Weltschmertzing. I Tajna

Ok, znam da sam sama krojaè svoje sudbine, da sam sama odgovorna za svoje odluke, i bla, i truæ i tako dalje. Kako sijem tako æu i... (Žnjati? Ženjati? Žiti? Žeti? Kvragu!)... brati plodove svog sijanja.

I ko mi je kriv ako ovih dana patim, plaèem, umirem i cmizdrim? Ako me duša boli, i sve ostalo što uz to ide?
Ko mi je kriv ako se osjeæam usamljeno?
Ko mi je kriv ako sam možda propustila neke bolje prilike zbog neèeg lako kvarljivog i prekratkog vijeka trajanja?
Napokon, ko mi je kriv, kad sam ionako sama uletila bezglavo u cijelu tu prièu s Šarmantnim Gadom?

Zvijezde? Sudbina? Hormoni? Usamljenost? Autodestruktivna crta liènosti, konjukcije trigonskih kvadranata zemljano-zraènih planeta u natalnoj karti? Gadna karma i grijesi iz prošlosti? Loš feng šui u sobi i prljave èarape u kutu za emocije?
Prokl...

Ok, patim. Patim ko pas.
Ma koliko to glupavo moglo zvuèati, voljela sam tog tipa. I još ga volim.
I ne, ne prièam gluposti, jer ne poznajem ga tek ovih par mjeseci koliko smo bili u toj nekakvoj kao nazovi vezi...
Poznajem ga veæ godinama.

I fali mi.
Omojbožeeeeeeeeekakomifaliiiiiiiiiiiii...

Mrzim ovaj grozni osjeæaj.
I znam da nema šanse da se tako brzo izvuèem iz bedare. Nije ovo tek malo razoèaranje u budalu, kao što je bio sluèaj s GMOP-om. Niti prekid neèeg što je nit’ smrdilo nit’ mirisalo, ali je eto bilo ugodno i ipak malo više mirisalo nego smrdilo, pa eto, žao mi jer je bilo ugodno imati nekoga uz sebe.
Niti je ovo ona standardna usamljenost jer kao nemam nekog uz sebe a baš sam u fazi kad mi se ima neku vezu...

O ne.
Ma kako isprazno i glupo zvuèalo sve ono što sam do sada isprièala o njemu, ma koliko izgledalo kao nekakva budalasta igra izmeðu dvoje odraslih ljudi koji bi morali bit ii zreliji i pametniji nego što se ponašaju, nekakvo natezanje dva glupa hipertrofirana ega, nije bilo tek i samo tako.
Jer uz sve one dramatiène i histeriène trenutke, bilo je tu itekako puno... Pa, itekako puno.

Poznajem ga dugo. I voljela sam ga na neki poseban naèin i prije prvog fizièkog sraza (ako je coitus nekakva ustaljena granica prelaženjem koje se odnos izmeðu dvoje ljudi može predefinirati iz prijateljskog u ljubavnièki, a ljubav od nježne friendly u onu na koju obièno mislimo kad kažemo ljubav).
Uvijek smo mogli prièati o svemu. Uvijek je bio tu za mene kad mi je trebao. I ja za njega.
I da, nije samo stvar u bivanju tu za nekoga.

Jednostavno... Stvar je u tome da ljudi ponekad imaju neki nježan, blizak osjeæaj jedno za drugo, od trenutka kad se upoznaju. Onaj èarobni mali nešto što odreðena muško-ženska prijateljstva èini posebnijima od drugih. Što se ne mora nikada i niti u jednom trenutku pretvoriti u nešto više od toga. A ako se pretvori... pa, onda zna postati nešto predivno. Ili nešto jako bolno, ako završi ovako kao s nama.

I ne, nije stvar bila èak ni u savršenom seksu. Napokon, seks može biti savršen i s ljudima prema kojima nemam nikakve emocije. Ok, seks jest bio savršen. Ali zapravo ga uopæe nije bilo toliko koliko bi se moglo pomisliti da ga je bilo. I bio je savršen zbog one rijetke i posebne emocionalne komponente, onoga što ženu natjera da se ponekad rasplaèe usred posla. Tek tako. Od sreæe. Od ispunjenosti (ne takve ispunjenosti, sram vas bilo).
Ne fali mi seks. Nimalo.
Fale mi trenuci bliskosti. Fale mi zagrljaji, ono kad zabijem nos u njegovu košulju i osjeæam se mirno, sretno, zaštiæeno od svih loših stvari na svijetu. Fale mi one male prisne puse u èelo. Ili stisak ruke. Sve ono što smo imali i prije nego što smo postali ljubavnici.
Fali mi naše zajednièko smijanje. Fali mi i zajednièko plakanje.
Fali mi što sam ga uvijek mogla nazvati kad sam htjela podijeliti nešto lijepo s njim, i on se znao radovati sa mnom. I što je uvijek nalazio vremena za mene kad mi je bilo teško. Toliko sam suza i maskare ostavila na njegovoj odjeæi da to nije normalno. I uvijek bi mi nakon toga bilo lakše.
Fale mi trenuci u kojima smo bili opušteni i sretni i ponašali se ko dvoje totalnih balavaca.

