.

Egipatska mitologija

Ra na Zemlju šalje Hator

… reče Ra tada Nunu: 'Najstariji među bogovima od koga postadoše bogovi. Gle, ljudi stvoreni od oka moga smisliše zla dijela protiv mene i bogova. Čekao sam, nisam ih ubio, prije nego što čujem riječi vaše o tomu.' Reče tada Njegovo Veličanstvo Nun: 'Sine moj, Ra, ti si bog veći od onoga što ga je stvorio i onih koji ga stvoriše! Tvoje je prijestolje snažno, veliki je strah među ljudima od tebe zavladao. Neka tvoje oko kazni one koji te uvrijediše!' I slože se tada svi bogovi i božice i rekoše oni Ra: ' Veliki Ra, pobjegoše ljudi od tebe u pustinju, njihova su srca u strahu. Pošalji oko svoje da uništi one koji smisliše zlo protiv tebe, neka ono siđe u obliku Hator' …

Ra zaustavlja božicu Sekment i spašava ljude

… reče Ra tada: 'Zovite mi brzonoge glasnike moje neka se žure kao sjena uz tijelo!' I dovedoše bogovi glasnike Ra. 'Idite u Elefantinu, sameljite puno didija (crveno obojen mineral poznat drevnim Egipćanima) i još više ječma za pivo. Načinite sedam tisuća posuda piva!' Kada Ra dođe da pogleda pivo pomiješano s didijem, koje je sada nalikovalo na ljudsku krv, silno se razveseli Ra: 'O kako je to divno, ja ću spasiti ljude! Uzmite ovo i odnesite na mjesto gdje je Sekment ubijala ljude, pa izlijte to na sve četiri strane!' Bilo je već jutro istrebljenja ljudi kada se pojavi strašna Sekment. Bi Sekment radosna kada ugleda da je sve poliveno od krvi ljudske i stane je ona piti. Razveseli se njezino srce i pođe ona opijena (pijana) i sretne ona ljude u strahu, ali ih ne prepozna. Pojavi se tada Ra sa svom svojom božanskom svitom i reče on tada Sekment: 'Idi u miru otpočini, Imait (opet jedan od oblika božice Hator) …
Na slici je, dakako, opet Athumanunhovo poimanje strašne božice srdžbe i rata Imait, onako, samo njemu na svojstven način…

nedjelja, 21.08.2005.

Egipatska mitologija

Neter Mesehtiu – simboli bogova

Oznaka (simbol) u hijeroglifima koja označava boga (božanska bića) jednostavno izgleda poput zastavice ili ratne sjekire. Drevnim egipatskim jezikom kazano (nether – tkanina, dakle zastavica), ili (neter – bojna sjekira). U drevnim zapisima Egipćana iz arhajskog doba upravo je zastavica rabljena za oznaku hrama. Dakle, za oznaku riječi 'bog' ostaje nam ipak sjekira. Zašto su, drevni Egipćani, upravo sjekiru izabrali za oznaku božanstva, Athumanunhu je još i danas nepoznato, ali pomnijim proučavanjima zapisa i motrenjem zvijezda na Nebu, izgledu sjekire najbliže je zviježđe Velikog Medvjeda. Međutim drevni Egipćani to zviježđe nazivaju Mesehtiu (but bika, svetog bika Apisa, a upravo je i Ra rođen između butina 'nebeske krave'). Eto tako onda Athumanunh objašnjava na sebi svojstven način i sjekiru kao oznaku koju su drevni Egipćani uporabili za označavanje svojih bogova.

subota, 20.08.2005.

Egipatska mitologija

Egipatsko 'zlatno doba' – 'prvobitno vrijeme'

