Edhel Taurë
srijeda, 28.03.2007.
Efektivne boje osjećaja
Jeste li ikada razmišljali koje boje su vaši osjećaji? Je li ikada postojao slikar koji je ostvario takvu paletu boja.
Moj pravi glasnik osjećaja bio bi Monet, uvijek je bio, ali sad je sasvim... Baš sada je sasvim. Hm...
Svijetlo i treperljivost, odmah dobivam krila kad bacim pogled na takvo nešto.
četvrtak, 22.03.2007.
Sunce se ugasilo
Je li naš um samo dio prirodnog mehanizma koji teži vratiti sve u početni položaj? Kathleen je okretala globus sazviježđa u rukama. Razmišljala je o cikličkim refleksima. Prstom je opisala kružnicu na kugli i vratila se na početnu točku. Gibanje koje je upravo demonstrirala sama sebi bilo je pravocrtno i vraćalo ju je do demoralizirajućeg mehanizma ravnoteže. Prikovala je pogled za jednu točku na globusu i pravila spiralnu putanju izbjegavajući početnu točku. Stisnula je zube, zahvatila je globus rukom, zamahnula njime i zavitlala ga prema vratima. Paralelno s tim zamahom Noel je otvorio vrata i spremno uhvatio globus. Zastao je i pomno je promatrao nekoliko sekunda.
„Potpuno te razumijem. Opireš se. Znaš zašto? Ne. Jer si rob prirodnog mehanizma“, započne on. No kad ga je Kathleen prostrijelila pogledom brzo je nastavio: „Rezultati testiranja su stopostotno gotovi. Prema posljednjim testiranjima hiperprostor će biti stabilan…“
„To si već rekao i prije posljednjih testiranja.“, procijedi Kathleen kroz zube.
On duboko udahne. „Imaš pravo, ali nisam dovršio rečenicu. Htio sam reći da prema procesnoj simulaciji ipak dolazimo do rezultata. On opisuje povoljan događaj nakon našeg povratka. Sunce će se vratiti u prvotno stanje. Povratkom u našu galaksiju prsten će se urušiti zbog transformacije koju ćemo napraviti u točki zamjene prostorne i vremenske dimenzije.“
„Ti zbilja vjeruješ u to?“
„Zar ne bih trebao? Daj mi jedan razlog.“
„Tvoja kći.“
„Kakve veze ona ima bilo s čim?“
„Upravo tako. Kakve veze ona ima bilo s čim u tvom životu. Jesi svjestan inercije tog hiperprostora? Kako će on ispljunuti ovaj brod natrag jednakom elegancijom kao što ćeš ga ti uvući unutra. Ne bi bilo ljubazno da ti ne vrati uloženi trud. Zar ne? Ispljunuti će energiju koju si uložio u ovo. Ta će oslobođena energija raspršiti svaki atom tvoje kćeri. Tu je njezina pomalo destruktivna uloga.“
„Želiš li mi nešto konkretno reći ili ćeš samo nabadati teorije?“
„Za mene je ovaj projekt previše.“
Kathleen se uputi prema vratima, ali je Noel odgurne tako da se ona sruši na pod. On iziđe i zaključa vrata kabine. Kathleen ostane nijema, zaprepaštena ponašanjem njezina nadređenog. Oduvijek je bila svjesna činjenice da je pametan, malo manje idiot. Ali sad je spoznala da se omjer te dvije stvari poprilično izmijenio.
Noel je ušao na komandni most. Nekoliko ga znanstvenika pozdravi kimanjem glave. Sjeo je na svoje mjesto i zapovjedio da ga se spoji s bazom na Zemlji. Na velikom se zaslonu pojavi slika nekoliko časnika. Jedan ga od njih upita za konačnu odluku. Noel ih ostavi koju minutu u iščekivanju, te kimne glavom. Lijevi časnik je zapanjeno otvorio usta. Noel je odmah prekinuo vezu. Nije želio rasprave. Sada kad je bio najsigurniji. Kad nije razmišljao o svojoj kćeri. Bilo je vrijeme da stvori količinu energije koju nikada nitko nije stvorio u povijesti čovječanstva. Ključ koji je razrješavao cijelu zabludu oko našeg postojanja nalazio se u njegovim rukama. Samo je trebalo malo zavrtjeti Sunce. Tek toliko da vrtnja dosegne brzinu svjetlosti. Da je Kerr živ sigurno bi bio ponosan. Trgne se iz razmišljanja, te zapovjedi: „Molim Sunce na moj obzor.“
„Da, naredniče.“ Na velikom se zaslonu ocrta zelena koordinatna mreža te se iscrtaju tri dimenzije, zatim kružnica. Taj je krug predstavljao Sunce. Predivnu zvijezdu staru miljardama godina. Noel je zadivljeno promatrao krug. U njemu je vidio budućnost. U njemu je vidio Kerrovo nasmijano lice, nove civilizacije. Gledao je nasmiješena lica svojih nadređenih. Gledao je zatim u lice straha, potom u lice same smrti. Prenuo se. „Časniče!“ Časnik se polagano okrene prema njemu. Osjećaji koji su prožimali posadu bili su previše očiti. Zakleli su se na tu vražju profesionalnost, a sad kao da ih je tresla nekakva groznica. „Naredniče!… Fizija je obavljena. Energija će biti proslijeđena za pet minuta. Iznos energije prelazi očekivane količine, ali to će samo poboljšati preciznost i… brzinu.“ Noel mu nije prigovorio. Spustio je pogled i razmislio još jednom. Stisnuo je zube i naslonio se. „Hvala.“ Dvadeset četiri para očiju bilo je uprto u zaslon. Jedan par gledao je u mali zaslon u svojoj kabini, a tri milijarde njih na Zemlji satelitske snimke.
