...i opet je sve najbolje u najboljem od moguæih svjetova...

Još prošli tjedan èinilo mi se da sam totalno na dnu, da je sve što je moglo krenulo naopaèke, i da nema šanse da se pomaknem s mrtve toèke. Barem ne još neko vrijeme.
A onda su se stvari u mome životu poèele kretati nevjerovatnom brzinom.
U pozitivnom smjeru.

Ponovo imam posao. Što je vrlo važno. Najvažnije na svijetu.
I to dobar posao.
A što je najluðe od svega, ponuðen mi je i još jedan.
Frendica koju sam takoðer nedavno srela i kojoj sam se požalila na situaciju je obavijestila svog brata da sam ponovo u gradu i da tražim posao. A u charter agenciji njenog brata sam veæ radila. Prije nešto manje od 10 godina doduše, ali dobri agenti koji teèno vladaju s 3 jezika su uvijek traženi i dobrodošli. Tako da mi je ponudio posao. I to ne sezonski. Nego stalni.
Ok, posao veæ imam. Dobar posao. Ali opet... Hm... U ovom charteru plaæe nisu nimalo loše, a posao je nešto naporniji tek za vrijeme sezone, dok je ostatak godine...
U svakom sluèaju, lijepo je znati da me ljudi nisu zaboravili.

Dakle, veæ èetiri dana radim.
I jednostavno mi je predobro.
Opet sam sva u svom elementu. Ko rijetka tropska ribica u luksuznom akvariju.

Doduše, nije baš da sve teèe onako superglatko kako sam planirala.
Kolegica Kuja, naime.
Ona koja se nadala zauzeti mjesto frendice koja odlazi kroz dva tjedna, i kojoj sam poremetila planove.
I koja se uporno trudi usitno mi zagorèati život.

Kuja dijeli ured s frendicom i A, curom koja je takoðer radila tamo u vrijeme kad sam i ja radila, i koja je takoðer u meðuvremenu napredovala. Meðutim, A se kroz par dana seli u zajednièku sobu s cijelom prodajom, a frendica uskoro odlazi, tako da æu, izgleda, biti osuðena na dijeljenje radnog prostora s Kujom. Ja i ona same... I uopæe se ne radujem.

Odmah u srijedu sam dobila zadatak preuzeti izradu prijedloga plana rasporeda za sezonu od frendice, i bogami sam se dva dana dobro namuèila oko njega buduæi da se dosta toga kroz ovih par godina promijenilo, neki ljudi èiji naèin rada poznajem su otišli, stigli su neki novi, a tijekom travnja æemo zapoèeti sa zapošljavanjem još nekoliko terenskih ljudi za sezonski rad, i potrebno je stvarno pažljivo sastaviti taj plan izmeðu ostalog i da nam se ne bi dogodilo da usred najveæe gužve ostanemo zatrpani poslom i s manjkom ljudi, ili krivo rasporeðenim ljudima po regijama.
Tako da sam se slomila od posla. Zajedno s frendicom. Ali veæinom sama. Odmah drugi i treæi dan na poslu sam veæ ostala par sati dulje, izmuèila se konj, iskopla planove i prateæe izvještaje s kraja sezone od proteklih godina, na kraju odnijela posao doma i otišla u krevet oko dva ujutro, nakon što sam cijelu noæ provela za laptopom.
Do odlaska frendice koristim privremeni laptop namijenjen nekom buduæem sezonskom terencu jer æu njenim odlaskom naslijediti i raèunalo u kojem je sve što mi je potrebno za posao. Pa je frendica sve što mi je potrebno prebacila na zajednièki server. A ono što radim pohranjujem u file na serveru, s namjerom da kasnije sve prebacim u njen kompjuter.
Pa sam tako u petak ujutro pohranila i (napokon!) gotovi nacrt plana rada. 34 stranice u Wordu i 16 Excell sheetova. Kroz prijepodne obavila neke druge stvari. Dogovorila s šefom i ostalima prezentaciju nakon pauze. I otišla s frendicom i A na zasluženu kavu, ostavljajuæi Kuju samu u uredu jer je imala posla pa nam se pridružila tek dosta kasnije.