Drevni Egipćani u svojoj mitologiji opisali su 'zlatno doba' – 'prvobitno vrijeme' kao doba u kojem su ljudi živjeli s bogovima, zemlja je bogato rađala plodovima, a grijeh i nasilje bili su potpuno nepoznati. No, to stanje (možemo ga slobodno usporediti s biblijskim rajem) iznenada su prekinuli ljudi svojim prvotnim grijehom. (Athumanunh doista nigdje nije pronašao nikakav zapis drevnih Egipćana kakav je to bio grijeh i kada je on počinjen) Sigurno je jedino to da je solarni bog Ra bio iznenađen i potpuno razočaran grijehom koji su počinili ljudi. Tako je u Tekstovima sarkofaga Athumanunh pronašao zapis: … 'stvorih svakog čovjeka drugom nalik. Nikada im ja ne zapovjedih da počine grijeh, no, on je došao iz njihovih srca pokvarenih i time su pokvarili moju riječ. Ja stvorih bogove od krvi svoje, a ljude od suza svojih…' tako je govorio razočarani Ra. Dalje mitologija kazuje o 'nebeskoj kravi' u kojoj je Ra odlučio ljude kazniti za 'prvotni grijeh', pa Ra na Zemlju šalje božicu Hator koja se u srdžbi na ljudski grijeh pretvorila u strašnu božicu Sekhmet (Jedan od oblika božice Hator kada ona ima lavlju glavu). Tako je strašna božica Sekhmet stala nemilice uništavati ljude. No, Ra uvidje da to nije dobro, pa pošalje svoje glasnike da opiju Sekhmet pivom.
(Na slici Athumanunh Vam je prikazao dva oblika Hator kada ona poprima oblik strašne božice s lavljom glavom (ratna božica), inače Hator ima sedam oblika, a ona u sredini je, naravno, Athumanunhovo poimanje te prekrasne, ali vrlo opasne i strašne božice.)

petak, 19.08.2005.

Egipatska mitologija

Božansko stvaranje čovjeka u egipatskoj mitologiji

Stvaranje čovjeka u drevnoj je egipatskoj mitologiji opisano na više načina. Jedna od verzija kazuje da su ljudi nastali od suza Raovih, a bogovi od krvi njegove, pa tako svi vuku podrijetlo od Sunca. Po drugoj verziji božanski kreator bog Khnum čovjeka je stvorio na svom lončarskom kolu oblikovao mu dušu (ka) koja je pretvorbom sišla u oblikovano ljudsko tijelo, a pri tomu je zadržala vezu s bogovima (sve dok je čovjek pravedan), božica Izida čovjeku je darovala srce (ab) koje ga je upućivalo na vezu s bogovima (opet sve kada je pravedan). Treća pak verzija kazuje da je u početku postojalo 'zlatno doba' koje je bilo 'prvobitno vrijeme' kada na zemlji vladaju samo bogovi. U tom je dobu bilo sve idealno i baš su se tu zbili događaji koje drevni Egipćani kasnije opisuju u svojoj mitologiji, a koji su za njih zapravo konstitucije postojećeg stanja Svijeta. Primjerice, čovjekova smrtnost i besmrtnost bogova dolazi od ubojstva Ozirisa pravednog, kojeg je ubio vlastiti brat Set, veličanstveni ratnik s pramca 'barke od milijun godine' (Athumanunhu još ni danas nije poznat trenutak kada je to taj veličanstveni ratnik zastranio, da li je to bila zavist što je otac Geb vlast ostavio Ozirisu, ili je to možda ljubomora na vlastitog brata jer ga potajno ljubi i obožava Neftida žena Setova) No, Oziris je uskrsnuo i postao je vladar Amenteta (Svijet mrtvih). Dakle, time je određena čovjekova sudbina i njegov boravak u vječnosti nakon smrti, ali istodobno i nužna obnova života. Zanimljivo je da je jedino Oziris zadržao popularnost tijekom sva tri milenija egipatske povijesti. Dok su drugi bogovi i božice zamjenjivi, ili vremenom mijenjaju imena i oblike (Ra, Amun, Aton, Iusaset, Hator, Izida …), te imaju konkurencije, Oziris je uvijek Oziris, kako na početku 6. dinastije tako i na završetku ptolomejske dinastije. Upravo pred Ozirisa svi moraju jednom doći (faraon i seljak, muškarac i žena, ratnik i umjetnik, svećenik i pisar…) Iako je Ozirisova riječ posljednja, on nikada u ikonografiji drevnih Egipćana nije prikazan kao zastrašujući bog gnjeva i kazne, on je uvijek blag i produhovljen, a Athumanunhu se poima poput Krista koji je također rođen kao čovjek, u svojim mukama dijeli sudbinu običnog čovjeka i na kraju je mučki ubijen, da bi kasnije bio sudac mrtvima.

četvrtak, 18.08.2005.