Brod se približavao na udaljenost od nekoliko tisuća kilometara. Brojčanik je pokazivao pet, četiri, tri, dvije, jednu sekundu. Nula. Crvena točka se približavala zelenoj kružnici. Netko je nedaleko od Noela duboko udahnuo. Nekoliko se znanstvenika približilo. Neki su pobjegli. Crvena je točka upravo dodirnula zelenu kružnicu. „Naredniče, impuls je izvršen uspješno. Krećemo s održavanjem.“
„Odlično. Imamo li još kontakt sa Zemljom?“
„Bojim se da ne. Štitovi su napunjeni na 70%. Hlađenje 90%. Nema nikakvih korupcija unutar modula sustava za održavanje. Pogon spreman.“
Noel stisne oči i ne odgovori ništa. Zagleda se u Sunce. Zastane mu dah. Zvukovi su se udaljavali. Nekako su izbljeđivali. Bio je usredotočen samo na središte kružnice. Glava ga je boljela. Kao da je ulagao prevelik napor gledajući u jednu točku. Slika je počela titrati. Noel je protresao glavom te zatreptao i usmjerio pogled ponovno prema zaslonu. Mala se točka pojavila unutar kružnice. Sada je jasno začuo rečenicu koju kao da je već prije sanjao: „Naredniče, brzina svjetlosti je postignuta. Masa se Sunca počela oblikovati. Središte ima sasvim mali postotak mase… To možete i sami opaziti.“
Noel pogleda dijagrame te brojčane statistike na malom zaslonu kraj sebe. Te podatke upravo je promatrala i Kathleen u svojoj kabini. Klečala je na koljenima. Nije skrivala suze. Brojevi su postajali tako neobični kad su se mijenjali. Nije mogla protumačiti svoje osjećaje prema onom što se događalo. Upravo sada bojala se odgovora koje će sigurno dobiti, a pitanja je postavljala puno ranije i to s čvrstom sigurnošću žarko želeći dobiti rješenje. Na mostu je sve bilo osim profesionalnosti i normalnosti. Mnogi nisu mogli raditi od uzbuđenja i pritiska. Noel je pokušavao bodriti posadu, ali je većinu posla sam obavljao. Unio je kurs prema središtu prstena. Promjer se lagano širio. Sunce je polagano postajao prekrasan vatreni prsten svakom sekundom sve savršeniji. Noel porazgovara ponovno sa znanstvenicima koji su još bili koliko toliko sposobni za razgovor. Želio je provjeriti svoje namjere da ispravi sitne potencijalne tehničke probleme. Bilo je vrijeme da poveća brzinu što je više moguće. Brod je bio na udaljenosti od 1000 km. Bilo je vrijeme. Noel se obratio cijeloj posadi na brodu. Zamolio ih je da se smjeste na sjedala jer nije znao kakve turbulencije ih očekuju prolaskom kroz prsten. Kad je i sam sjeo, pogledao je na broj koji je označavao udaljenost. Vrlo brzo je padao. Trideset, dvadeset, deset, nula kilometara…
Tišina. Zaslon se zacrnio. Prostor oko njih je zatitrao. Zvukovi i šumovi su potpuno iščezli. Zidovi prostorije počeli su se približavati središtu. Noel je luđački pogledavao oko sebe. Svi su čas promatrali naprijed, čas sa strane, gledajući oko sebe prostor koji se elegantno sužavao. Zatim se prostorija počela širiti. Noel je pogledao u svoje noge. Bile su dugačke nekoliko metara. Zatim je podigao ruku. Nije ju vidio. Prilijepio se za naslonjač. Upravo je vidio svoje vlastito lice koje se iskrivilo prema njemu. Posada je vrištala, iako se njihovi krikovi nisu čuli, prostor se uobličavao prema valovima koje su oni proizvodili. Prostorija se širila i skupljala još neko vrijeme. Činilo se kao da se sve izvija poput zmije. Noel je bio pripremljen, njegova ga je dugogodišnja naobrazba navodila na imaginarno preživljavanje ovakvih situacija. Psihička priprema koja je trajala nekoliko prethodnih mjeseci trebala mu je osiguravati potpunu hladnokrvnost, no on je unatoč njoj osjećao divljenje. Nije mogao razmišljati. Njegovi