Nakon pauze otvorila sam folder s namjerom da sve isprintam i pripremim za sastanak, i imala što vidjeti!
Od 34 stranice 2 su nedostajale, jedna je bila potpuno prazna, na prvih nekoliko je bio promijenjen font, a kasnije sam otkrila da je tu i tamo bilo “pojedeno” nekoliko rijeèi ili reèenica u tekstu! Od 16 sheetova nedostajala su 4!
Dosta toga je bilo ispremiješano, izmijenjeno, u tablicama su bili obrisani stupci, i sve skupa je izgledalo kao djelo osobe koja se ne zna baš najbolje koristiti Officeom, a koja u svakom sluèaju ne zna ni obaviti posao kako treba.
Naravno da me je preplavio užas i uhvatila panika! Za 20 minuta sam morala predati moje remek djelo i plod truda, a nisam imala što predati! Tj. u panici sam mislila da nemam što predati, pa sam tako panièarila i panièarila, dok me frendica nije podsjetila da bih zapravo morala negdje kod sebe imati stick na kojem sam jutros donijela gotovi dokument i samo ga prebacila na server...
Ali stick nije bio kod mene!
Stick sam dan prije posudila od jednog deèka iz prodaje jer nisam imala svoj sa sobom, i èim sam prebacila stvar u kompjuter vratila sam mu stick. A deèko je u meðuvremenu otišao na pauzu dok smo mi bile vani.
A da stvar bude još bolja, nije ponio službeni mobitel sa sobom, a nitko nije imao njegov privatni broj jer svi meðusobno komuniciraju službenim mobitelima. Takoðer, nije otišao s nikim iz firme nego sam, jer je morao nešto obaviti preko pauze.
Zato je frendica sprašila do tajnice, koja nam je trebala pomoæi tako što æe pronaæi njegov cv i u njemu broj mobitela na koji su ga kontaktirali kad se zapošljavao.
Ali stvar s tajnicom i cv-jem nije bila baš tako jednostavna. Cura je tu došla tek prije pola mjeseca kao zamjena za porodiljni i nije imala pojma gdje su pohranjeni životopisi otprije neke dvije godine, a nije imala pojma ni gdje se nalaze podaci o zaposlenicima. Ok, njih ima šef. Ali nisam mogla doæi šefu i zatražiti broj od deèka jer nisam imala vremena, a i bilo bi malo glupo. Doduše, negdje je trebao postojati i registrator s isprintanim podacima, ali tajnica nije imala pojma ni gdje se to nalazi. A ja nisam imala vremena saèekati da cura nazove staru tajnicu koju mijenja i da joj ona objasni gdje da traži.
Sreæom, raèunovotkinja nam je iskopala registrator, pa sam nazvala broj mobitela, ali teta je rekla da je broj van funkcije.
E tek tada me uhvatila totalna panika!
I panièarila bih i dalje, da se frendica nije sjetila nazvati kuæni broj. Na kojem nam se javila deèkova sestra, objasnila da je promijenio operatera i dala nam novi privatni broj.

Na kraju je sve prošlo dobro da nije moglo bolje. Deèko je stick imao kod sebe u džepu, a kako je sreðivao nešto oko osiguranja auta tako je zamolio ljude u poslovnici da mu isprintaju stvar u 6 primjeraka, i donio mi sve spremno.
A šef je ionako kasnio više od pola sata, tako da sam plan imala u rukama s 20-ak minuta zakašnjenja, ali opet dovoljno prije šefovog dolaska.
S nekakvim gramatièkim greškama doduše, koje sam ujutro ispravljala na dokumentu koji je bio u serveru, a koje nisam stigla ispraviti, ali njih ionako nitko nije primjetio.
Moj nacrt plana je ispao poprilièno dobar. Naravno, ima tu toga dosta za ispraviti i poraditi na tome s kolegama, ali ne previše. U nekim stvarima sam cjepidlaèila, neke sam izostavila, ali zaboga, dugo me nije bilo u ovom poslu, a i ovo je samo prvi nacrt. Uostalom, nitko nije oèekivao da bude savršen. Više je trebao biti vježba za mene, a dovršit æu ga ovih dana s frendicom, to joj je zadnja obaveza prije nego što ode. U svakom sluèaju, poprilièno dobro za poèetak.

Meðutim, veæ sada vidim da mi neæe biti baš tako jednostavno na novom poslu.
Kuja je, naime, èekala do dolaska šefa i zamolila da i ona bude prisutna na sastanku. A kad sam ja bila gotova, izjavila je pred svima da bi bila jako sretna da mi može pomoæi u dovršavanju plana, jer eto ima dovoljno iskustva i svakako ostaje tu za razliku od frendice, kao i da je ona, eto, ovih dana samoinicijativno napravila neki svoj mali draft tog plana i ima nekoliko prijedloga i ideja, pa ako bi ih saslušali...
U nekoj drugoj situaciji ja bih zapravo bila oduševljena kolegièinom inicijativom. Ali u ovom konkretnom sluèaju mi se upalila lampica. I to crvena.
Doduše, šef joj se lijepo zahvalio i rekao da je to hvale vrijedna inicijativa, da se obrati meni i frendici, pa ako budemo smatrale da nam je pomoæ potrebna lako æemo se dogovoriti s njom, i da svakako ne sumnja da æemo uvažiti svaki njen prijedlog ako je dobar.

