Edhel Taurë
nedjelja, 15.06.2008.
Plava voda i zelena pljesanj tamnih kamenih srdaca
Kišno je vrijeme u Engleskoj iza zelenih travnjaka sedamnaestog stoljeća.
Dvorac Elendor tamnih kružnih zidova, zelenih penjačica i sa dva malena modra jezerca... Dva oka. Duboka i pravilna. Dvilje ribice su divljale. Jedna oko druge. U kuglastim jezercima, daleko iza borovih plantaža. Zelena krv i crno vino. Duhovi Balzac i Tutomir igrali su damu na lijevom tornju dvorca pušeći valjkaste slamčice.
Stotine viteza templara stupalo je preko Pavlovačkog polja grlenim pjesmama. Koplja preko glave. Silovito probadanje zraka iznad glava. Krvave mrlje, hladni metalni oklopi. Vlaga u zraku i sedamnaest stupnjeva bistrine ispred njihovih tvrdih koraka. Ženski glasovi užasa. Krikovi umora duša plavetnih jezera. Izgubljenih suza zaleđene zemlje. Zaleđene zemlje. Zaleđene suze. Bijela vila na crnom konju. U daljini dvorca jaše tratinom. Smeđa valovita kosa ispreliće crnu grivu žilavog pastuha. Šake, krvave šake na uzdama silovito stežu i tjeraju životinju prema dvorcu. Užas i bijes isplivavaju na hladnu, bijelu površinu vilinog lica. Kojeg je bola ona pretrpjela da stišće zube tom silinom sada? Gdje li je uzrok njenih ledenih suza i svilenih uzdisaja.
Magla se nadvila nad Highland shire i napravila tisuće leptirića i krijesnica da predvečerje obojaju u dugine boje, zagasle i pomalo tugaljive.
Bijela tkanina lebdila je u zraku zavedena laganim povjetarcem, plutajući prema zemlji sve dublje i dublje. Rahla zemlja u blijedoputom dlanu. Osvjetljena jutarnjim zvijezicama.
Tucet je vrana mrcvarilo leš pokraj presušenog bunara. Na obroncima sjaj srebrnog sunca, maglastog i dalekog.
Takvi su i ljudi ovdje. Suhi i ledeni. Žilavi i krastavi.
Njena krv je tekla crljenim prahom dok su se sustavi mijenjali. Noć je ono nepoznato što dovodi duše do interkonrespondencije. Nisam kazala na leptire koji su joj pleli kosu i ljubili obraze. Previše je ona devijantno kazala svoje tijelo. Ona je preokrenula društvo onako kako nije smjelo biti izvrnuto. Pseudovrijeme je dovodilo do grešaka.
Srednji vijek nikad nije imao binarni sustav na zemlji. Detalj ali ipak spiritualno dovoljno jak da promjeni barem jednu dušu.
Vila je podigla ruku i zaustavila rat.
Simulacija je prestala.
Hladni ljudi zaledili su se u svojim radnjama i uvukli u same sebe, fizički. Nestalo je i trideset drugo ponavljanje Engleske u sedamnaestom stoljeću.
Vila je skinula lice i poletjela na svom konju u svoje doba. Doba proždiranja dimenzija odnosa. Tebe i mene.
subota, 07.06.2008.
Šesti lipnja 2008. godine
Blagi povjetarac prolazi širokim pojasom moje ulice. Hladnjikavo vrijeme i miris prljave kiše trlja o hrapave fasade rubnih divova. Koračam snena od petka. Mislim na predbožićno vrijeme, na njegov miris... kovitlajući miris koji se uzdiže do crnog neba, prepunog sivih suza, tankih niti blatno obasjanih suncem. Hladno je i vruće mi je na crnoj ulici. Odsjaja neba. Tvojih očiju. Tamnih i tužnih. Vlažnih od otrcanih riječi, od hladnih isparavanja spirala krvi.
Gušim se, zrak gust i topao, kašljem i budim se. Šesti lipnja 2028. godine
Lokacija: kabina podmornice Flowmouth, 4.00 ujutro
Oslonjena na dlanove i pokrivena smedjom plahtom gledam oko sebe. Kabina je šutljiva i podmukla onakva kakvu sam je i ostavila sa spavanja.
Iz bijelih horizontalnih cijevi iznad moje glave bi se kad kad izvio neki klokot ali ostalo je sve bilo veoma tiho.
Ustala sam i odskliznula do vrata koja su meni odskliznula, lijevo. Ovaj put lijevo. Plava lampica iznad. Hrapavi pod mi nije davao muke noćnom kretanju ali mrak. Mrak je bio zelenkast i to sa izvorom daleko u dubini hodnika. Vrata poručnika McClaina bila su širom otvorena dok je on šetao sa jednog kraja svoje kabine na drugu. Stresao se kad me ugledao. Nije zbog straha, više zbog mog oronulog izgleda.
Trznuo se još jednom brzo, ali samo da nastavi hodati. Ja sam se naslonila na vrata da se ne zatvore, ostavljajući me pola vani, izvan tog luđačkog mahnitanja tu i vani. On me pogledao i uzdahnuo.
"Provjerio sam barem dvije tisuće modula i došao do zida. Ponovno. Naime moduli svaki za sebe izvanredno radi. Javlja se na svaki test. Uredno. Sve savršeno. Ali framework?! Znaš to nije to."
"Što nije to?"
"Framework"
"Što s njim?"
"Nije više naš?"
"Kako nije naš, netko ga je uzeo?"
"Ne, on je tu, ali nije naš, nečiji drugi. Netko se igrao i zamijenio framework tuđim koji veoma dobro ne funkcionira. Ograničen je točno na polovicu naših modula što je zastrašujuće. Jer netko zamijeni framework u redu, koleracija 0, ali ovdje ima koleracije i to jebeno dobre.. ona iznosi minus jedan."
"Hoćeš mi reći da je netko namjestio ovu nesreću čisto iz nekakvog testa"
"Moguće. I to veoma moguće jer više ne odgovaramo njemačkim vlastima... Pod nadzorom smo Rusa i žrtve smo njihovih igara"
"Mislila sam da je transfer išao samo kod materijalnih sredstava"
"Ne vrijede niša bez ljudi koji su ih održavali"
"Osam mjeseci putuje informacija kroz ove debele zidove"
"Upravo tako, ograničeni smo na informacije samo unutar Flowmoutha, a vanjske ne dopiru već osam punih mjeseci"
"Koliko ćemo još biti na životu?"
"Ako ne aktiviram ostale module, među njima i modul za održavanje života prilikom probijanja, teško, ali nekih 8 dana"
"Hvala poručniče"
"To je najviše što mogu učiniti za vas"
"Da, znam, ja moram nastaviti sa programiranjem modula za kontrolu uzgona. Nadam se da nitko nije zamijenio IDE dok sam ja spavala"
Poručnik se kiselo nasmješio i pokazao na konzolu iznad svoje glave koja je pokazivala na greške koje su svakim danom bivale sve razmnoženije, jedna zbog druge i tako u nedogled.
Crni hodnik i zelenkasti mrak. On je u mojim snovima koji leže pokraj mog jastuka gdje idem. Noćna smjena nije radila već mjesecima. Niti su isto tako blatnjavile kao i moji snovi. Pitaj me? Samo hladne plahte. I vlažan zrak, zgusnut kao taj dan.
