ŽIVÈANA, BIJESNA I NADASVE GLADNA LJUBAVNICA!!! Ili mala crtica o preživljavanju divljih zvijeri iz divljine u kriznim uvjetima

Nakon toèno mjesec dana misteriozne odsutnosti Oženjeni se javio. Za Sv. Stipana, što je dan iza Božiæa. Dražesnom, nježnom, skoro pa stidljivom božiænom èestitkicom na Facebooku. I od onda se naša naprasno prekinuta romansa bjesomuèno nastavlja. U epistolarnom obliku doduše, ali zato divljim tempom. Ja sa svoje strane Hrvatske, on sa svoje, ali ne bi muško bilo muško da se ne raspomami za privremeno nedostupnom i naoko (ali definitivno totalno lažno) ne baš pretjerano zainteresiranom ženom...
Mada je dotièna žena u intimi svog laptopa sve samo ne nezainteresirana...

I tako je ova žena odluèila spojiti ugodno s korisnim. Kako je gotovo s terenskim dijelom posla koji radim za frenda, i kako je do daljnjeg savršeno svejedno na kojoj geografskoj koordinati nastavim sa zadatkom, a i nekako su za ovu fazu projekta u planu èesta putovanja za Zagreb, odluèila sam ponovo premjestiti dupe u Metropolu...

U Splitu mi je ionako užasno dosadno, a i stalno nalijeæem na iste neke ljude koje mi se ne da viðati i objašnjavati im naširoko što to tako zanimljivo novo ima u mome životu... Jer nema apsolutno ništa.
Uostalom, dosljedna svom immageu it-djevojke kojoj se uvijek dogaðaju samo totalno fantastiène stvari i kojoj u životu sve ide od ruke, i koja usput uspjeva održati nužnu dozu glamurozne misterioznosti, moram se malo povuæi u trenutku kad mi je postalo èak pomalo i teško uspješno održavati cool fasadu...
Prièa o tome kako mi je bilo baš napeto tjedan dana voditi ludilo seoski život s jednostavnim i dragim ljudima ionako i meni samoj sve više zvuèi totalno neuvjerljivo. Kao i to da sam baš izgarala od želje da Novu godinu doèekam u jedva punoljetnom društvu i odjeæi u kojoj sam izgledala ništa manje trash od predebele verzije Paris Hilton samo zato jer sam upravo tako i htjela (a ne zato jer nisam sebi mogla priuštit nešto skuplje... ali to ne mora znati baš svaka tuka koja pije kavu u Egoista!).
Tako da je jednostavno nastupilo krajnje vrijeme za bijeg.

Uostalom, bijeg je ok. Ne smatram to nimalo kukavièkim potezom. Ako nemaš ništa pametno za reæ – šutiš i s visine se smješkaš. Ako ne možeš kupit nove ljubièaste pletene Uggsice jer si one kupljene u rujnu poderala silazeæi sa frendove Yamahe – pobjegneš negdje gdje ti nitko neæe zlim okom skenirati jedva primjetno krpljenje. I da, ne smatram ovo bijegom. Nego taktièkim povlaèenjem.
I zvijeri ližu rane u osami, prije velièanstvenog povratka...
A ako veæ moram biti zvijer, onda je vrijeme da se ovaj mali divlji nerc povuèe u prièuvnu jazbinu na Vrbanima...

Naravno, da mi nije došao poziv od Najbolje da je stan do daljnjega prazan a klime sasvim dovoljne da u sluèaju nestanka plina dobro zagriju stan, i da Oženjeni sve više ne gubi inspiraciju za metaforiène reèenice i sve više otvoreno zahtjeva druženje u stvarnom vremenu i prostoru, ne bi se ja tako brzo odluèila na bijeg.

Ali avaj!
Imam vrlo vidljiv i opipljiv problem!
Nabuhtila sam tijekom blagdana...
Grozomorno nabuhtila!

Prvo su me u depresiju bacile slike s novogodišnje razvaljotke. Sve žene oko mene na njima izgledaju ko nježne vile! Naspram njih ja sam golemi slom! U sivom! Onaj indijski (afrièki su mi tako dražesni i zapravo su dosta vitki, a imaju i one duge tanke noge i baš nekako jako brzo trèe...).