Fali mi i to... Fali mi što osjeæam da više nemam pravo biti zabrinuta za njega. Ili se radovati zbog njega. Sudjelovati na bilo koji naèin u njegovom životu. Ne više kao žena s kojom je blizak. A još manje kao prijateljica.
Što nemam više pravo èak ni da mi bude drag.

Ok, sama sam odluèila.
I želim vjerovati da sam odluèila ispravno.

Ali boli.
Pas mater, kako prokleto boli!!!
Doðe mi da se zabijem negdje, u neku dobro izoliranu prostoriju, i vrištim satima.
I da se tako dobro isplaèem da mi presuše suzne žlijezde.

Ok, jutros sam se isplakala. Kad me tako nešto tišti i kad mi se plaèe, obièno odem u Gospe od Zdravlja.
Plakanje u crkvi je jedna od najpraktiènijih stvari izmišljenih za ljude. Ikad.
Em crkve imaju tu neku mirnu, mistiènu, proèišæujuæu atmosferu, u kojoj je lakše problematiène emocije koje se ne daju van izvuæi na površinu. Em je nekako sasvim normalno da ljudi u crkvi plaèu. Mislim, èesto viðam neke bakice kako rone suze, pa je to valjda ok. Pa se i ja prepustim. Pa revem, ridam, šmrcam, kukam, èak se ni ne trudim biti tiha, a super je što akustika crkve sve to nekako ublaži pa sve na kraju zvuèi nekako skroz ok, diskretno, èak i prikladno. Duhovno.
Osim toga, kad plaèem u crkvi niko me ne gnjavi ili pokušava utješiti. Što je predobro. Rijetki ljudi koji se tamo zateknu vjerovatno misle da tugujem za nekim umrlim i usput molim za njegovu dušu, a ionako su tamo zbog nekog svog posla. Niko me ne gleda èudno niti s prijekorom.
Da, dobra stvar, te crkve.
Odliène za plakanje.

Kako bilo, u komi sam. Ne sjeæam se kad sam bila u ovakvoj komi.
I uopæe mi se ne da meðu ljude.
Još manje sam raspoložena za neminovno popovanje onih par bliskih prijatelja koji su upoznati s mojom malom tajnom. Jer ok, znam, znam, ZNAM da je sve moralo biti tako kako jest, i da nisam imala što tražiti ni oèekivati od petljanja s oženjenim èovjekom osim boli i katastrofe, i znam da mi se sad ne èini tako ali da æu za par mjeseci znati da sam napravila pravu stvar... Bla. I? Kako to može riješiti moj problem ili ublažiti bol? I da, znam da ja, barem fizièki mogu puno bolje. I da ostaje èinjenica da je, unatoè svom svojem beskrajnom magnetskom šarmu, on ipak frajer s krivim nogometaškim nogama, groznim ušima, ne baš najestetskijim oblikom glave, i opæenito nije baš slika i prilika Adonisa... Pa? Zar je to najvažnijna stvar na svijetu? To što nije lijep kao Nadan Vidoševiæ? Kakve to ima veze s time koliko je meni drag? I zašto bi me to, pobogu, moralo tješiti?

I da, ovaj put mi se zaista nešto katastrofalno dogodilo.
Naime, navikla sam u ovakvim situacijama klin izbijati klinom. I nije da nisam pokušala nazvati nekoga od dobrih starih frendova s povlasticama, ili pokupiti nekoga na izlasku u srijedu... Ali jednostavno nije išlo. Dogodio mi se ženski ekvivalent muškom padanju ponosa...
A MENI se to NE DOGAÐA! NIKAD! NE MENI! Možda drugima da, ali ne i meni!
Ali sad se dogodilo...

