Kako sam ulepršala u 2009-u...

Kako ja kronièno imam pegulu u životu, jednom kad me krene – ne pušta!
Em blagdanske kile nisam nabila izmeðu Božiæa i Nove godine, kao i svi normalni ljudi, nego u tjednu izmeðu Nove godine i Sv. Tri kralja kad sam mislila da se ne prima a primilo se troduplo, em sam na novogodišnjem tulumu išèašila nogu u stravièno visokoj lažnoj Fendi salonki koju nisam nosila godinu dana pa se sada od straha ne usudim više stati na štiklu, em sam gadno porezala jezik...
Naime, na stolu se nalazila zdjela francuske salate taman po mome guštu, a ja volim kad osim krumpira, mrkve, krastavaca i graška unutra bude još i malo domaæih kapara i sjeckani tvrdo kuhani bjelanjak, a s majonezom (Thomy, naravno! Punomasnom!) se još izmiješa i tvrdo kuhani žumanjak i senf i dosta papra, pa i malo tartara (opet Thomyjevog, naravno), pa sve to odleži bar dva dana u friži da bude sve kompaktno... mmmm... ekstatièno... toga bi mogla pojest kilo da ne stanem...Gdje sam ono stala? Ah, da – dakle, zdjela francuske totalno po mom guštu, i kako onda da napravim tih 6 do 8 koraka do kuhinjskog elemeta s pošadom kad ni kaput i šal nisam skinula? Nego sam zgrabila prvu stvar koja se našla na stolu i poèela grabiti.
Na žalost, prva stvar na stolu koju sam zgrabila je bio izuzetno oštar nož za filetiranje, a moja draga obitelj je strašno htjela doznat što se sve dogaða na škoju naših predaka, Pa sam tako jela i lajala sve u šesnaest...
I završila na hitnoj pomoæi s nekoliko šavova s donje strane jezika.
Sreæa da živim par minuta pješke od bolnice, jer jezik je organ koji krvari rado i obilato, a ni okus krvi mi nije bio baš nešto nakon francuske...

Moram priznati da sam se držala poražavajuæe kukavièki za osobu koja je bez da trepne piercala taj isti jezik (uz nos, pupak i bradavicu) i rado tetovirala veæe površine kože, i koja nije ni suzu pustila na šivanju kad je nabila zapešæe na nož dok je vadila suðe iz mašine i prerezala gadno žile na ruci, ali to je bilo u vrijeme kad je od cijelog mog inaèe razvijenog mozga funkcionirao tek jedan izgubljeni ganglij, a sad sam starija, pametnija i puno osjetljivija.
Osim toga, povrijedila sam jedan od najvitalnijih i meni najvažnijih organa koji koristim rado i èesto u razne svrhe, pa me bilo strah...

Eto, dakle, veæ treæi dan gutam antibiotike da ne doðe do infekcije i hranim se Nutellom i djeèjim krašicama (èokoladna za laku noæ od Hippa i one Frutekove od mladog sira, breskve i ostalih divota su moj favorit, ali one s povræem izbjegavam jer su bljutave i nemaju nimalo soli, fuj!). Hrana za bebe doduše nema baš previše kalorija, i ako se jede u kolièini u kojoj je jedu i bebe totalo je bezopasna. Ali ako se jede u kolièini koja treba odrasloj ženi, pa još garnira Nutellom i pudingom (naime, hrana za bebe je brzo i lako probavljiva, i za pola sata je žena opet užasno gladna...) zaèas se skupi par tisuæa kalorija...

Da ne ispadne da je to sve zlo i naopako koje mi se dogodilo, taman na Silvestrovo mi je pukla i plomba na kutnjaku. Sreæom nije totalka, ali zbog situacije sa jezikom još neko vrijeme ne mogu u zubara, pa sam užasno nesretna.

Osim toga, tako sam se temeljito smrznula da (ok, nešto od hladnoæe, a nešto od noænog lumpovanja) sam jedva oka sklopila dok sam bila na Otoku, a jedva sam ga i sklopila ove dvije noæi otkako sam se vratila jer me boli jezik...

