Totalno zen plavuša i njen potpuni unutrašnji mir te ponovo pronaðena i uspostavljena samokontrola...

Napokon sam uspjela pronaæi nezaštiæenu mrežu u zgradi pa mi je internet dostupan i kad sam doma a nemam laptop i karticu od Najbolje.
I tako je vikend koji je trebao biti usamljen postao poprilièno zanimljiv... bar online.

Na žalost, fitting predviðen za petak je neslavno propao.
U èetvrtak sam malo previše zabrijala s curama na Philipsovom partyju u Aquariusu, a kako sam pritom zaboravila nešto i jesti, posljedice su bile razorne za želudac.
Da, radila sam totalnog kretena od sebe. Plesala ko sumanuta, popela se na stage s frajerom iz benda, a curke su me u zadnji èas sprijeèile da zatulim na karaoke, mada ja obožavam karaoke, i svaki put uporno pjevam Can't Live If Living Is Without You (ako Idi I Ne Budi Ljude od Magazina nije dostupan), što one vrlo dobro znaju, kao što poznaju i moje pjevaèke sposobnosti... Nisam ih uspjela razuvjeriti naglašavanjem èinjenice da mi je golema afro perika nabivena do nosa, a pola lica pokriveno ružièastim šljokièavim naoèalama, i da ne želim pjevat Mariah nego Dancing Queen od ABBE, jer one su jednostavno odluèile da NEÆU, u protivnom idem doma pješke... A buduæi da nisam htjela iæi doma pješke u popravljenim crvenim salonkama po kiši, bilo je na kraju po njihovom.
Imala sam i nekoliko udvaraèa, od kojih je najuporniji bio stari ljigavac u pimpovskom odijelu s glupim spikama. Dobila sam poslovnu ponudu od frajera iz banda da im budem plesaèica. Hvala, radila sam kao plesaèica na stageu 4 mjeseca u Milanu, i osim što sam 4 dana u tjednu danju umirala od glavobolje i bauljala ko bezglava kokoš zbog mamurluka na dnevnom poslu u galeriji, i osim što je gomila kretena uzimala sebi za pravo da mi se uvaljuje, moj tadašnji deèko (talijan, usto još i južnak i ljubomoran, a kasnije je ispalo da je i biseksualac...) je dobivao histeriène napade zbog mog posla pa sam s olakšanjem odustala èim sam otplatila polovni skuter Yamahicu koju sam tada strašno htjela.

Dakle, pijanka.
Ja se uvijek ponašam krasno i damski, bez obzira koliko mi um bio intoksiciran, i nikad se ne kompromitiram (previše) u javnosti, sve do trenutka kada se dokopam kuænog praga. A onda padam nièice pred kantu, s cigaretom u jednoj i Alka Seltzerom u drugoj ruci, pokušavajuæi ne bljuvati po cipelama, kosi, psu i namještaju.

Eto, zato sam prvu polovicu petka provela u mraènoj sobi, s terijerom na glavi i olujom u želucu, dok je Najbolja naizmjenièno kuhala kave turkinje i mutila Bioaktiv nar brusnica s malo votke (odlièan lijek za želudac).
A drugu polovicu petka sam provela šopingirajuæi nešto dekorativne kozmetike u pola cijene u Martimexu (mada je ispalo da je divno YSL sjenilo boje paunovog perja zapravo neprivleèno sivkasto kad se jednom naðe na oèima), farbajuæi kosu sama u platinasto (ne podnosim prokleti izrast!) i oèajavajuæi nad odjeæom za izlaske koju sam ponijela - jako neinspirativan izbor.

Sreæom, subota je ispala nešto zanimljivija, taman po mom guštu, mada kišna do bola.
Bivši deèko me vodio na ruèak, a frajer s kojim sam jednom kao imala nešto na veèeru. A buduæi da su oboje u sretnim vezama, na moju sreæu nisu èak ni pokušali nešto, što bi mi do nedavno došlo kao uvreda, ali sada je doèekano kao kompliment.
Ili možda i nije...
Jer sam ostala duboko zabrinuta da postoji moguænost da ipak nije sve tako savršeno u redu sa mnom.
Možda sam stvarno postala predebela?
Ili prestara?
Mislim, naravno da bih odbila svaki pokušaj ponovnog zbližavanja, kao što napravim svaki put kad se sretnemo, ali ovaj put nisam imala ŠTO odbiti...
Zašto?
Možda zato jer sam nosila ravne èizme i dolèevitu?
Ili zato jer imam kratku kosu?

Znala sam da je problem u toj prokletoj kosi...