Egipatska mitologija

Svjetonazori u egipatskoj mitologiji

Naš današnji Svijet okrenut je prema budućnosti i temelji se (barem u onoj optimističnoj varijanti) na vjerovanju da će razvojem naše Civilizacije doći do određenog napretka koji će možda omogućiti humaniji Svijet. Ako našu Civilizaciju temeljimo na kršćanstvu onda naše Vrijeme teče linearno, a početak našega Duha počinje s Kristovim rođenjem. Dakle, time je zatvoreno razdoblje Staroga Svijeta i njegove nasljednice Antike. Dok se u našem poimanju Vremena nikada ništa ne može opetovati (ni stanje Svijeta, ni ljudski život, ni samo Kristovo rođenje) drevni su Egipćani poimanje Vremena (povijesti) drukčije promatrali. Vrijeme su promatrali kao ciklični (spiralni) tijek koji u svakom trenutku omogućuje obnovu Svijeta, života, pa i same povijesti koja je kod drevnih Egipćana zapravo opetovanje mitskih arhetipova na različitim Vremenskim nivoima. Za drevne su Egipćane dakle Prostor i Vrijeme samo privremeno stanje koje je nastalo razdvajanjem Neba (Nut) i Zemlje (Geb). Taj trenutak drevni su Egipćani zabilježili kao vječnost (Heh), odnosno kao 'milijun godina' i to su vrlo često prikazivali u svojim ikonografijama. O čemu Vam to kazuje Athumanunh? Kazuje vam o drevnom mitu drevnih Egipćana u kojem su boga Zemlje Geba i božicu Neba Nut, u njihovom spolnom činu, (…toliko su tijesno priljubljeni bili da između njih ništa nije postojalo, a Nut ni svoju djecu roditi nije mogla …) razdvojili bog Šu (Zrak, otac Geba i Nut) uz svesrdnu pomoć boga Heh (Vječnost). Dakle, kada se bogovi Šu i Heh umore (ostare), Geb i Nut ponovno će se spojiti, a Svijet će se vratiti u stanje prvobitnog kaosa u kojem neće biti ni bogova ni ljudi, no, ostat će Nun koji će se opet izdići iz prvobitnog kaosa i sve se ponovno ponavlja.

Mitologija pustinjskih naroda

Beduinska mitologija

U arapskoj pustinji, na tom golemom sušnom i negostoljubivom području, uvijek istoga krajobraza, žive beduini. Poradi kroničnog i stalnog nedostatka vode beduini moraju biti neprekidno u pokretu sa svojim stadima kako bi najbolje iskoristili rijeke i oskudne livade koje su jedini izvor hrane i pojila za njihova stada. Malobrojne oaze raštrkane pustinjom bile su i jesu njihove nezaobilazne postaje u etapama njihovih lutanja. Ti pustinjski nomadi plašili su se džina – malih zlih duhova koji su bili muškog i ženskog roda. Džini su se skrivali posvuda: u šupljinama drveća, u izvorima vode, ispod pijeska… Nikako nije bilo dobro dražiti i izazivati ih, jer bi time čovjek na sebe navukao hrpu nevolja, pored svih onih koje su ga pratile u negostoljubivoj pustinji. Glavno svetište i štovalište božanstava beduina nalazilo su u gradu Meki, u Ćabi. Ćaba je zgrada u kojoj stanuju bogovi i božanstva beduina, a tu se i čuva misteriozan crni kameni blok, koji pak je bio okovan u istočnom kutu. (Najvjerojatnije se radi o dijelu nekog meteorita koji je pao s Neba, a beduini su mu pripisali nadnaravnu moć. Ipak najviše štovatelja i poklonika imala je božica Allat (ženska izvedba od Alah, kako Alah znači bog, onda je Allat najvjerojatnije božica), zatim svemoćni al-Uzza i božica Manat (Sudbina), koja je rezala životnu nit svakog ljudskog bića kada bi za to nastupio trenutak. Nad svima je vladao bog Sunca imena Hobal koji je prikazan u Ćabi kipićem od crvenog korneola.

utorak, 16.08.2005.