Sva mjesta, gradiæi i sela na dalmatinskim otocima su hladna i vlažna, ali moje je Misto poznato po nenormalnoj kolièini vlage jer se nalazi u vali koja je zapravo duboka morska kotlina uvuèena izmeðu brda, maglovita i vlažna i ljeti i zimi, samo što je ljeti to vruæa i sparna vlaga a zimi ledena sablasna vlaga koja tvori atmosferu za kojom bi Stephen King jednostavno izgubio glavu od sreæe a Dilan Dog se isti èas prihvatio posla.
Naravno, kao dijete iz obitelji bivšeg lokalnog šerifa i njegove Jovanke Broz koji su patili na udobnost i suvremenu kuænu mašineriju, svoje dane u Mistu sam provela u kuæi koja se, doduše, nalazi malo usamljena na jebivjetrini na vrhu brdašca i okružena èempresima (morbidan ukus pokojne bake) i ostalim sablasnim biljem, ali je oduvijek bila dobro opskrbljena peæima na drva, genijalnim kalijevim peæima na katu, a zadnjih 15-ak godina i centralnim grijanjem (što ukljuèuje i grijani pod u dnevnim prostorijama i jaaaaaako dobro ugrijane kupaonice sa grijaèem za ruènike) na lož ulje, te klimama koje bi se upalile povremeno i zimi da isuše zrak.
Tako da sam totalno zaboravila da veæina ljudi na Otoku (osim Najbolje koja ima centralno i klime i nekoliko frendova koji su posljednjih godina gradili tople i dobro izolirane kuæe po svom guštu, traumirani smrznutim djetinjstvom...) zapravo još uvijek grije na drva samo kuhinju i dnevni boravak (i komin) a spava u kronièno ledenim i vlažnim sobama.

Kako je prljavi rat oko nasljedstva izmeðu moje majke, moje tetke i tetkine jedine kæeri a moje rodice, koji je zapoèeo nakon bakine smrti (kad je dotièna rodica preuzela skrb o onemoæalom djedu i odluèila se, uz majèinu pomoæ, doèepati svega, a svega ima jako puno i jako je vrijedno), dostigao vrhunac, tako je dida trenutaèno kidnapiran i prisiljen na boravak u ledenoj rodièinoj kuæi...
Ok, nek se oni kolju meðusobno, ma nek nakon njegove smrti sve nekretnine dospiju u šake gramzive rodice, ali dok je on živ ja mogu najnormalnije boraviti u kuæi koja je i moj dom...
Ali...
U kuæi nitko ne boravi veæ mjesec dana! Em je pusta i golema, a onako locirana na sablasnom mjestu, sa duhom pokojne prababe koja je umrla u MOJOJ sobi i pokojne babe koja je umrla u sobi odmah do, a koja onako matrijarhalno rospijasta sigurno nema namjeru svoje ljubljeno domaæinstvo ostaviti bez nadzora samo zato što joj se tijelo u ponešto osipljivom obliku sluèajno nalazi u tegli na groblju nekih 800 metara zraène linije od kuæe, nikako nije mjesto u kojem bih htjela boraviti sama ni minutu nakon što se spusti mrak... Em je jebeno LEDENA!!! Nikad me niko nije nauèio pokrenuti to centralno, vatra nije dovoljna èak ni ako se odluèim spavati u kominu i umivati u kanti primitivno grijane kišnice, a same klime nisu dovoljne da zagriju onoliko prostora na temperaturu dovoljnu za siguran opstanak razmaženog zimogroznog organizma kao što je moj.

