Svjetonazori u egipatskoj mitologiji
Naš današnji Svijet okrenut je prema budućnosti i temelji se (barem u onoj optimističnoj varijanti) na vjerovanju da će razvojem naše Civilizacije doći do određenog napretka koji će možda omogućiti humaniji Svijet. Ako našu Civilizaciju temeljimo na kršćanstvu onda naše Vrijeme teče linearno, a početak našega Duha počinje s Kristovim rođenjem. Dakle, time je zatvoreno razdoblje Staroga Svijeta i njegove nasljednice Antike. Dok se u našem poimanju Vremena nikada ništa ne može opetovati (ni stanje Svijeta, ni ljudski život, ni samo Kristovo rođenje) drevni su Egipćani poimanje Vremena (povijesti) drukčije promatrali. Vrijeme su promatrali kao ciklični (spiralni) tijek koji u svakom trenutku omogućuje obnovu Svijeta, života, pa i same povijesti koja je kod drevnih Egipćana zapravo opetovanje mitskih arhetipova na različitim Vremenskim nivoima. Za drevne su Egipćane dakle Prostor i Vrijeme samo privremeno stanje koje je nastalo razdvajanjem Neba (Nut) i Zemlje (Geb). Taj trenutak drevni su Egipćani zabilježili kao vječnost (Heh), odnosno kao 'milijun godina' i to su vrlo često prikazivali u svojim ikonografijama. O čemu Vam to kazuje Athumanunh? Kazuje vam o drevnom mitu drevnih Egipćana u kojem su boga Zemlje Geba i božicu Neba Nut, u njihovom spolnom činu, (…toliko su tijesno priljubljeni bili da između njih ništa nije postojalo, a Nut ni svoju djecu roditi nije mogla …) razdvojili bog Šu (Zrak, otac Geba i Nut) uz svesrdnu pomoć boga Heh (Vječnost). Dakle, kada se bogovi Šu i Heh umore (ostare), Geb i Nut ponovno će se spojiti, a Svijet će se vratiti u stanje prvobitnog kaosa u kojem neće biti ni bogova ni ljudi, no, ostat će Nun koji će se opet izdići iz prvobitnog kaosa i sve se ponovno ponavlja.
Post je objavljen 18.08.2005. u 19:48 sati.