Mitologija Sjeverne Europe

Mitološka bića Sjeverne Europe

Mitologija Sjeverne Europe vrvi mnogobrojnim fantastičnim bićima, a najpoznatiji od njih su: elfi, koboldi, vilenjaci, gnomi, silfi, patuljci, giganti i troli. Elfi – zlobni mali đavolčići koji žive svugdje u prirodi. Koboldi – žive u nastambama ljudi i vrlo često im priređuju doista neslane šale. Vilenjaci – ima ih dobrih i zlih, pakosnih i smipatićnih. Gnomi – su čovječuljci koji žive u planinama, imaju dugu bradu, plave košulje i crvene kapice. Preko dana su gotovo nevidljivi, ali ih noću odaju vatre koje pale po svojim kovačnicama. Silfi – pakosni su duhovi koji obitavaju u zraku i obično posjećuju ljude u snu. No, najradije silfi obitavaju u mračnim područjima gdje gotovo nikada ne dopiru zrake svijetla. Patuljci – su mali bradati rudari, kovači i zlatari, a jedino su oni vješti i kadri iskovati nepoderivi lanac od neobičnih stvari (riblji uzdah, mačji šum i ženska brada …) upravo su oni pomogli bogovima asgarda iskovati lanac kojim su kasnije sputali strašnog vuka Fenrisa (Fenrira) sina Lokijevog, zlog i pakosnog boga. Giganti (divovi) – golema su i vrlo pakosna stvorenja, uvijek spremna na svako zlo. Teške su bojeve i bitke vodili bogovi Asgarda upravo s tim gigantima. Trol – univerzalno i sveprisutno mitološko biće Sjeverne Europe. To je vrlo zlo čudovište, div koji proždire ljude, a osobito poslastica bila su mu djeca. Trol je u mitologiji mogao imati jednu, dvije, tri … šest, ili čak devet glava, na kojima je katkad bilo samo jedno oko. Obitavao je po pećinama ili pod zemljom.

ponedjeljak, 15.08.2005.

Athumanunhovi snovi

… odavno je sunce već nestalo iza horizonta, a noć je došla iznenada i naglo. Athumanunh žurno pali vatru na obali dok noć nije postala previše gusta, a rijeka počinje širiti svoj opojni miris. Osjeća Athumanunh miris tamarisa u cvatu, a prekrasni crveni cvijetovi hibiskusa šire svoj intenzivan miris. Noćas na nebu nema mjeseca, samo krupne zvijezde. Athumanunh zagledan u te zvijezde ima osjećaj da će svakog trenutka pasti na njega koliko mu se čine blizu, a onda duboko udahne miris noći i sluša tišinu. Gleda ili sanja, Athumanunh ne zna, ali vidi gusto izrasle palme s teškim grozdovima datulja, a iza njih se naziru pješčane dine. Na obali rijeke ibisi, a možda su to ipak samo dravske sive čaplje …
O čemu li to Athumanunh sanja u toploj, mirisnoj i omamljujućoj noći pored rijeke Drave, gdje zabaci udice svoje i čeka ne bi li kakva diverika zategnula najlonsku strunu njegove udice? Sanja li to on možda predivnu rijeku Nil? Gleda on tako u visoku betonsku branu koja stvori veliko akumulacijsko jezero i sa sjetom se sjeti Athumanunh da je ispod vodene mase nestala šumica u kojoj se on igrao sa svojim prijateljima. Sjeti se opet tako Athumanunh, da bi i Izidin hram nestao ispod vodene mase, da nije bilo akcije Svjetske zajednice koja je uložila velika sredstva i trud za spas te neprocjenjive vrijednosti ne samo za egipatsku već i za svjetsku civilizaciju. Dok tako Athumanunh opet odluta u svojim snovima do otoka File na rijeci Nilu on instinktivno pogledom traži među visokim stupovima Izidinog hrama mlade djevojke koje u svojoj djevičanski bijeloj odjeći započinju ritualnu molitvu u čast Velike božice. No, sve je tiho, nema šumova i nema pjesama, samo se iz daljine glasaju ibisi na obali rijeke. Pomisli Athumanunh: - nisu li možda, radnici koji su selili hram Izide veličanstvene ispred nadirućih voda Nila, zaboravili mlade Izidine svećenice, pa one sada poput sirena plivaju na dnu akumulacijskog jezera i tijekom toplih ljetnih noći izlaze na obale ne bi li započele ritualnu molitvu koju su davno prije već svi zaboravili …

utorak, 09.08.2005.

