Pun mi kua dnevne politike, dajte mi self-help priruènike i šrinka na teret HZZO-a!!!

UPDATE!!! UPDATE!!!
Upravo sam proèitala i shvatila da zapravo uopæe nemam problema! Jer su svi veæ riješeni!
Danica Èvoroviæ Carica!!!
************************************

Ili: zašto se psihoterapija ne može dobiti u okviru redovnog zdravstvenog, nego te špede nekom luðaku/luðakinji koji bi te nafilao/lala ljekovima koji ti nisu potrebni???

Službeno sam prolupala. Objavljujem to javno.

Zlo mi je od Yasmina, mafijaških i nemafijaških ubojstava, politike, posebno mi je zlo od Gotovèevih i Gianne Apostolske, zatim od lažnih i pravih cica, obiteljskog nasilja, loših i dobrih muškaraca, kvaziegzistencijalnih pseudoproblema koji more moje lijenguze i dobro udomljene frendice, slabog imuniteta bezobrazno skupih i razmaženih jorkširskih terijera (sve bi to meni novinom po repu!!!), kraha burzi i globalnog zatopljenja...

Imam svojih problema. Gadnih. I nikoga nije briga za mene. Nikakav Sanader neæe popizdit ako ja izgubim posao... Pa èak ni ako se neki od poslovnih pajdaša mog bivšeg sjeti upucat me zbog njegovih mutnih poslova.
Da bar... tako bih bar dobila neku iluziju da sam ikome na svijetu važna...

Nekad sam tako opsesivno pratila sve na tv-u i netu, o žutim i blijedožutim tiskovinama da i ne govorim. Sada više ni Biznis.hr ne otvorim. Ni Cosmo nemam vremena ni želje prolistat.
Nekad sam se ponosila kako u svakom broju Ellea naðem obavezno bar jednu stvarèicu (krpicu, kozmetikicu, cipele...) koju sam se sjetila kupiti prije nego što su došle do šaka modnih i ostalih urednica... Veæ mjesecima nisam ušla u Diesel od muke što ne mogu sebi priuštiti ONU torbu... Prvi put nakon n godina tražim cipele u Sensu i Roku umjesto u Karli... Èak mi i Shoe-Be-Doe odjednom izgleda bezobrazno skup!
Sve je tako jebeno skupo. Ne mogu se ni bezumnim, perverznim, razvratnim shoppingom lijeèiti.
Ne mogu. Ništa. AAAAAAAA!!!!!

Hilfigerice mi sada stoje fenomenalno. Jednostavno se od muke po cijeli dan ne sjetim jesti, ili jedem nekakvo smeæe koje organizam vjerovatno odmah izbaci, a i toliko se uzrujavam, od jutra do mraka, 24 sata dnevno, da mi je metabolizam brz ko mali Rossi...
Ali to me uopæe ne raduje. Ni najmanje. Nekako... otupila sam. Na sve.

Dva dana, dva predivna jesenja dana, ova je jadna ženska provela DOMA!!! Maltretirala hrèka, gledala tv, èitala "Moæ pozitivnog mišljenja", "Emocionalnu inteligenciju", "He's not that into you", "Zašto muškarci vole gadure" i, naravno, Veneru i Marsa, po milijuniti put. Pojela ukupno 9 Vindijinih pudingiæa od èokolade (jedan je još u frižideru) i tri Krašotice (keksa, ne kesice), pola pizzete i štapiæe punjene kikirikijem. Popila jednu malu Graševinu, ostatke domaæeg prošeka i dva unuèiæa ruma za kolaèe s colom (daaaaa.... znaaaaaam, fuj!), i plakala, samosažalijevala se, tulila prijateljima na telefon, ugnjavila sve živo, i na kraju i samu sebe...

Prošli tjedan sam bila kod moje doktorice. Trebala sam neki nježni anksiolitik tipa Lekotam, sedativ za spavanje tipa Normabel, a jedva sam izbjegla recept za antidepresive...
Nije valjda da tako poražavajuæe djelujem, èim mi je žena predložila napisat uputnicu... Za ONOG doktora!!! Iiiik! Kakve sam sreæe, završila bi instant u podrumu na Firulama...

Ne, hvala. Znam kako to izgleda. Kod nas se na kraju završi kod neuropsihijatra, koji NIJE psihoterapeut. On te nakljuka ljekovima od kojih ti je u poèetku zlo i imaš brdo tripoidnih nuspojava, a kasnije... brrrrr... Moja frendica se duže skidala s antidepresiva nego što ih je uzimala.
Ili te uvale kod neke nadrkane klinièke psihologinje s kojom imaš appointment jednom u 100 godina (što je jako od pomoæi u sluèajevima kad si npr. suicidalan... Ok, ja nisam bila nikad, ali mogu zamislit...), i koja ti da rješavati neki retardirani test dok ide pušit i pit kavu s kolegicom ili usred terapije prièa na telefon sa svekrvom o tome èiji je recept za skidanje temperature dvogodišnjaku uèinkovitiji...
Sve sam ja to prošla još prije, dok sam se borila s prokletom bulimijom.

I naravno da nisam izborila bitku dok moji nisu prodali koji maslinik na otoku i platili privatno lijeèenje. Trajalo godinama, ali svaka marka se isplatila.

Ok, ja sebi definitivno ne bih mogla priuštiti šrinka od 200 kuna po satu. A nije da nema trenutaka kad mi oèajno ne treba. Priznajem, bojim se, puknut æu ko kokica.
Moje ne baš jeftino dodatno zdravstveno ga ne podržava.
Ko zna, možda bih prije i mogla. Ali sada...
Nego sam osuðena na samoterapiju. Kao i svi drugi jadnici oko mene koji se nalaze u istom shitu.

I kome se uopæe obratiti kad sve krene naopako, kad se èini da nema izlaza, i kad se cijeli život pretvori u jednu beskrajnu noænu moru u kojoj se odjednom naðeš naopaèke upsidedown u bazenu, i ma koliko se koprcala nikako da isplivaš. Glava uporno ide prema dnu, zraka u pluæima je sve manje, a površina je zapravo blizu, vidiš je cijelo vrijeme, gledaš odozdole u nju, bazen nije dubok... Ali nema šanse da se izvuèeš!

I cijelo to vrijeme moraš glumit pred ljudima da je sve taaaaaaako supaaaaaaè! Jer živiš u kuèkinjaku u koji si svojim glupim društvenim ambicijama samu sebe utjerala, i moraš održavati privid lijepe i njegovane i dotjerane i uspješne mlade managerice kojoj u životu sve ide ko po loju. Inaèe æe te zvijeri rastrgati.

Strašno želim pobjeæi od svih i svega.
Nemam gdje.
Jedva èekam vikend. Da se naspavam.
Spavanje mi je postala najugodnija aktivnost. Spavam i više nego što je normalno.
Spavanje mi je trenutaèno jedini bijeg (dokle god nema snova da mi to zadnje utoèište oskrvnu).
Naravno, nema šanse da dozvolim da se to primjeti... I dalje sam draga, vesela, dotjerana, lepršava, društveni leptiriæ...

09.10.2008. u 10:35 sati | 30 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.