Zatim me u depresiju bacio pokušaj šopinga.
U nemoguænosti da obrijem police Sportininih brandova ( i pritom mislim na Max Maru, Pennyblack, Dolce i ekipu, ne i na Tom Tailor i sliène), a Zara i Mango mi se èine nekako prebrzo oèišæeni od komada koji stvarno nešto vrijede (sve zanimljivo što je bilo u njima sam veæ odavno kupila, a nova kolekcija je u ovom trenutku van moje platežne moæi, jer bit rasprodaja nije u kvaliteti nego u KVANTITETI!!!), skoncentrirala sam se na TopShop. Jer tamo ima sva sila vješalica sa topiæima i puloverima od 99,00 do 199,00 kuna... S naglaskom na one od 99,00! Što više to bolje, to je moj sijeèanjski moto!
Dakle, ušla sam u taj hram jeftinog poliestera, psihodeliènih boja, živèane glazbe, krojeva za zakržljala poprsja i mikroskopske guzove, u kojem sam se nekad rado odijevala, opustošila vješalice, ušla u kabinu... i doživila instant slom živaca!!! Ekspresno sam došla u Titanik-stanje (ne, ne mislim na svoje dimenzije, nego na to da su mi sve iluzije o vlastitoj privlaènosti odmah potonule)! Jer one dvije goleme mortadele koje su mi mahale iz magenta satenskog topa tamo gdje bi trebale bit moje ruke... Te dvije mortadele su zapravo i bile MOJE ruke!!!

Odjednom sam zamislila sebe u naruèju Oženjenog, na vrhuncu strasti, sebe pod njim, sebe nad njim ... i njegov izraz lica dok se guši pod golemom Michelinovom maskotom... i sve tako do doggyja, u kojem moj Apolon zamišlja da pred sobom gura oveæi motokultivator po vinogradu ili tapše junicu prije uprezanja u plug... Brrrrr...
A kako ja definitivno nisam žena koja bi se zadovoljila misionarcem u mraku, tako nisam ni žena koja bi odbila vrhunski višestruki seks sa bogom ševe samo zato jer se ne osjeæa dovoljno privlaèno. Ego mi je ipak daleko veæi od dupeta...

Krizne strateške odluke su oduvijek bile moja specijalnost! Dok je neonom okupani morž u žarkoružièastom iz zrcala cvilio od poniženja, žena kojoj je odraz pripadao je donijela odluku da je krajnje vrijeme za drastièan režim.
Ok, mogla sam se pomirit sa trenutaènim stanjem, bilo je tu i odjeæe u veæim brojevima od onog za koji sam bila uvjerena da je moj, ali ovaj divlji nerc još neæe postat žrtva lovaca na krzno!

U mom sluèaju ne vrijedi ona PAZI ŠTO JEDEŠ; PROMIJENI ŽIVOTNE NAVIKE; PUUUUNO VJEŽBAJ... Ni aerobik ni teretana me nisu vidjeli skoro dvije godine. Zakržljala sam do oèaja. Sama sebi uopæe više ne izgledam kao bivša sportašica takmièarka, koja se svako jutro (bez obzira do koliko tulumarila veèer prije) budila u 6 i trèala od Trstenika do Duilova i nazad, odraðivala kardio-uzbrdicu iznad Luèice, istim tempom se vraæala doma, istezala na stubištu, natrpala se smeæem od ugljikohidrata i ponovo padala u krevet, odraðivala trening do dva svakodnevno (uz sve ostale obaveze), i pritom fantastièno kombinirala svakodnevne pizze, æevape, krafne i tople sendvièe s prigodnim estetskim povraæanjem (sve one gluposti o zdravoj sportskoj prehrani radi postizanja što boljih rezultata su upravo to – gluposti!). Niti na onu mladu ženu iz faze poslije, koja je ispuštala dušu (a ponekad i buèicu na nožne prste) na divljaèkom aerobiku 4 do 5 puta tjedno. I koja je imala kameno dupe, bogovske batake, biceps boginje, samostojeæe èetvorke i ispod njih dasku od trbuha... Doduše, sve to još uvijek stoji èvrsto, boguhvala, ali ono što se ovilo oko te èvrstoæe... nije nimalo laskavo.

A ja sam se tako lako prešaltala na mentalni sklop usaljene haremske djeve koja stalno leži i u èestim intervalima ubaci nešto strahovito glukozno u kljun...

Dakle, radi se o tome da sam kronièno nedisciplinirana, sklona varanju (pa tako i varanju same sebe), pohlepna, neumjerena, ovisna o ugljikohidratima i masnoæama (najbolje u skladnoj kombinaciji), i da za mene promjena životnih navika i postepeni razumni gubitak kila jednostavno ne dolazi u obzir!
A potrebni su mi i vidljivi rezultati ODMAH!