Mitologija Oceanije

Polinezijska mitologija – riba imena Tahiti

Oceanija je kontinent raskomadana na mnoštvo otoka i otočića (ima ih oko trideset tisuća). Stanovnici ovih otoka (oni izvorni, starosjedioci) smatraju da su njihovi nekadašnji preci bili ribe i kornjače, a u današnji oblik doveli su ih njihovi bogovi. Ti stanovnici Južnih toplih mora još i danas vjeruju da su nekada davno prije njihovi otoci činili jedinstven i kompaktan kontinent, a bogovi su ih razdvojili poradi neposlušnosti jedne djevojke. Kako je to zapamtila njihova mitologija: ' … Jednoga dana u vrijeme provedbe vjerske svečanosti, umjesto da ostane u kući, kako ne bi uznemirila bogove, jedna mlada djevojka odluči poći na kupanje. Da bi je bogovi kaznili za neposluh oni joj pošalju grčeve u mišiće i djevojka se stane utapati. Veliki orao koji je to vidio pokuša da djevojci ukrade dušu, no, djevojka se toliko otimala da je podigla silne valove koji su potopili zemlju, a nad morem je ostalo samo nekoliko manjih otoka. Bogovi je kazne tako da je pretvore u ribu imena Tahiti, a bila je toliko velika da se od njezinog izmeta svakog dana pojavio jedan novi otok. To je trajalo toliko dugo dok bogovi nisu bili zadovoljni kaznom za neposlušnu djevojku, a onda i nju samu pretvore u veliki otok. Velika leđna peraja pretvorila se u visoku planinu koja se i danas vidi na otoku Tahiti. No, djevojka se ni tada nije mogla smiriti, pa bi povremeno i kao otok zaplivala, a u tim trenucima opet bi stradavali ljudi koji su živjeli na tom otoku. Opet su se umiješali bogovi, pa su poslali velikog ratnika i junaka imena Tafai da prikuje za dno ribu-djevojku-otok za dno oceana. Kad je Tafai to doista i učinio otok Tahiti više se nije micao i ljudi su mogli mirno živjeti bez straha.' Otok Tahiti još je i danas miran i plijeni svojom ljepotom egzotike.

ponedjeljak, 08.08.2005.

Finska mitologija

Finska mitologija – Kalevala

Kalevala (Finska) zemlja je mitskog praoca Finaca, snažnog ratnika koji je ubio mnogo divljih zvijeri, veličanstvenog graditelja dvoraca, začetnika zemljoradnje (poljoprivrede), a pored njega pojavljuju se u Kalevali ljudi, bogovi, vještice, vile i čarobnjaci. Tu je i mitski starac – pjevač imena Väinämöinen, a koji je ujedno i mudrac koji poznaje čarobnjačke vještine, kovač Ilmarinen i snažni ratnik Lemminkäinen. Tako u ono doba kada još nije bilo ni Sunca, ni Mjeseca, ni Zvijezda, ni Zemlje, dok je samo postojao Zrak i beskrajno More ispod njega, jedna se božica, kojoj je takva monotonija dosadila, protegnula cijelim svojim prekrasnim tijelom preko morskih valova koji su je nježno ljuljuškali. Tada se na Nebu pojavi veliki orao koji se, umoran od beskrajna i duga leta, spusti na koljeno božice i tu savije svoje gnijezdo, a potom u nj položi šest zlatnih jaja, te jedno željezno. Kada se božica pomakne jaja se otkotrljaju iz gnijezda i razbiju se. Od ljuski zlatnih jaja nastane nebeski svod i površina zemlje, od žumanaca Zvijezde, a od ljuske željeznog jajeta nastanu oblaci koji zaplove Nebom ponad Mora beskrajnog. Božica raspusti svoje prekrasne duge kose, te položi svoju glavu na vodu. Od njezinih bezbrojnih plavih uvojaka nastanu sve finske rijeke i četrdeset tisuća ljepotom očaravajućih finskih jezera. Ah, da, zaboravi Vam Athumanunh napisati ime te božice. Predivnoj božici ime bi Rauni, a kad ona zape za oko bogu oluja Ukkou, postade ona njegova životna suputnica i družica. Tako su božanski par, Ukko i Rauni, bili štovani od karelijskih seljaka kao zaštitnici usjeva. Rauni je zapravo i napravila prvog čovjeka koji učini tundru plodnom zemljom marljivo krčeći šume, sadeći pšenicu i pekući kruh. Kruh, tu božansku hranu koju bogovi poklone ljudima. Ljudi su tako krčili sve više šuma, sve dok nisu posjekli sva stabla osim jedne breze na kojoj se nastaniše orao i ptica kukavica (ovo su tradicionalni simboli finskih seljaka zemljoradnika). Finska mitologija dalje priča o junacima koji su pobijedili Laponce (tada neprijateljski i divlji narod), no, zanimljivo je to da se ti junaci nisu borili mačevima, kopljima i strijelama, već tajnovitim i magičnim runama. Bili su to svitci ispisani runskim znakovima, kombinacija slova i brojki, a kojima se u mitologiji pripisuju čudnovate moći i sposobnost da uzrokuju čarolije, prokletstva i čuda svakojaka …

nedjelja, 07.08.2005.