snovi bili su ostvareni. Došao je trenutak kad se prostor dobro zatresao i stegnuo u normalno stanje. Noel osjeti udar zvuka. Neki su još kričali, a on je znao da je putovanje završilo. Stisnuo je oči i prekrio uši rukama. Sad je ponovno osjećao bol u glavi. Duboko je udahnuo, otvorio oči i isključio pojas. Ustao se i progovorio po prvi put: „Smirite se! Molim vas! Tišina! Putovanje je gotovo i molim vas da se vratite svojim poslovima. Ne želim ništa analizirati u ovom trenutku. Moramo sada odrediti naš položaj. Sjetite se naredbi koje smo dobili. Želim znati naš položaj, sada!“
Smirujući njih, smirivao je sebe. Svi ustanu i potrče prema svojim računalima. Časnik se pregledavajući sustave i vraćajući neke oštećene, obrati Noelu: „Naredniče, 70% sustava normalno radi. Dajte mi minutu da odredim položaj.“
„Uredu časniče.“
„Naredniče?“
„Da?“
„Ja, ovaj, ne… Ne mogu odrediti naš položaj. Ovdje nema nikakvih zvijezda u blizini prema kojima bih se mogao orijentirati. Ovaj prostor je… prazan.“
Noel, koji ga je pomno slušao upijajući svaku njegovu riječ, širom otvori oči. „Kako to mislite, časniče? Dajte spojite to na glavni zaslon.“
Časnik otipka nešto i mnoštvo brojki u velikoj tablici pojavi se na zaslonu uz maleni koordinatni sustav s četiri dimenzije. Većina brojki se neprestano povećavala što je značilo da u blizini nema nikakvih tijela, zvijezda ili pak planeta. Prostor je zaista bio prazan. Noel je trepnuo par puta. Ustuknu je korak te se zamislio. Jedan znanstvenik mu priđe i šapne nešto na uho. Noel kimne te se ponovno obrati časniku: „Spojite kamere na glavni zaslon.“ Časnik prebaci signal na glavni zaslon. Prizor koji su gledali predstavljao je prekasnu crninu s mnoštvom sjajnih točkica. Sa sigurnošću možemo reći da su to bile zvijezde. Bilo je tu maglica, svemirskih tijela, prekrasnih jajastih planeta raznih boja. Noel, pokušavajući oblikovati rečenicu kojom će iskazati svoje mišljenje, pogleda lica svoje posade. Neki su se znanstvenici oslanjali rukama na različite komandne ploče u istoj nijemosti poput Noela. Netko progovori: „Mi smo vani?“ Noel razmisli što je to trebalo značiti i nedugo zatim naredi: “Časniče, podesite skeniranja na trodimenzionalni prostor s tri prostorne dimenzije. Vrijeme mi sad nije važno.“
Na zaslonu se ponovno pojavi ona tablica. Brojevi su sad bili statični. Prikazivali su jako male veličine što je značilo da u blizini ima mnoštvo planeta i zvijezda.
„Naredniče, nalazimo se u eliptičnoj galaksiji, u sustavu plavičaste zvijezde površinske temperature oko 60 000 celzijevih stupnjeva. Udaljeni smo od nje četrdeset tisuća kilometara. Zvijezda ima prstenast oblik. To je mjesto kroz koje smo ušli. Njezin se polumjer sužava, imamo još 2h vremena za boravak ovdje...“
Jedan znanstvenik zamahne rukom prema njemu dajući mu znak da prekine. „Oprostite časniče, znate li koliko smo udaljeni od naše galaksije?“
„Skenirao sam nekoliko puta obližnje galaksije. Mliječna staza nije među njima. Nažalost, previše smo ograničeni da doznamo koliko smo svjetlosnih godina udaljeni. Trebam li reći još koji podatak?“
Noel odmahne glavom i okrene se ponovno prema prekrasnom krajoliku. „Snimamo li?“
„Naravno, naredniče. Već punih sat vremena od našeg prolaska kroz hiperprostor.“
„Odlično. Vrijeme je da se uputimo natrag. Znam, trebalo mi je mnogo vremena da izgovorim ovo, ali nažalost vrijeme nas ograničava više nego prostor. Molim vas da mi dovedete Kathleen na most.“
Jedan vojnik iziđe iz prostorije, a časnik nastavi unositi kurs prema središnjoj zvijezdi.