Buduæi da sam bila dovoljno glupa da odbijem ponudu Najbolje da boravim u njenoj savršeno temperiranoj kuæi mada je njena obitelj ko moja, a ostatak bliskih prijateljica takoðer živi u ledenicama, odluèila sam se za drage roðake.
I zažalila.
Spavala sam u sobi okrenutoj prema sjeveru koja inaèe cijelu godinu uopæe ne vidi sunca. Njima je to ok, jer je cijela kuæa orijentirana prema sjeveru (s južne strane je nalijepljena druga kuæa!), ali meni nije bilo. Kako je u jedinoj grijanoj prostoriji, dnevnom boravku, spavala prastara sklerotièna prabaka, sklona upali pluæa, hrkanju i mjeseèarenju, tako sam ja bila osuðena na prekrasno sreðenu novu sobu sa grozomornom teškom posteljinom od studenog platna, perja punog vlage, teških deka, i na seksi noænu opremu koja se sastojala od:
1. najlonki od 100 dena
2. dva para èarapa (pamuène dokoljenke i nekakve pletene papuèe od vune)
3. neudobnog ali debelog sintetièkog bodija iz 70-ih
4. majce kratkih rukava, dva komada
5. kuæne trenerke od pliša
6. debele Nike majce s kapuljaèom navuèenom preko sinusa
7. rukavica

Mislim, ko bi normalan mogao spavati u tome a da se ujutro probudi bez upale mišiæa???

Naravno, svako jutro sam se budila kose slijepljene i ukovrèane od vlage, stiskala zube, zamolila Svetog Antu i Gospu da me ovaj put ipak poštede od upale pluæa, sinusa, bubrega, mjehura, mozga i ostalih vitalnih organa, i prisiljavala se uæi pod tuš u kupaonici koju nisam mogla zagrijati malim kaloriferom jer je prozor u njoj stalno otvoren (prababa ima probavne tegobe i svaki njen odlazak na kondut prostoriju pretvara u otrovnu komoru).

Ali, ako stavim na stranu konstantnu zimulju u kostima (jer ipak se radilo o onih par nenormalno hladnih dana u cijeloj zemlji, pa se nemam pravo žaliti), stalne probleme s frizurom, ozlijeðenu nogu, svježe masne rezerve i polomljeni zub, moram priznat da mi je bilo divno.

Doduše, sama fešta nije bila kako sam planirala. Najbolja je odluèila da je Silvestrovo pravo vrijeme za upalu sinusa i temperaturu, njena sestra Z koja uvijek bude partibrejker je pokazala ozbiljno pomanjkanje volje i želje da izmili iz kuæe, K se zabila u kuæu optereæivati se trenutaènom situacijom (a sam bog zna da joj je grozno, pa joj ne zamjeram), a I je odluèila da smo kod frenda... Koji je njen novi, ali moj davni frend s kojim sam u meðuvremenu zatupila odnose. Tako da nisam bila sigurna kako æemo se slagati. Osim toga, tu je trebala biti i njena vjeèno mrzovoljna i narogušena sestra (valjda te prelijepe, visoke i mršave plavokose mlade žene mogu sebi dozvoliti da budu stalno nabrušene, jer svejedno ih svi obožavaju. Ja je obožavam, na primjer) i njena dvadesetogodišnja rodica sa svoje tri dvadesetogodišnje frendice iz Splita, nekoliko ne baš zanimljivih frajera, jedna klapa, frendovi roditelji, gospodin iznad 50 godina i èetverogodišnji klinac...
Ali na kraju je ispalo predobro.
I nitko se nije otrovao koktelima koje je I vrijedno miješala cijelo vrijeme. Naime, napraviti koktel za nju znaèi da se dokopa nekog alkohola i neèega što ne sadrži alkohol, i muti u shakeru dok joj ne otpadne ruka... Nakon što sam probala kombinaciju tekile, votke, vode, cedevite i leda sastruganog iz ledenice, i pritom još ostala živa i nisam bila na hitnoj, ništa što izaðe iz njenog shakera me više ne može iznenaditi.
A nakon što je odradila posao dj-a u frendovom kafiæu u sitne noæne sate, nema više te glazbe koja me može uzrujati i srušiti mi raspoloženje... Imuna sam i na Luku Nižetiæa i E.T, a od sada plešem i na Lanu Jurèeviæ! Sentiš!