Mitologija u današnjem jeziku

Kada danas komuniciramo i pričamo u svakodnevnom životu ponekad rabimo riječi koje su nastale u mitologiji. Tako kada želimo kazati da je neki čovjek (muškarac) lijep kažemo 'lijep kao Apolon' (Apolon je prekrasni grčki bog svjetlosti, razuma, nadahnuća, proroštva, predskazanja, umjetnosti i iscjelitelj), a ponekad se čuje i 'lijep kao Adonis' (Adonis je mladić u čiju su se ljepotu zaljubile mnoge božice). Za nekoga tko je dobre i otvorene duše kažemo 'dobrodušan poput Jupitera' (Jupiter je bog Neba, otac bogova i ljudi), za ženu bujnih i predivnih oblina kažemo 'poput Junone' (Jupiterova družica, božica žena i majčinstva), duboko ispod zemljine kore formirale su se podzemne stijene, po rimskoj mitologiji baš tu počinje carstvo boga mrtvih Plutona, a podzemne stijene i danas geolozi nazivaju 'plutonske stijene' (intruzivne). Kada se radi o izuzetno lijepoj ženi kažemo 'lijepa poput Venere' (Venera je božica ljubavi i ljepote). Ako pak netko radi težak i uzaludan posao kažemo da je to 'Sizifov posao' (Sizif je titan kojeg su bogovi osudili da vječno gura teški kamen uzbrdo, a kad stigne na vrh brda, kamen mu se otkotrlja natrag nizbrdo). Nemogućnost dosizanja nekoga cilja u životu, a koji je stalno nadohvat, nazivamo 'Tantalovim mukama' (Tantal je u mitologiji lidijski kralj kojeg su bogovi osudili da do pojasa vječno stoji u vodi, a iznad njega nadohvat ruku nadvile su se krošnje slasnog voća različitog. No, Tantal je vječito žedan i gladan, jer kada se sagne da popije vodu, ona uzmakne, a kada pruži ruke da dohvati voćku, grane se podignu uvis). Kada se muškarci zaljube i pri tomu polude od ljubavi kažemo da ih je pogodila 'Amorova strijela' (Amor, Kupidon ili Eros sin je božice Venere i bog je ljubavi). Krajnji cilj ili točka nekoga cilja naziva se 'Heraklovi stupovi' (u mitologiji polubog i veliki junak (heroj) Heraklo (Herkul), sin je Zeusov i upravo on je svojom snagom razdvojio stijene i otvorio Gibraltarski prolaz koji krije tisuću tajni i misterija u mitologiji. Iza Heraklovih stupova su se nalazili vrtovi Hiperboreje, Atlantida, a i Odisej je zauvijek misteriozno nestao kada je zaplovio iza njih nepoznatim morima …). Cjelokupan današnji životinjski svijet mi nazivamo – fauna (Fauni su rimska mitološka božanstva koja su obitavala u dubokim šumama, a štitili su pastire i njihova stada, isto tako sav biljni svijet mi nazivamo zajedničkim imenom – flora (Flora je starorimska božica proljeća i cvijeća). Svaki veliki ratnik, vitez ili vojnik ima svoju 'Ahilovu petu', odnosno mjesto na koje je jedino ranjiv (u mitologiji morska božica Tetida uronila je svog tek rođenog sina Ahila u vode rijeke Stig da bi ga učinila neranjivim (vode rijeke Stig bile su čarobne i magične, pa bi od njih koža postajala tvrda poput čelika), no morala ga je držati za petu kako ga rijeka ne bi odnijela, a to je i bilo jedino mjesto na kojem je polubog Ahil Mirmidonac, silni ratnik, bio ranjiv. Skup geografskih zemljovida nazivamo atlas (Atlas ili Atlant mitski je titan koji je bio osuđen od bogova da na svojim plećima zauvijek drži i podupire Nebeski svod), medicina i prvi vratni kralježak (time je Atlas podupirao Nebeski svod) koji drži težinu glave danas naziva atlas. Ako neki napori nadilaze normalnu ljudsku snagu onda kažemo da je to 'titanska snaga' (Titani su božanski divovi sinovi i kćeri božice Geje i Urana, a bilo ih je ukupno dvanaest, šest muških i šest ženskih). Ako je neko uporan u bdijenju nad nekim ili nečim nazvat ćemo ga 'Kerberom' (Kerber je zli, ali uporan pas s tri glave koji stražari na ulazu u Podzemni svijet u koji svatko može ući, ali nitko izaći). Danas kada mnogo ljudi igra (uzaludno) igre na sreću stalno prizivaju Fortunu rimsku božicu sreće, no, uvijek zaboravljaju da je ona isto tako bila i mitska božica nesreće (Athumanunh zato savjetuje nikada ne zovite Fortunu u pomoć, jer nikada ne znate u kojem ona obliku dolazi!). Da, tako bi Vam Athumanunh mogao još dugo nabrajati i davati usporedbe, ali ne zaboravite na prekrasan dar koji posjeduju samo ljudi, a to je raznolikost, drugačije razmišljanje na koje pravo imaju samo ljudi. To treba poštovati, hoću kazati: - biti čvrst u svojim stavovima, ali uvijek uvažavati i drugačije stavove. Onda kada netko za snažnu i odlučnu ženu kaže da je Amazonka ili Valkira (Valkire su visoke plavokose djevojke djevice, ratnice boga Odina koje prate pale ratnike u Valahalu) može misliti pozitivno, ali i negativno o istoj …