Kathleen uđe i priđe Noelu. Na trenutke ga je pogledavala. On joj stavi ruku na rame. „Vjeruješ li sada?“
„Vjerujem… da si ostao naivan“, odgovori ona mirnim glasom.
„Znanstvenice, pogledajte ovo!“, Noel zamahne rukom prema zaslonu.
„Noel... Nadam se da ćemo se brzo vratiti“, zaklopila je oči. Noel kimne čuvaru i on je odvede natrag. Za vrijeme putovanja odmah su se provodila najrazličitija izračunavanja. Znanstvenici su željeli što više iskoristiti ovaj, tako nepoznat prostor. Udaljenost je padala na troznamenkaste brojeve, pa ponovno na dvoznamenkaste. Koordinatni sustav na zaslonu prikazivao je prsten sve većim i većim dok ga rubovi zaslona nisu progutali. Svi su sjedili prikovani za stolce. Nula. Svjetla se ugase.
„Najvjerojatnije smo izgubili napon“, Noel prokomentira naglas. Osjećao je komešanje prostora oko sebe. Znao je da se svija, ali ga nije mogao vidjeti. Osjećao se sretnim. Njegovo prostor-vremensko putovanje teklo je tako glatko. Smijao se glasno. Znao je da nitko nikoga ne čuje, ali to ga nije sprečavalo da se luđački smije. Mahao je glavom dok se ona razlijevala po prostoru. Stopio se s promjenama prostora i uživao. Kad je osjetio zamah zvuka, ustane i prespoji napon s pomoćnih agregata. Cijeli se prostor osvijetli. Svi su ustali i počeli popravljati uništene module. Nakon sat vremena prebace signal kamera na glavni zaslon. Jurili su velikom brzinom prema poznatom. Jurili su ususret kolijevci čovječanstva, Zemlji. Uzbuđenje je raslo svakom sekundom. Noel naredi da se brod usmjeri prema Suncu. Njegov pokus bit će završen tek kad se sve ponovno vrati u normalu. Prekrasan vatreni prsten zjapio je pred njima. Promjer se lagano sužavao. Noel se obrati posadi: „Čestitam svima!“
Mnoštvo usklika prolomi se prostorijom. Nekoliko časnika donese pladanj s hranom. Svi su slavili, pili i jeli te komentirali svoje iskustvo. 'Ovaj će dan biti zapamćen u povijesti.' govorilo se. Noel je jedini tipkao po konzoli, pokušavao je uspostaviti kontakt sa Zemljom, ali komunikacijski su uređaji bili mrtvi. Uzdahnuo je i pridružio se ostalima. Pozvao je ponovno Kathleen.
Ušavši na most Kathleen je u ruci imala onaj mali globus. Vrtjela ga je poput luđakinje. Vikala je: „Je li naš um samo dio prirodnog mehanizma koji teži vratiti sve u početni položaj? Naravno da je. Hvalim te sada, nobelovče, pomogao si znanosti, ali bio si previše nestrpljiv. Pokazao si svoju najveću manu. Koliko si pomogao znanosti, toliko si joj i odmogao! Čovjek nije savršen, zato ti i opraštam!“
„Naredniče“, obrati se časnik Noelu, „promjer je ravan nuli. Proces je gotov.“ Noel kimne.
Svi su gledali čas u njega, čas u Kathleen. Noel se okrene prema zaslonu. Gledao je nekoliko trenutaka u zaslon, dok su svi ostali još gledali Kathleen i odmahivali glavama.
„Naredniče…“
„Da?!“
„ Nešto nije uredu…“
Noel stisne zube i tresne rukama prema konzoli. Svi se okrenu prema zaslonu. Na zaslonu se ocrtavalo Sunce. Promjer rupe koji je sad trebao već biti zatvoren, crnio se i širio. Što se događalo? Prostor-vremenski prijelaz vukao je masu Sunca prema sebi. Sunce se urušavalo samo u sebe. Planeti su bivali sve manje i manje osvijetljeni. Svi su se uskomešali. Časnik je jurio po prostoriji pokušavajući provjeriti rezultate skeniranja na različitim računalima, no sva su davala jednake pomalo drastične najave. „Naredniče, što da radim?! Što da radim?!“, paničario je časnik. Noel nije imao snage da mu odgovori. Masa je nestajala. Nekoliko znanstvenika se već držalo za glavu. Međusobno su vikali jedni na druge. Kathleen je jedina stajala mirno promatrajući urušavanje. Noel joj je prišao. Ona ga je uhvatila za ruku. Dajući joj podršku on prihvati njezinu ruku. Privuče je k sebi i zagrli. Sunce je sad bilo sasvim malo poput nekakve točkice. Kathleen progovori: „Pokušali smo.“
