Joj lipote...obozavam ovo bozicno vrime, onaj miris u zraku, osvijetljene ulice i opcenito predblagdanski ugodjaj. Jos mi samo fali miris kestena sta se sirija s volta prema mostu i trgu svake godine cim bi malo zahladilo, ali jbg, nemos sve imati...
Ono sto ne volim je bozicno ludilo po ulicama i trgovinskim centrima. Tome se uspjesno odupirem vec godinama. Nisu me moji starci odgojili da cari bozica mjerim materijalnim vrijednostima, valjda zato sta nisu ni imali za darove i ispunjene svih nasih bozicnih zelja. Igracke sam vec davno prerasla, tehnologija me nikad i nije puno zanimala, ali zato kakva cokolada za sv. Nikolu ili Bozic jos uvijek izmami osmijeh na lice. Vec je druga godina da nisam sa svojima za Bozic, tako da se sad veselim cestitkama u postanskom sanducicu. Jucer sam u njemu nasla jednu sto je moja stara poslala. Iznenadila me moram reci, jer se cujem s njom svaki dan, a nije mi ju ni spomenila. Lijepo je to...

Anyway, bila san primorana spustiti se do centra da obavim svoj tako mrzak ovogodisnji shoping...dosla san do saznanja da je Vikinga zahvatila bozicna groznica, pa je u stilu djeda bozicnjaka neki dan napunio vrece poklonima spreman za darivanje, a ja sam navodno na listi.
To me natiralo da se izvucem iz svog udobnog kreveta i dobro se zabundam pa pocnem haraciti po ducanima u potrazi za nekim dobrim i korisnim poklonom. A ducani, ubi boze... ko bitka na Neretvi, drugi svj. rat il afganistan, sta ti ja znan. Ljudi na sve strane, trce, deru se, vicu, trgaju artikle jedni drugima iz ruku. Trgovacki centri su neprohodni, igracke, odjeca, papiri za zamatanje po podovima. Dica placu i otimaju se materama iz ruku, vriste, cace zivcano peglaju kartice, ulaze u minuse, mrmljaju nesto sebi u bradu. Modno onesvjestene djevojke paradiraju po ulicama golonoge u minicama i kratkim hlacicama uzdajuci se u toplinu svojih kineskih "Uggsica"...

Jednom rijecju, katastrofa... Progurala sam se nekako pokraj te silne mase nepoznatih lica, zgrabila mekani tamnoplavo-sivo-ljubicasti prugasti kucni ogrtac da Viking ima cime pokrit dupe poslije tusiranja i da ima sto udobno i toplo za gacanje po kuci i stala u stometarski red ispred blagajne. Asti pasa...pa reka bi covik da je recesija samo puka izmisljotinja male Melite, jer ne cini mi se da je ikoga bas zahvatila. Nije normalno na kakve su sve gluposti ljudi spremni baciti pare, a sve pod izgovorom Bozicnog ludila.
To im valjda dodje svake godine ko epidemija svinjske gripe il sto...

Iduca stanica bila je Tesco (ekvivalent Interspara, Kauflanda i otalih slicnih lanaca). Kupila san rize i mlivenog mesa, ali misija trazenja kiselog kupusa zavrsila je totalnim porazom. Nista, nastavljam dalje tegleci sve to skupa, i naidjem na Polonez. To je ducan s poljskim proizvodima, a nadje si i nase Vegete s naznakom na deklaraciji da je made in Poland od fransize Podravke - country of origin: Croatia...(nek se zna), pa san optimisticno usetala unutra u potrazi za zeljenom glavicom kupusa i napokon je nasla.
I eto me sad nazad, 2 kila kupusa, kilo mlivenog i isto toliko rize i zasukala rukave...da vidite samo kako se lipo krchkaju.
Mater je na Skype-u daje diktatorske upute kako i sto napraviti i svako nase neslaganje oko recepta zakljuci onom slavnom: znas li ti koliko san ja sarma u zivotu napravila...
Al bez obzira ja san ponosna na ove moje, jer su posebne - moje prve sarme. I da samo znate kako su dobre.

Sretan vam Bozic ljudi


P.S.
Nastavak:

Kako je sarma ubila laptop...

Sarme gotove, spremne za posluziti, kad moja stara oce da ih vidi. Podignem ponosno pijat, a ona da joj malo priblizim kameri jer ka ne vidi dobro, ja priblizim a ona dalje diktira: daj nagni malo...Ja nagnem, kad ono... U p.m. i ti i sarma i kamera i sve skupa!!!
Sarma je s plitkog pijata zavrsila na tipkovnici zajedno sa pripadajucim joj umakom sto je rezultiralo preranom pogibijom mog jadnog laptopa... Ekran se momentalno zamrznuo s materinom grimasom po sredini, jos je cujem kako nesto govori a onda...1,2,3...muk, i zacrni mi se pred ocima.
Eto zasto ne volim tehnologiju...nikad samnom ne izdrzi dugo...
Sad pisem s cimerovog kompjutera...
Viking mi je rekao da mu ga donesem sutra na pregled, ipak je on u toj bransi pa ga mozda njegove magicne ruke i ozive
By the way, sarme su genijalne