subota, 06.08.2005.

Grčka mitologija

Prokletstvo osvete – Artemidina osveta

Agamemnon, izabrani vođa među grčkim vođama, koji su krenuli u vojničku ekspediciju s namjerom da povrate otetu Helenu, koju je ugrabio trojanski princ Paris, skupio je snažnu flotu od stotinu brodova. Kada je flota bila pripravna da krene prema Troji, iznenada se podigla snažna oluja koja spriječi isplovljenje. Prošlo je više dana , a vjetar nije jenjavao, jedra na brodovima nije bilo moguće razviti i brodovi su ostali u luci. Agamemnon se odluči obratiti za savjet vraču Kalhantu. Kalhant mu otkrije da polazak sprječava nitko drugi do božica Artemida osobno, a koja se uvrijedila zato što je Agamemnon prije nekoliko godina ubio srnu koja je bila njoj posvećena. Jedini način da se njezina srdžba utiša bio je da joj se prinese žrtva. Agamemnom brzopleto izjavi da je spreman na svaku žrtvu samo da flota napokon krene, no, kada mu Kalhant reče da će morati žrtvovati vlastitu kćer Ifigeniju, Agamemnon se pokoleba. Osim toga što mu i nije bilo baš svejedno, nije ni znao kako dovesti Ifigeniju, a da njezina majka Klitemnestra ne posumnja. Odisej predloži Agamemnonu da pozove Ifigeniju pod izlikom da se njome želi , prije polaska u rat, oženiti nitko drugi do Ahil Mirmidonac. Agamemnon napiše ženi pismo i sve joj objasni na način na koji mu je to savjetovao Odisej. Klitemnestra i Ifigenija bile su oduševljene Ahilovom ponudom, pa ništa ne sluteći požure brže bolje da se priprave za put. Kad je Ifigenija stigla u luku gdje je sidrila grčka flota prvoga koga je srela bio je Ahil. Ifigenija mu se baci u zagrljaj, a Ahil ostane zbunjen. Naime, Ahil o prijevari koju su skovali Agamemnon i Odisej nije ništa znao. Kad mu Ifigenija ispriča o pismu koje je dobila od oca, mladi junak se silno uvrijedi, pa Ifigeniji obeća da će je braniti od bilo koga tko bi joj želio nanijeti zlo. Kad je Ifigenija stigla pod očev šator, 'željezni' Agamemnon brizne u istinski plač i sve objasni voljenoj kćeri. Nakon Agamemnove priče Ifigenija dragovoljno pristane biti žrtva. Povedoše tako Ifigeniju prema lomači koja se nalazila ispred Artemidina kipa duboko u šumi. Žrtvovanju Ifigenije nazočiti su mogli samo kraljevi i zapovjednici grčke vojske koja je trebala krenuti na Troju. U trenutku kada se svećenik spremao Ifigeniju probosti nožem, magloviti oblak podigne djevojku u visinu, a na žrtveniku lomače pojavi se srna. Kalhant protumači da je Ifigeniju spasila osobno božica Artemida. Doista, kasnije se saznalo da je Ifigeniju Artemida odvela u daleku zemlju gdje je ona postala svećenica u njezinom hramu. Hrabrost Ifigenije i njezina dragovoljnost za žrtvovanje doista su ganuli božicu Artemidu. Nakon ovog čudnovatog događaja oko žrtvovanja, podignu se povoljni vjetrovi i grčka flota konačno zaplovi put Troje. Međutim, Klitemnestra nije bila nazočna žrtvovanju Ifigenije, a kasnije poradi sretnog završetka svi su joj zaboravili kazati što se doista dogodilo, pa je Klitemnestra, nakon deset godina izbijanja Agamemnona u ratu, čekala na svoju osvetu. Naime, Klitemnestra je ubila Agamemnona po povratku kući. Kako pak je Klitemnestra kažnjena od bogova za svoju nepravednu osvetu, Athumanunh Vam napiše jednom drugi puta, no, da Vas ipak ne drži u neizvjesnosti (za one koji ne znaju), bogovi su od jednog brda na koje je gledao Klitemnestrin prozor načinili lik Agamemnona koji kao da spava, pa je Klitemnestra svaki put kada bi pogledala kroz prozor ugledala Agamemnona. No, dobro. Klitemnestra je umrla u mukama s grižnjom savjesti, a brdo koje liči na zaspalog Agamemnona još i danas postoji u Grčkoj i lijepo se da vidjeti…