OMB!
Iskreno, do tog trenutka mi nije ni padalo na pamet da je možda netko namjerno sabotirao moj rad. Zapravo nisam imala vremena uopæe razmišljati o tome što se dogodilo s dokumentom na serveru jer sam bila previše zaokupljena pokušajem da se dokopam sticka na kojem je bio saèuvan!
Ali frendica je nešto sumnjala.
A ako je i sumnjala, nakon sastanka joj je postalo jasno. Više jasno nego meni.
Zamolila je admina da pogleda kad je i ko je zadnji put radio na dokumentu. Pa je ispalo da je zadnji korisnik koji je kopao po njemu bila upravo – frendica! I to u vrijeme kad smo bile na pauzi!
Cure su, naime, meðusobno razmijenile lozinke, za sluèaj da je neka od njih odsutna ili na bolovanju, a nekome je potrebno nešto iz njenog kompjutera.
Dakle, netko se ulogirao u frendièin kompjuter i iz njega brljao po dokumentu na serveru.
A u uredu je u to vrijeme bila samo Kuja.

Lakše bi mi bilo povjerovati da sam ja sama sluèajno zabrljavila nešto. Zapravo, uopæe ne mogu probaviti èinjenicu da je netko mogao biti toliko bezobrazan i pasti toliko nisko da napravi nešto ovakvo!
Ili da bi Kuja mogla biti toliko glupa da napravi nešto što æe u svakom sluèaju baciti sumnju na nju.
Pogotovo jer od prvog dana vrlo eksplicitno izražava nezadovoljstvo zbog mog dolaska na frendièino mjesto, i što svi znaju da je vjerovala da æe posao voditeljice operative dobiti upravo ona. Dapaèe, mnogi su to mislili. Jer do mog pojavljivanja u firmi frendicu su od odlaska dijelila samo tri tjedna a nikakav natjeèaj nije bio raspisan za to radno mjesto, niti je puno ljudi znalo da šef zapravo razgovara s nekim ljudima do kojih je došao preko preporuke, pa je dotièna nekako vjerovala da je mjesto veæ njeno, zajedno s nešto veæom plaæom.
Izgleda da je Kuja veæ jednom prije godinu dana sabotirala kolegicu s više iskustva koja je trebala biti premještena na mjesto na kojem je sada Kuja. I da se toliko uvlaèila šefu, voditeljici marketinga, tadašnjem voditelju prodaje i šefovoj ženi, da su svi mislili kako je sva divna i krasna pa su je ubacili na bolje mjesto i dali joj veæu plaæu...
I zažalili.
Ne zbog toga što cura nije sposobna. Dapaèe, jako je sposobna. To joj nitko ne osporava. Ali i ne baš najugodniji suradnik. Koji greške, probleme i opæenito krivicu za sve što ne funkcionira vrlo vješto prebacuje na druge. A i bezobrazna je, kažu, do bola.
Zbog èega su joj oduzeli dio obaveza koje podrazumijevaju kontakte s partnerima i suradnicima, odlaske na sajmove i opæenito sve ono što je zabavno i ugodno u ovom poslu, a uvalili joj golu logistiku, administrative do bola, kao i brdo nekakvih stvari koje se nikome ne daju obavljati.
Posljednjih mjeseci, otkako je frendica poèela spominjati moguænost odlaska, Kuja se izgleda malo primirila, popravila, postala sva dražesna, sveprisutna i nezamjenjiva, i trudila se prikazati idealnom osobom za frendièinu nasljednicu.
Mada cure kažu da ipak niti u jednom trenutku nije bila uzeta u obzir za to mjesto.

Ali eto, kako god da okrenem, izgleda da ipak imam problem. I to u vlastitom radnom prostoru.
Ne postoji niti jedna druga prostorija u koju bi je mogli prebaciti. A ovdje je stvarala najmanje problema jer je frendica poprilièno autoritativna curka koja se ne da gnjaviti, šarmirati i manipulirati, dok je A najflegmatiènija osoba koju poznajem, koju ništa ne može izbaciti iz takta. Ali A takoðer odlazi iz ureda, i to na par mjeseci, dok traje sezona. Jer mora držati stalne i sezonce na oku.