Pridruzila sam se statistici....onim 14,5 % u Irskoj i 17,6 % nezaposlenih u Hrvatskoj (barem tako google kaze) i to sasvim slucajno

Dakle radila sam zadnjih cca pola godine posao o kojem sam vec pisala i koji me poprilicno umarao u psihickom smislu. Nedavno sam se pocela javljati na oglase u nadi da cu pobijeci monotoniji i stresu i okrenuti karijeru u drugom smijeru. Prosli tjedan imala sam intervju za English & Spanish customer support specialist u kompaniji zvanoj Paddy Power. Inace, ne bave se nicim pretjerano zanimjivim...online sportska kladionica, jedna od najjacih u Irskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu...Nije da me sport posebno privlaci (osim kad nasi igraju) ali zelja mi je bila raditi tamo iz razlicitih razloga...prvi je naravno, placa, koja je izvrsna, drugo su radni uvijeti koji zvuce poprilicno primamljivo, trece je moj frend Chris koji tamo radi vec sedam godina...zapoceo je s istom pozicijom na koju sam se ja prijavila a sad radi kao sportski novinar i odusevljen je poslom i firmom i ima samo rijeci hvale..

Sto se posla tice, jednostavan je...sjedila bih u uredu, i odgovarala na pitanja korisnika te procesuirala njihove uplate i isplate 60% spanjolski, 40% engleski kako su mi rekli.
Prvo sam obavila online intervju koji je prosao dovoljno dobro da su me odabrali za iduci krug. Zatim sam imala intervju s voditeljima engleskog support tima koji je prosao izvrsno, i nakon toga sa voditeljem spanjolskog tima prvo normalan, usmeni intervju a onda i prevodjenje nekih tekstova sa engleskog na spanjolski. Dva dana poslije primila sam telefonski poziv koji je obznanio dobru vijest - primljena sam!

Odmah sam nazvala HR office da im javim kako dajem otkaz iz tih i tih razloga i osjetila slobodu kakva se moze usporediti sa izlaskom iz zatvora poslije 12 godina robije...nitko sretniji od mene...
Kad ono..

Zovu mene ovi iz Paddy Powera iduci dan da dodjem kod njih da dogovorimo detalje, da potpisem sto vec triba potpisat i tako to. Kad me pita ova zenska na telefonu jel Hrvatska u EU.

Rekoh joj ja da nije, al ono potpisali smo u petak i to, pa bi se to ka tribalo ubrzo prominit i to...
Pita me za moj trenutacni status sa radnom dozvolom i to. Kazem joj ja da imam studentsku radnu i da mogu radit po godine puno radno vrime po godine pola radnog vrimena, bas kao sto sam joj i napisala u aplikacijskom e-mailu u kojem sam joj poslala zivotopis i pijavila se za posao.
Kaze ona da mora provjeriti onda nesto sa regrutacijskim menadjerom, jer ka nije sigurna da li su oni u mogucnosti traziti punu radnu vizu za mene jer ipak je to pozicija za puno radno vrime. Aj dobro rekoh, ti zovi pa se ja javim..

I tako ja na iglama cekam poziv, zove ona za uru vrimena i ispricava mi se jer ka politika PPa je da ne posreduju pri dobivanju radnih dozvola (iako bi mogli da oce), i ka veli da joj je zao, jer kao svi su bili odusevljeni samnom i ipak sam joj ja ka vec pojasnila stanje u e-mailu i ka pogreska je njena i zadrzat ce moje podatke u slucaju da se otvori kakva part-time pozicija jer ja san prva na listi...

e jebes ga sada... ma nije mi jasno da kraj njih dvista sta su se navodno prijavili, sto iraca i britanaca, sto spanjolaca oni izaberu mene kojoj je po svoj logici materinji neki sasvim livi jezik...sto je valjda dokaz da nekog k..ocito znan...a onda me lipo zaje... samo tako, radi cistog razloga sto me je i vlastita vlada lipo zaje... pa su i rumunji i bugari vec u EU, a mi tek potpisujemo pristupne ugovore.

I eto, sad vegetiram...trazim si neki novi posa..do sad su me zvali za Customer service support za srpsko govorno podrucje..jedino od srpskog sto znan rec je bre...
Zvali su me i za reservation agenta za spanjolsko govorno podrucje u hotelu Marriott di - u Corku, sta je 4 ure voznje od Dublina, sto je Viking komentirao jednosatnim monologom o pozitivnim i negativnim aspektima selidbe u Cork...naravno prevladale su one negativne, a i meni se ne da bas pocinjati iznova u novom gradu di ne znam nikoga, i di sam daleko od njega i svih frendova, da ne spominjem sve birokracijske elemente odjavljivanja svih racuna, trazenja novog stana i sl...Naaah...

A nista, bit ce bolje...samo jos jedna od mojih cestih Up and Down faza...a od Down mos krenut samo Up...valjda