E,da – gotovo sam zaboravila na lokalnog ridikula koji u posljednje vrijeme naveèer izlazi odjeven u kostim Spidermana...
Dvadesetogodišnjakinje su me superugodno iznenadile. Dobro je imati društvo kojeg nije briga kako izgleda, kako se ponaša ni što æe ljudi reæi. Osim što su bile tako slatke, zabavne, lijepe (i odjevene u kombinacije za koje bih ja voljela da imam hrabrosti staviti ih na sebe, ali mi empire krojene haljinice do pola bedara baš ne stoje, kièma mi više ne podnosi toliko bižuterije i ukrasa za kosu, a moje noge bi u gustim èarapama tako žarkih boja izgledale ko baobabi na kukuti), tako su se gadno napile da su cijelo vrijeme padale jedna preko druge i preko raznog namještaja, pa smo do kraja noæi imali razbijenu usnu, krvavo koljeno, pokidane èarape i nekoliko lakših ozljeda.
Èak sam se pridružila i na par klapskih (moj alt dubinom bez problema konkurira najdubljim muškim basevima, a još kad popijem.... ko da kantan iz gustrine)
I da, nastavila sam uživati u njihovom društvu i iduæih dana.

Imale smo na novogodišnjem tulumu i manji incident. Naime, mlaða sestra od I i njihova rodica su se pojavile u istoj haljini iz Zare, pa je sestra objesila nos i rigala otrov nekih pola sata, dok na kraju nije shvatila da to nitko ne primjeæuje. Jer sestra je skinula naramenice i imala kožnu jaknu, prozirne èarape i crne salonke, i izgledala je odraslo, ušminkano i diskretno. Rodica je imala crveni pojas, kobaltnoplave èarape, crvene salonke i par niski crvenih perli oko vrata... i u kosi nešto iz Accessorizea što je lièilo na Tracyjev šeširiæ koji je prije par godina proslavila Victoria Beckham. I izgledala je upadljivo.
A da su znale da i ja imam istu haljinu, crnu, tankih naramenica, svu od volana, iz Zare, i da sam je i ja namjeravala obuæi (doduše na crne èarape, crne gležnjaèe i crni krzneni bolero, ali sam se u zadnji èas odluèila za najnoviju svijetlosivu s volanima i dubokim dekolteom), mislim da bi sestra od I dobila živèani slom...
E, da – i Najbolja ima skoro totalno istu, razlika je samo u materijalu, cijeni i tome što je njena Max Azria a naša iz Zare, i – kako je to jedina haljina za izlaske koju je ponijela – sigurno bi i ona u njoj izašla da je mogla...

I da, bio je lokalni disko, i brdo ljudi u alkoholnom deliriju koji se bacakaju naokolo i jedni na druge i ljube na preglupu muziku, samo što sam ja bila mrzovoljna zbog bolnog zgloba...

A bilo je i duuuuuugih kava na našim omiljenim mjestima, nešto neplaniranih tuluma i noænih izlazaka, padova niz stepenice, druženja po kuæama, neuspjelih pokušaja da okupimo ekipu za Pictionary, i puno dragih i jednostavnih ljudi.
Bilo je to i nekoliko dana u kojima sam zaboravila na to da nosim istu prošlogodišnju praktiènu torbu i iste ravne èizme svaki dan (nosila bi ja i druga dva para s visokom petom da nisam sprèkala nogu!), u kojima se puno prièalo, nešto malo i svaðalo, bilo je i gradela u kominima, sušenoga gruja na bakalar, loše bevande, jedne prababe koja je u tri sata ujutro pobjegla iz kuæe brat kupus po kiši, i more suza na odlasku.

Htjela sam ostati duže, bar do Tri kralja. Jer me B još ne treba. Ali nisam. Jer su sinusi veæ poèeli štekat a bubrezi otkazivat.
I neæe me biti do proljeæa, dok ne zatopli, dani se produlje, vlaga malo popusti, a mi se ponovo okupimo za uskršnje blagdane. Što jedva èekam.

06.01.2009. u 23:07 sati | 13 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.