Ja æu uskoro ostati sama s Kujom.
I nimalo se ne radujem tome.
Jer ako je veæ na poèetku pokazala zube, i to na ovako agresivan i nizak naèin, onda uopæe ne želim ni zamišljati što me sve još oèekuje.

I ne, ne mogu je tužakati šefu. Kako bi to izgledalo, da ne znam izlaziti na kraj s vlastitim podreðenima? Niti želim biti kuèka i pasti na njenu razinu. To bi tek bilo jadno. U tom sluèaju ne bih više zavrijeðivala ni posao na blagajni u Tommyju, a kamoli ovaj koji radim!

Ali eto, unatoè svemu prvi radni tjedan je na kraju uspješno okonèan.
Nakon njega je došao ovaj vikend, a vikend je bio dobar.
U srijedu sam se družila s Boyem, koji je oèekivao i zahtjevao da se pojavim vani. Ok, oèekivao je da se isto društvo koje je u srijedu bilo vani pojavi iu petak. Ali ja sam bila ta kojoj je poslao poruku na Faceu da se vidimo u petak u istoj postavi, a ne N-u koji je njegov stari frend ili V, koja ga takoðer dobro poznaje, a koja je u srijedu bila s nama. Da, u srijedu, kad je otkantao svoje društvo i dva sata proveo s nama.
Doduše, na kraju nisam bila u petak nego u subotu, i bez N-a s kojim sam se posvaðala na mrtvo ime i s kojim više ne razgovaram, ali sve je prošlo savršeno.
I da, dobila sam psa. Od Frenda o èijem immageu brinem.
Naime, otkako sam odselila od Najbolje užasno mi nedostaje njen pes, koji je zapravo cijelo to vrijeme bio više moj nego njen. A Frend zna koliko mi nedostaje. Zna to zato jer i njega i sve žive pilim kako mi fali pes i kako užasno želim istog, ali samo svog.
Pa je poduzeo nešto da ušutka moje žalopojke.

U subotu popodne me nazvao nepoznati gospodin i rekao da me zove po nalogu gospodina tog-i-tog (tj. mog Frenda) da se dogovorimo kako æe mi kroz 10-ak dana dostaviti kujicu.
Prvo sam pomislila da je to neka vrlo ružna preuranjena prvoaprilska šala, koju su mi prijatelji priredili jer sam im veæ popila krv s tim psiæem. Ali nije bila. Gospodin je predložio da mu dam mail da mi pošalje slike moje buduæe curice, koju je frend odabrao za mene. Objasnio je kako je Frend došao do njegove uzgajivaènice kad psiæi još nisu bili okoæeni i dogovorio jednu ženkicu za mene, i prije nekoliko dana bio osobno odabrati psa i platiti ga. Psiæ æe za koji dan napuniti dva mjeseca, dakle biti taman za odvajanje od braæe i sestara i odlazak u novu obitelj. A kako æe Frend u to vrijeme na dulje vrijeme biti odsutan, a uzgajivaè je na drugom dijelu Hrvatske, tako je Frend dogovorio s gospodinom da mi donese psa u Split.
I stvarno, nije šala. Moja curica je malena, preslatka, pametna, èarobna i jednostavno predivna. I od prekrasnih roditelja. I veæ sam joj dala ime. I vidjela je preko Skypea.
Sutra se bacam na kupovinu krevetiæa, torbe, ormica, uzice, šamponiæa, pelenica, igraèkica i ostale opreme za moju novu bebu. Kako je u Splitu ponuda opreme za pse stvarno katastrofalna, mislim da æe cure u Zagrebu i inozemstvu imati pune ruke posla.
Za moju princezu sve mora biti najslaðe i ružièasto.
Jednostavno ne mogu doèekati dolazak bebice u moje ruke!

Uskoro mi je i roðendan, pa pretpostavljam da je sve odjednom tako super jer sam ušla u svoje intenzivno razdoblje.
A možda je i Sudbina odluèila da je napokon krajnje vrijeme da mi se malo smiluje i da preokrene sreæu u moju korist.
Napokon, oduvijek sam vjerovala da, ako samo vjerujem da æe sve biti u redu, onda æe sve stvarno biti u najboljem redu.
I zato je opet sve najbolje u najboljem od moguæih svjetova...

28.03.2010. u 22:25 sati | 19 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.