petak, 05.08.2005.

Grčka mitologija

Mitski vjetrovi

U grčkoj mitologiji bog vjetrova bio je Eol (Aeulos). No, on je pod nadzorom držao samo dobre vjetrove, dok su opasni (loši, zločesti) vjetrovi slušali boga Tifona koji je bio sin božice Zemlje Geje i boga Podzemnog svijeta Tartara. Tifon je imao ljudsko tijelo kojem su noge završavale u zmijskom repu, a umjesto glave imao je sto zmijskih glava. Dakle, dobri bog dobrih vjetrova Eol držao je svoje vjetrove pod nadzorom u jednoj pećini na otoku Lipari. U njegovoj blizini na drugom otoku Eoloskog arhipelaga, na pučini ispred sjeverne Sicilije, živio je bog vatre i božanski kovač Hefest. Bog Eol živio je u skladnom braku sa svojom supružnicom s kojom je imao dvanaestero djece (šest dječaka i šest djevojčica). Eol je imao troje braće, također bogovi vjetra, Borej – bog sjevernog vjetra, Zefir (Fen) – bog toplog zapadnog vjetra i Eur – bog čudljivog istočnog vjetra. Da bi ih udobrovoljili ljudi su im kao žrtve prinosili konje, životinje koje su bile posvećene vjetrovima. Borej, bog sjevernog vjetra bio je najsnažniji među vjetrovima, a prikazivan je kao čovjek s dugom bradom i dugom kosom, odjeven u kratku košulju, a ponekad je poprimao i obličje konja. Upravo u obličju konja pojavio se u Atici, gdje je kraljevao Erehtej, te je ugrabio Oritiju, kraljevu kćer, u namjeri da se njome oženi. U svom naumu je i uspio, te je u braku s Oritijom izrodio blizance Kalaisa i Zeta, kasnije velike junake Trakije. Zefir ili Fen bio je topli zapadni vjetar, vrlo blage naravi, a uvijek kada bi zapuhao najavljivao je dolazak proljeća. Oženio se Harpijom Podargom i iz te veze rođeni su Ahilovi konji, Balije i Ksant, mitski brzi i prekrasni konji koji su imali moć govora i pretkazivanja budućnosti. S istoka je uvijek puhao Eur koji je, ovisno o godišnjem dobu, donosio vlažno i olujno vrijeme, ili suho i lijepo vrijeme. No, na dvoru boga vjetrova Eola bilo je još mnogo vjetrova. Evo još nekih: Greko koji je puhao sa sjeveroistoka (u mitologiji Greko je prikazan kao starac sa zmijskim repom i tanjurom maslina u ruci, masline su simbol grada Atene), pa onda Subsolan kojeg mitologija prikazuje kao dječaka koji ima pune ruke raznog voća, pa Afrikan, Širon, božica vjetra Aura (jutarnji povjetarac)… Bog vjetrova Eol pomogao je i Odiseju kada se vraćao u rodnu Itaku. Iz svojih pećina pustio je povoljan vjetar, a sve Tifonove neprijateljske vjetrove zatvorio je u veliki mijeh koji je povjerio Odiseju da ga sam čuva. Odisej je bdio nad mijehom devet dana i devet noći, a onda ga savlada umor i san mu se spusti na oči. Radoznali Odisejevi mornari nisu se mogli suzdržati, pa otvore mijeh iz kojeg provale strašni Tifonovi vjetrovi koji podignu strahovitu oluju koja Odisejev brod baci natrag na široko i otvoreno more…

<	kolovoz, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...