Jer ovako ogoljeno i bespomoæno se nisam osjeæala još od druge godine faksa i katastrofe s obrijanom glavom.
Naime, na drugoj godini faksa sam pretjerala s blajhanjem. Bila sam u nekoj èudnoj opsesivno-kontrolfreakovskoj fazi galopirajuæe bulimije, kada sam pokušavala održavati savršenu vanjsku sliku dok je ciklièko povraæanje i prejedanje preuzimalo kontrolu nad mojim životom… Nisam dozvoljavala sebi da izaðem iz kuæe bez savršeno opeglane i usklaðene odjeæe, uglancanih cipela, besprijekorne šminke i kose, a bože me saèuvaj da se na savršeno platinastoj kosi vidio milimetar crnog izrasta! Što nije baš jednostavno ako žena ima kosu koja bezobrazno brzo raste…
Nakon što je moja frendica frizerka odbila izbijeljivati i platinirati taj nesretni izrast svakih 15 dana, uz savršeno logièno objašnjenje da æu uništiti kosu i tjeme, a sa ekrana mi se svako popodne u isto vrijeme cerila Pamela Anderson u Baywatchu sa svojom savršeno platiniranom kosom bez izrasta, odluèila sam preuzeti stvar u svoje ruke. Ciklus od 15 dana se uskoro pretvorio u 10dnevni, i sve je bilo savršeno (osim neugodnog peèenja tjemena, nesnosnog svrbeža i iritacije, malo intenzivnijeg ispadanja kose i jako bolnog èešljanja) neko vrijeme…
…Dok jednog zimskog dana nisam isprala kosu i skužila da mi je u ruci ostao pramen s dobrim komadom kože.
I ne samo jedan.
Tjeme je bilo doslovno u ranama, kosa je ispadala hrpimice, a osjeæaj je bio prestrašan!
Moj stari je uzeo svoje užasnuto dijete za ruku i odvukao me kod najboljeg dermatologa u gradu, koji je rekao da tu nema mile-lale, nego da idemo na æelavo dok ne izlijeèimo opekotine na glavi. Ne želim se uopæe prisjeæati groznog osjeæaja bola i poniženja dok je sadistièka naci-sestra zlurado strugala mašinicom za šišanje po mojoj bolnoj glavi, kao ni podlog izdajnièkog cereka mog starog kad je paklena rabota bila napokon gotova. A definitivno nisam oprostila ni doktoru, inaèe obiteljskom prijatelju, koji je naše obiteljsko poznanstvo iskoristio kao olakotnu okolnost da se nasmije na moj raèun!
Jer ono što me gledalo iz zrcala stvarno nije lièilo ni na što! Zapravo, lièilo je, ali na neki perverzni mješanac Marylina Mansona i Freddieja Kruegera…
Gola lubanja mjestimièno pokrivena sitnim èekinjama, ranama, sukrvicom, plikovima, goruæom iziritiranom crvenom kožom i neèim sluzavim što je curilo i sjajilo se pod svjetlom… a ispod nje sablasno prepudrano lice s dva crna kolobara oko crvenih oèiju i crnim prugama od suza i šminke, preko obraza i nosa do usta, i još niže, preko brade do dolèevite…
I onda je moj izdajnièki otac zacvilio onu famoznu Naprijed braæo tifusari, preko vode do slobode…, na što su i doktor i sestra zajedno s njim sebi dali oduška, a ja sam udrila u neutješno urlanje koje mora da se èulo najmanje do Dugopolja!

I tako sam dva mjeseca hodala gradom ko totalna èudakinja, glave namazane svakojakim pomastima, omotane gazama i pamuènom kapicom, i pokrivene vunenim kapama, groznim zimskim plišanim šeširiæima (koji su tada bili apsolutno moderni ali meni neopisivo odbojni) ili omotane turbanolikim maramama u pokušaju da izgledam prikladno koliko je to moguæe na poslu hostese u HNK. Naravno, buduæi da mi je bilo neugodno priznati baš cijelu istinu o tome zašto sam privremeno ošišana na æelavo, još neugodnije ikome osim najboljoj frendici s faksa pokazati na što moja glava lièi, a definitivno nisam smjela iæi na treninge i znojiti se pod gazama pa sam dobila ekspresno par kila te stoga podbuhla u licu, stvar je rezultirala nekim super traèevima… od kojih su najbolji bili onaj o tumoru na mozgu, tetovaži imena bivšeg deèka na lubanji i nekakvoj egzotiènoj spolnoj zarazi od koje su mi sve tjelesne površine pod dlakom ošugavile…

