Nostalgièna Elle na putu ozdravljenja?

Tj. nostalgija za Žbircem, Egoistom, ACYjem, Procaffeom i splitskim Hemingwayem... Zatim, za propisno dotjeranom splitskim muškarcima, babinjacima s babama, kupanjem na Èiovu... i mnogoèime...

Prošli tjedan je bio strašno naporan za mene.
Prvo sam malo prizdravila, pa sam s B-om morala u Švicarsku na jedan dan zbog nekog klijenta (što je malo iscrpljujuæe, jer se ide preko Frankfurta i izgubi gomilu sati. Po free shopovima na Frankfurtskom aerodromu, mislim), pa nazad u Zagreb, i onda... vikend u Opatiji.
Vikend za druženje i pure pleasure.
Ok, vikend društvenih obaveza, ali opuštajuæ i ležeran.

Bilo bi divno da se mogu raspisati o vikendu koji je bio prilièno zabavan, pun dogaðanja van zdravog razuma, ali kako podrazumijeva nekoliko prepoznatljivih javnih osoba u blesavim situacijama a sve u intimnom društvu, tako je bolje da ga zadržim za sebe...
Što meni, ovako traèastoj i lajavoj, teško pada. pogotovo što sam, zbog odreðenih dragih prijatelja, odluèila èak ni ne postati slike na Facebook. A ja baš volim postati slike svega i svaèega na Facebook, tako da je za mene ovo bila jako teška odluka.

Uspjela sam naæi i nekoliko sati samo za sebe. Uz kavu na terasi Belvederea, daleko od centra i totalno na miru, dok je društvo iznajmilo brod i uživalo u kupanju.
Naravno, nije da i ja nisam htjela s njima, ali izmeðu mene i plaže isprijeèila se viša sila zvana antibiotici.
U posljednja tri tjedna sam ih stvarno brdo progutala.
Ne samo da sam od antibiotika uvijek osjetljiva na sunce pa mi izbijaju fleke i osip po koži, nego su mi poremetili svu probavno-reproduktivnu floru i faunu, uzrokovali opstipaciju, raspištoljili gastritis, a i candida je podivljala...

I tako sam provela neke sate na terasi buljeæi u more, koje se doduše ne može usporediti s kvalitetnim dalmatinskim morem, i tako me uhvatila nostalgija... Gadna nostalgija za domom.

Prošle godine u ovo doba provodila sam vikende s najdražim ljudima, prijateljima koje volim najviše na svijetu, u cjelodnevnim kavama uz more, višesatnim vožnjama uz obalu uz glasnu muziku, joint i breezere, na ruèkovima u Il Postu, kupanjima na Èiovu, chillanjima u mom "kvartovskom kafiæu" Egoistu, cjelonoænim izlascima, u punjenju baterija za novi radni tjedan...
I odraðivala 5-tjedni otkazni rok na poslu koji sam obožavala najviše na svijetu, da bih u lipnju prešla u firmu u kojoj sam doživjela najgore moguæe poniženje koje ozbiljna i sposobna poslovna žena može doživjeti na radnom mjestu.

Priznajem, nakon što sam dala otkaz kukavièki sam pobjegla iz Splita i još uvijek ovdje u Zagrebu ližem rane, još uvijek osjeæam posljedice ta traumatièna 4 mjeseca svog života, još uvijek odbijam vratiti se doma, pa makar na vikend...
I samoj mi zvuèi neshvatljivo. Oduvijek sam sebe smatrala hrabrom, zrelom, sposobnom prebroditi svaki problem i traumu. Napokon, život ide dalje.
A nedugo nakon što sam dala otkaz dobila sam i tri jako dobre ponude za posao u Splitu. Sve tri jednako dobre, sve tri za jake, velike i provjerene poslodavce kod kojih mi se sigurno nikada ne bi dogodilo nešto slièno onome što mi se dogaðalo na poslu s kojeg sam pobjegla. dvije od bivših klijenata, jednu od generalnog direktora tvrtke za koju mi je dugo bila želja raditi, a koji me èak ni ne poznaje nego je èuo za mene još u vrijeme kad sam radila posao koji sam obožavala i moja me direktorica hvalila na sva zvona.
Tri vrhunske ponude, tri savršene prilike, a ja sam postupila nezrelo i jadno, i pobjegla u Zagreb. Samo da budem što dalje od Splita i ljudi koji su me povrijedili.