Ne raduje me ni drastièan gubitak kilaže. Ni biceps i oèvrsnuli triceps... moj stari trener kaže da je fascinantno što se kod mene nakon samo par treninga instant vide rezultati, i kako moji mišiæi reagiraju odmah. Jer ok, još uvijek imam svoj stari oblik, a nije ni da sam dugo pauzirala od fizièkih aktivnosti (godinu i pol možda). U niti dva mjeseca sam nekim èudom skinula osam kila masti a da nisam ni primjetila kako.
Iz nekog èudnog razloga, po prvi put u životu, hrana je izgubila kontrolu nada mnom.
Ne razmišljam o njoj.
Jedem kad osjetim potrebu da nešto unesem u organizam.
A nemam ni želje ni volje tetošiti svoju tjeskobu, bol, sreæu, radost, tugu, ljutnju ili bilo koju od emocija koje me hvataju bilo kakvom prigodnom kombinacijom masnoæa, ugljikohidrata i sliènih gluposti. Zapravo, nemam kad misliti na to.
A ne raduje me iz razloga jerbo koji æe mi... koju æe mi bananu savršeno tijelo kad sam htjela bit savršena samo da njemu budem prekrasna?

A najviše me od svega boli razlog zbog kojeg sam prekinula ovu od poèetka na propast osuðenu vezu.
Ok, priznajem, ne zbog toga što sam imala osjeæaj da ne radim nešto ispravno. Niti zato jer je oženjen pa ne može biti moj onoliko koliko bi svaka normalna žena htjela svoj objekt ljubavi imati za sebe. Napokon, neke stvari vezane za njegov brak i trajanje istog su se poèele mijenjati posljednjih tjedana. U smjeru koji je išao svakako u moju korist.
I ja sam, unatoè otkazu i prijašnjoj odluci, bila spremna nastaviti s našom vezom. Dapaèe, željela više nego ikad.

Razlog je bio taj što je odluèio da, ako veæ želim dijeliti s njim i dobro i zlo, moram znati i za njegovu Tajnu.
A kad sam saznala za njegovu Tajnu... Pa, nešto se prelomilo u meni.
I shvatila sam da je ova ljubav pogrešna. Jako, jako, jako pogrešna.
Da više ne smijem željeti, voljeti, trebati. Ništa. Da nemam pravo na to. Ne, ako želim sebi dobro.

Možda bi neka druga, stara, prijašnja Elle progutala šok i gorèinu, i prihvatila stvari takve kakve jesu. Možda bi, kao svaka glupa zaljubljena guska, još dublje upala u tu kašu... I vjerujem da bi na kraju sve ispalo ok.

Ali ne i ova nova Elle.
Koja je odluèila po prvi put u životu staviti samu sebe na prvo mjesto. Uèiniti ono što je u ovome trenutku možda èini najnesretnijom ženom na svijetu, ali što æe se na kraju pokazati jedinim ispravnim.

Mada... Ne mogu pobjeæi od užasnog saznanja da je sve moglo biti drugaèije, totalno drugaèije, da se nisam baš taj dan našla u takvoj situaciji da sam ga poželjela nazvati i vidjeti što ima novo u njegovom životu, i usput mu se izjadati kako je kod mene sve zlo i naopako. Ili da nisam prihvatila poziv da mu pravim društvo par dana u susjednoj županiji. Ili...
Jednostavno, naša prièa nije, unatoè svim okolnostima u kojima je zapoèela i svemu što se izdogaðalo u ovo malo vremena, bila pogrešna sama po sebi.
Pogrešan je bio jedino trenutak.
Potpuno krivo vrijeme.
I èinjenica da je on muškarac s Tajnom.
I ma koliko molio i preklinjao da ne prekidam, da ne odlazim i da ga ne ostavljam, teret Tajne je u ovome trenutku prevelik da bih ga mogla podijeliti s njim a da ne bih patila više nego što mi je u ovome trenutku teško.

I da æu zbog toga, bar još neko vrijeme, i ja silom prilika morati biti žena s Tajnom, u svakoj slijedeæoj vezi koju budem zapoèela nakon njega.
Jer imati Tajnu nije loše samo po sebi. Na kraju krajeva, svi u odnose ulazimo s odreðenim Tajnama. Problem nastaje u trenutku kad postane neophodno Tajnu podijeliti s osobom koju smo odabrali. A ova Tajna je jednostavno preveliki teret za mene u ovome trenutku.

15.01.2010. u 17:38 sati | 16 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.