Još nekoliko mjeseci nakon što se koža na glavi oporavila nosila sam ekstremno kratku kosu, i nisam se baš najugodnije osjeæala, jer su me ljudi malo neodobravajuæe gledali, a i opæepoznata je stvar da je kosa najjaèe žensko oružje… Mada moram priznati da se frajerima sviðalo.
Sreæom, muke oko puštanja su bile ublažene èinjenicom da su se tada nosile one dražesne èupave špicaste Prodigy frizurice, a i ponovo sam se prebacila u plavušu èim je doktor dopustio…

Nego, kad sam veæ kod traèeva, frendice od doma su mi javile što se to zapravo dogaða sa mnom… U sluèaju da ja sama toga nisam svjesna, tu su uvijek dobronamjerni jezici da me upozore da sam totalno skrenula. Naime, novost je da sam doživila totalni živèani slom, dala otkaz u nastupu pomraèenja uma, ošišala i pofarbala kosu jer sam se podvojila kao liènost, i pobjegla u Zagreb (autostopom možda?), gdje sam trenutaèno na lijeèenju od maniène depresije ili neèeg sliènog, ali zapravo zato jer sam luda i spremam se na liposukciju i možda èak i poveæanje usana (??? – ovo prvo mi je još i jasno, pa koja to zaboga žena ne bi htjela na liposukciju, ali mislim da ipak imam dovoljno velike usne i da definitivno ne želim postat Neven Ciganoviæ), i sve to unatoè tome što na Facebooku redovno osvježavam status i postam slike iz trenutaène svakodnevice, ne bi li pokazala da je sa mnom trenutaèno sve u najnormalnijem redu (toènije, da izlazim i tulumarim jednako kao što bih to radila i da sam doma).

Radujem se današnjem danu. Prije Hurinog Madman partyja imamo promociju kuharice (Pivac????) èemu se – buduæi da je rijeè o hrani, i to ne samo u obliku pisane rijeèi – neizmjerno radujem.
Kao i susretu s brdom ljudi koje odavno nisam srela, jer smo sada svi veliki i jaaaaako puno radimo (ok, neki od nas...).

Inaèe, pronašla sam unutrašnji mir. Napokon sam sva baš nekako naèisto sa samom sobom... I nije to loš osjeæaj, dapaèe.
Lijepo je biti naèisto sa samom sobom.
Svaka bi žena to trebala biti, s vremena na vrijeme.
Naime, uopæe se ne uzrujavam više zbog frajera, toènije Oženjenog Koji Je Netragom Nestao, a ni bilo kojeg drugog iz prošlosti, sadašnjosti i buduænosti.
Ja sam predivna, samostalna, pametna, inteligentna, snalažljiva, velièanstvena, a pritom još i plavokosa žena, koja valjda može preživjeti i neku fazu u životu bez muškarca!!!
I koja definitivno može preživjeti verbalno i psihièko zlostavljanje svoje obitelji vezano uz zasnivanje braka i raðanje djece!!!
Takoðer, ne panièarim više zbog posla.
Istina, skoro sam dva mjeseca nezaposlena, ali priznajem da mi odavno u životu nije bilo ovako dobro.
Èinjenica je da sam u životu najluksuznije živjela kad nisam imala stalni posao ni dovoljno novaca. Nekako su lijepe stvari poput honorara, odjeæe i raznih dražesnih darova dolazile same od sebe.
Frajeri me èaste hranom, frendice frizerajem i beauty tretmanima, a da ne spominjem predivnu èinjenicu da živim u krasno ureðenom i udobnom stanu POTPUNO BESPLATNO jer Najbolje zapravo nikad nema doma?
A èak sam pronašla i nezaštiæenu mrežu...
Izlazim, tulumarim, održavam ten i spavam do kad hoæu (tj. do kad džukela hoæe...), a najveæa briga mi je hoæu li uspjeti danas užicati termin za manikuru koju plaæa frend jer mu se nikako ne sviða kad imam izrast na gelu...
A imam vremena i za sklapanje zanimljivih poznanstava. Za šetnje gradom. Kuhanje i peèenje kolaèa i keksa svaki dan (što je najbolja dijeta, jer miješenje, valjanje i sagibanje troši kalorije, a opæepoznata je stvar da kad žena kuha totalno izgubi apetit...) kojima uveseljavam cure.

I da, odluèila sam se na samokontrolu i apstinenciju što se muškaraca tièe.
Bar dok ne smršavim do prihvatljivog konfekcijskog broja, dakle da opet dobro izgledam u halterima i ne moram iz sobe izlaziti unatraške...
Bit æe to teška kušnja, ali na muci se poznaju junaci...

08.12.2008. u 14:03 sati | 26 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.