Napokon, kad-tad bih se srela s bivšim šefom, a kako ga još tu i tamo vidim u noænim morama mislim da bi me susret uživo totalno dotukao.
Uostalom, ko mi garantira da s njegove strane ne bi krenuli traèevi ili problemi kod novog poslodavca? Jer èula sam da je na nekim mjestima prièao kako sam bila loša, nepouzdana i nesposobna, i kako sam zapravo morala dobit otkaz ali mi je on, eto, sav tako plemenit, dao priliku da dostojanstveno otiðem...
I, napokon, što da kažem novim kolegama kad me pitaju zašto sam dala otkaz?
Da im kažem da sam nakon nepunih mjesec dana doživjela vrlo ružan i skoro pa potpuno uspješan pokušaj seksualnog napastovanja od strane svog šefa, i da sam slijedeæa tri mjeseca nakon mog odbijanja bila izložena tako surovom i ponižavajuæem mobbingu, tako vješto izvedenom da sam i sama poèela sumnjati u svoje sposobnosti i zdrav razum, takvim degradacijama i poniženjima, da je bilo jasno ko dan da se od mene oèekuje da dam otkaz tako da njemu obraz ostane èist?

Osjeæam se jadno i kukavièki. Volim Zagreb, dobro se osjeæam u njemu, ali ja sam prvenstveno dalmatinka i spliæanka, i fali mi doma. Voljela bih da mogu skupiti hrabrost i otiæi doma bar za vikend, da vidim obitelj i prijatelje, da se opustim i zabavim, da sama odnesem zimsku garderobu koja mi više ne treba i spakujem ostatke one za tople dane a ne da stalno šaljem nekakve torbe autobusima, ali ne mogu.
Bojim se.
Ne znam èega se bojim, ali divljaèki i tvrdoglavo odbijam svaki prijedlog da doðem doma na više od nekoliko sati. Svjesna sam da je moja fobija iracionalna i besmislena, pogotovo zato jer se ružna stvar dogodila upravo ovdje u Zagrebu, na poslovnom putu, ali ovo je jaèe od mene.

A moj dom, moja obitelj i prijatelji, moj stari život... sve mi to fali do bola.

Dovoljno je bilo da samo na par sati sjednem na terasu i osjetim miris mora, i veæ me poèela moriti nostalgija.

Najbolja me stalno nagovara da potražim struènu pomoæ. Ali meni se èini da još uvijek mogu sama. Napokon, prošlo je skoro 7 mjeseci otkako sam otišla iz Splita, ne mogu reæi da sam žrtva silovanja jer se isto na kraju ipak nije dogodilo (mada je cijeli dogaðaj bio poprilièno nasilan), a uopæe ne želim da mi nekakav stranac evocira detalje na ona tri paklena meseca nakon toga... Otišla sam, gotovo je, proæi æe vremenom. Postoje stvarne žrtve silovanja i konkretnijih, fizièkih zlostavljanja, kojima je pomoæ potrebnija nego meni koja sam materijalno zbrinuta i okružena divnim ljudima punima podrške i ljubavi.

Uostalom, kroz neke sam najgore faze veæ prošla. Gadno je bilo kad sam odrezala svoju dugu kosu, prestala se šminkati, nosila ravne cipele, odijevala se u neuglednu i bezobliènu odjeæu i nabacila u mjesec dana više od 10 kila, kad sam se trudila na poslu biti neprimjetna i neugledna, izbjegavati druženje s kolegama, izbjegavati uopæe ikoga pogledati u oèi, a sve zbog nekog besmislenog i iracionalnog uvjerenja da sam sama kriva za ono što mi se dogodilo jer sam se uvijek trudila biti dotjerana, privlaèna, ženstvena, šarmantna, komunikativna, primjeæena... Mjesecima sam se preispitivala i analizirala, pokušavajuæi otkriti da li sam možda slala neke pogrešne signale kojih sama nisam bila svjesna...
Tek odnedavno prihvaæam èinjenicu da, èak i da sam ostavila krivi dojam (a sigurno nisam, jer nisam nosila ni kratke suknje ni dekoltee, nisam ga nikad uopæe dodirival na bilo kakav, a najmanje na neprimjeren naèin, nikad mu uputila èak niti pogled ili rijeè koji bi se mogli shvatiti kao poziv na seks. A èak i da jesam, kad sam na njegov prvi pokušaj fizièkog kontakta rekla NE, onda je to moje NE trebalo biti registrirano u njegovom mozgu!
I sama sam osposobljena za provoðenje terapije, i mogu se pobrinuti za sebe. Samo mi treba malo vremena.

Ali ipak, nadam se da mi neæe trebati previše vremena da se napokon saberem i odem doma za vikend.

Zato jer mi moje doma u ovo doba godine užasno fali.

11.05.2009. u 19:00 sati | 43 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.