Kako su rezultati potrebni i mojoj susjedi, koja trenutaèno ide na akupunkturu kombiniranu s totalnim gladovanjem (mora skinuti nekih 30-40 kila za operaciju želuca, da bi mogla skinuti još 50-ak), tako sam samo prepisala režim od nje...

Na žalost, bez onih spasonosnih iglica prilijepljenih za njeno uho, koje može u trenutku krize pritisnuti na akupresurnu toèku za ubijanje gladi. Mada je to ionako èisti placebo.

Dakle, prvih 8 dana ne jedem ništa. Samo gutam dvaput dnevno tu grozomornu juhu od povræa u kojoj je još i smiksano povræe koje se kuhalo u vodurini, jer je žvakanje zabranjeno.
Ujutro pijem sokiæ od voæa. Popodnevni meðuobrok je sokiæ od povræa.
Bljak! Rig!
Nakon osam dana mogu dodati neko kuhano povræe i voæe, èak neæe više bit potrebno miksanje onih užasa iz juhe.
Nakon nekog vremena dodat æemo i povremeni kuhani krumpiriæ (i ne, termièka obrada krumpira na ulju nije kuhanje, kuhanje je samo termièka obrada u vodi, znam, i sigurna sam da to neæe isparit iz mog mozga dok budem gladovala!), pokoje jadno pleæe peradi s grill tavice...
Uh! Joj!
Dijeta obeæava èarobnu desetku u prvih mjesec dana.
Nakon toga poèinjem s vježbanjem.
Mislim, kad se naviknem na vrtoglavice.

A vrti mi se veæ treæi dan. Od prvog sata dijete.

Doduše, nije to baš tako loš osjeæaj. Sva sam sebi nekako lagašna ko kašmiriæ, sve mi je paperjasto i mekano, sve oko mene je nekako blago, a danas su mi, negdje izmeðu juhe za ruèak i bljutavog sokiæa od cikle za marendu, èak i boje bile nekako baš blage i ugodne...
Sve oko mene je milo.
Osim mene.
Ja nikako nisam mila!
Ja sam ljuta, živèana, bijesna, gladna i manje-više cijelo vrijeme mrzim cijeli svijet!
Danas sam imala krizu pa sam ugurala pola paketa Bimbo žvaka u usta i manijaèki cuclala šeæer i ukusne hranjive aditive iz njih. Èak sam i zarežala na rodicu kad mi ih je pokušala oduzeti dok su njena djeca prestravljeno tulila (žvake su, naime, bile njihove).
I popila bar 10 kava s jako puno toplog mlijeka i Natreenom. Njam. Dijeta dozvoljava kavu. Nije precizirano da u kavi ne smije biti mlijeka.
Ali prvi dani su ionako najgori...

Malo mi smeta i što stalno piškim.
Svrha ovih prvih 8 dana je isprazniti tekuæinu. U meni je, bogme, ima.
A i juha je teški diuretik, od korjena selena i još nekih užasa.

Ali sama sebi se veæ nekako èinim blago usukana. To je ok.
Prvi tjedan je udarni, izgubi se 3 do 5 kila tekuæine. Nakon toga bi trebalo iæi polakše, a i ja planiram u dijetu unijeti još neke nutrijente po svom guštu, npr. crno vino (ne, nema žeste, žesta jako deblja, ali vino je jako zdravo. Za srce i krvne žile. A i trebat æe mi ga jako malo da budem pijana...), peèene jabuke punjene suhim voæem (sve jako prirodno i zdravo, bez masnoæa i dodanih šeæera, to sam našla u UN dijeti, a jako je ukusno), grillane banane (ali bez kikiriki maslaca. Èak ni malo onog s komadiæima kikirikija!), voæne salate sa samo malo maraschina za okus, i neku finu tamnu èokoladu...
Mmmmmm... jedva èekam taj treæi i èetvrti tjedan...

U meðuvremenu, veæ sam spakirala kofere za Zagreb. Na vrlo razuman i promišljen naèin – dok mi mozak još nije otkazao od gladi. Jer kad poènem halucinirati burek, teško æe mi biti pojesti isti kad znam da sam sa sobom ponijela samo jaaaako tijesnu odjeæu u koju moram vrlo brzo uæi jer mi preostaje tek jedna-dvije kombinacije koje mogu navuæi na sebe sa ovom kolièinom masnih naslaga.

A Oženjenog za svaki sluèaj nemam namjeru pripustiti u svoju blizinu bar do utorka. I centimetra manje za obujmit oko struka.

08.01.2009. u 22:33 sati | 16 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.