Edhel Taurë
nedjelja, 28.10.2007.
Ako si me ikad
 | Ako si me ikad slušao, slušao moj šapat. Vojnik u šumi. Stoji. Ne okreće glavu. Očima gleda lijevo pa desno. Moj šapat govori o dalekim svjetovima gdje bića nemaju svijest, nikakve percepcije niti osjeta. Šum iza njega, a ne može se okrenuti. Sleđen od straha pušta hladni znoj da mu teče niz lice do vrata i zaustavi se u njegovoj odori. Volim šetati beskonačnim stazama tražeći nešto više. Metalan okus u ustima. Potrči. Šum. Padne. Dok šetam životnim stazama zastanem i ja ponekad pogledati preko one visoke ograde obrasle mahovinom. |
28.10.2007. u 10:51 • 3 Komentara • Print • #
subota, 20.10.2007.
Netko mi je oprao starke
Inače nakon škole u petak bude sve veselo i vrckavo, kao kad pustiš ptičice iz kaveza. Jučer je bilo kao da mi je netko oprao starke. Žena iz biologije je pričala o prskanju krvi iz arterije, na što sam ja očito u zadnje vrijeme malo više osjetljiva. Nije ni mojoj Ivi bilo svejedno, pogledavale smo se svakih 20sek... Hermetička prostorija sa tragovima kisika i krv svugdje oko nas. Zadnji put kad sam bila u toj prostoriji bila sam pijana gotovo od sve te krvi oko mene i sad ponovno ista scena. Kad ćemo jednom prestati o toj krvi. Jao. :)
Ne znam što vi radite preko praznika, ali ja se idem najesti zdrave hrane. Prehrana u domu je pogubna za želudac. Jao Jao Jao. :)
Kupila sam novu pernicu hehe, rješavam se svih stvari koje su imale ikakvih stvari sa latisnkim, tako i te stare pernice. Uglavnom pernica je plišani magarac i zove se ... Stipe dalmatinac. :* mom Stipu
četvrtak, 11.10.2007.
Smrskane pukotine i solarijum
Dok smo šetali uzavrelim putevima gorja Andutum lišće se kovitlalo u zrak iznad nas.... Uvis, visoko, daleko. Plavo lišće sa tla podizala je oluja vjetrova grijući tlo pod nama. Čete svećenika, obrijanih glava, crne kože tjeralo je masu ispred sebe. Kovitlalo bičevima prema leđima krilatih. Krvave nam noge, plave oči, a kosa zelena. Oplemeniti svoj bijeg pred vođama svijeta slama moje plave misli iskrenih sluhova.
Pjesma boga drveća razlijeće se praskavim nebom u ritmu svijetla koje prolijeće kroz krošnje visokih srebrnih stabala.
Ples crnih bičeva odzvanja oštrim zvucima. Izgani iz vlastite zemlje. Izgani iz kraljevine svih vilenjaka sad trčimo pred svećenicima krvi i bogatstva.
Sveti solarijum zapaljen uznosi plave plamićke do krošanja. Ima li tuge u njihovim srcima. Stijenastim srcima okorjelih duša. Vidiš li djelo vremena, uništeno trenutkom. Sedam gorkih godina trčanja, istrebljivanja, trovanja. O, svećenici, pripovjedači nekih drugih svjetova ostavite nas na miru. Ostavite našu šumsku pjesmu i pjevajte negdje drugdje. Negdje gdje nećete ostavljati smrskane pukotine našeg solarijuma.
Vodite me boli uzavrelom hipnozom praznih obećanja. Ne trujte nas pokorom i granicama. Priroda će odgovoriti.
ponedjeljak, 01.10.2007.
Tiho je. Ponovno ona ista ulica. Ponovno moje trčanje. Staklene sjene hladnog jutra povlače me iza. Teškom torbom i laganom odjećom ulazim u tramvaj i putujem. Putujem ponovno. Uvijek se vraćam. Vraćam se svojoj najvećoj ljubavi i sama pomisao na to me goni naprijed. Radim sve samo da bih naišla na slobodno vrijeme za svog dragog. Iako to može biti 10 minuta, nije važno... Vrijeme stoji kad smo zajedno i toga smo svjesni.
Crveno lišće na tvom krevetu dragi, moja je kosa, bijela kora moja je ruka na tvom obrazu. Nemoj mi nikad otići. Samo to želim. Samo to.
Volim te.
01.10.2007. u 09:42 • 6 Komentara • Print • #
