Zavrsena Tour de Dalmatia.
Deset dana, fiat punto, Viking i ja; 7 gradova; 38 stupnjeva; dobra spiza; puno znojenja...
Jedva sam cekala upiti malo vitamina D i dobiti neku zdraviju boju od ove blijedo maglovite no cini se da je izbivanje iz suncanih predijela obavilo svoje pa sam prvi put u zivotu izgorila.
Ova lijeva ruka koja je vecinu vremena lijeno lezala na otvorenom prozoru punta prosla je najgore. Kad je vec poprimila lijepu rumenu boju posegnula sam za vikingovim Garnier sprejem sa zastitnim faktorom 30, da barem malo ublazim opekline. Kako mi se razmazivanje istoga u tom trenu cinilo iiiju , i nisam htjela zamastiti ruku number 2 koja je upravljala volanom, naspricala san je onako randomly i sad dva dana poslije, dobila sam modernu ruku sa zabrastim uzorkom.
Nema vise crvenila, samo nesto sto nalikuje na koznu bolest .

Nego, sretne dane na stranu.. Ne znam jesan li vam pricala o mom hrvatskom prokletstvu .

Dakle. Krenulo je to davne 2010-te
Moj prvi posao u Dublinu. Zove me najbolja prijateljica, kaze - udaje se i triba joj kuma.
Ja to naravno objavim sefu mjesec dana unaprid, on kaze - moze. Ja bukiram kartu, letim za hrvatsku, kumujem, vracam se nazad. Sefova zena kaze: bye, bye
Ma sto? Ka ne ide bas posa, ne triba in toliko ljudi, a ja nisam bila tamo tjedan dana i tako. Aj bok.

Nista, nadjem ja drugi posa, zazelim se domovine par miseci kasnije. Pitam menadjera jel moze. Veli on - moze.
Vracam se nazad posli 5 dana. Moji sati skresani sa 40 na 20 tjedno. Zasto? Nema posla kaze on. Iduci tjedan sa 20 na 16.
Pa sto bi? Kaze on skupa san za odrzavanje. Ne triba mu toliko supervizora, pa ono, skresa nan je sate svima.

Dobro..Trbuhom za kruhom nadjem ja treci posa. Evo ovaj trenutni.
Odem u Kroejshu, vracam se iz Kroejshe. Kaze menadjerica.
-Sidni imam ti nesto reci
-Sta je?
-Propala nam firma, u likvidaciji smo. Gazdi zatvorili sve racune, zadnja placa nije sila.
- Provjerim racun, vid' stvarno.

Sta sad. Moja prva firma u stecaju. Nisan to ocekivala bar do pedesete
proletila mi cila hrvatska svakodnevnica kroz glavu. Blokade prometa, strajkovi, pandurija, ovrhe

Generalni menadjer je napustio firmu, zajedno sa svim vrijednostima (originalne slike, skupe boce vina i whiskeya, kompjuteri i sva nosiva tehnika ...), ostali smo u raljama banke. S obzirom da su nam kapaciteti popunjeni kroz cilo lito, banka je odlucila hotel ostavit otvoren.
Cesali smo glave svi skupa, kako smo to otisli u stecaj kad smo puni ko shipak tijekom cile godine. Nikom jos nije jasno.

Anyway, primili smo mailove od likividatora s obrascima koje treba ispuniti i poslati istome.
Dakle, zadnjih nekoliko neplacenih tjedana, neplaceni prekovremeni (kojih san ja ko pravi balkanac napunila cak 50 h), otkazni rok koji nam nije dan, drzavni praznici u tih proteklih nekoliko tjedana koji nisu placeni.. sve skupa sumirano na par tisuca je li..
Ispunila, poslala, dolazi odgovor po primitku:
- Cijenjeni, primili smo vas insolvency form, trazeni iznos bit ce vam isplacen na racun u roku 6 tjedana.

- Cega?
Opet se cesem po glavi..tjedana? a nije godina?
- zovem frenda koji je radio kao menadjer bara. Njemu su jos duzni platiti otpremninu s obzirom da je radio ovde sedam godina.
Ista stvar. U roku sest tjedan kazu stizu zaostale place, a u roku od dva miseca otpremnina. I jos on meni kaze, sto se cudis, pa tako je uvik.

khm, mozda na ovom meridijanu . Ostala san paf. Al ono, pozitivno pafirana .

Da stvar bude bolja. Gospoda iz banke su nas nastavila placati redovito. U medjuvremenu su trazili kupca.

Dakle, moja posljednja epopeja po hrvatskoj koja je zavrsila prekjucer, ispunila me strahom od povratka.
Sto ocekivati?

Prvi dan na poslu, menadjerica mi kaze da je dala otkaz. Wtf?
Sasvim neocekivano. Kaze da joj je pun k... svega i da ce dobit dobru otpremninu i kako ide doma u madjarsku udat se i narodit dicu. Njoj je trideset i nije joj vise do zajebancije.
Ali kaze mi da ima jos jednu vijest. Gospoda iz banke su nasla kupca.
20 min kasnije eto ti novog sefa.

Dosao je s nemoralnom ponudom za Adri (menadjerica eli). Nudi joj skoro duplo vecu placu samo da ostane.
Ona je glatko odbila govoreci kako joj bioloski sat otkucava i da mora nazad u madjarsku. U jednom san trenutku pomislila da je pukla ko kokica jer je nikad nisam vidila tako opustenu.

- A vi, okrene se novi sef meni. - Da li vi ostajete -
Ja rekoh da bi. Kaze on good good, triba mu starih radnika jer ne zeli trosit vrime ni novac na trazenje i obuku novih i ka meni i Gi (druga recepcionerka) bu povecao placu za 20 %. Ono kul .

All in all, najdraza menadjerica mi je otisla, al ja san jos tu.
Ipak hrvatsku cu izbjegavati neko vrime, ono za svaki slucaj, mislim da je to jedini lijek protiv hrvatskog prokletstva.