Edhel Taurë
srijeda, 30.07.2008.
staklena dubina
Nema vjetra i sve je mirno. Sunčeve zrake se utapljaju u moru. Pijesak ispod mene zrači zeleno plavom bojom, a valige ih okružuju modrinom. Lagano klizim niz ruke, slane. Površina nestane nadamnom. Crvenkasta kosa mi lebdi a ja zaklapam oči i ponovno ih otvaram i gledam prema dnu. Okrećem se nekoliko puta i izranjam. Udišem kisik i opuštam se. Podižem noge prema površini. Umirujem se. Plutam ispružena sklopljenih očiju upijajući podnevno sunce.
Mirno dišem.
subota, 26.07.2008.
Smrt u tisuću lica
Usnula sam ružan san. Završio je izložbom 'cries' i tisućama slika koje se vrte jedna za drugom. Mislila sam da sam mrtva.
San je počeo mojom vožnjom na motoru i shuffleom sa last.fm-a na laptopu ispred mene na motoru. Ja na pogrešnom putu, shvaćam, i razbijam se niz liticu. Policajac me ubrzo pita za dozvolu a ja se izvlačim da imam ali mu je ne pokazujem.
Sljedeća slika je Kina. Nalazim se u Pekingu sa kinezima koji drže u rukama karte Korčule. Pitam ih zašto nemaju karte Pekinga nego Korčule. Oni mi objašnjavaju da su im ove jednostavnije i manje. Zezali su me da ne znaju hrvatski. Bube su hodale po njihovim vratovima i zaranjali u njihove kose.
Majka djece mi je unijela facu u kosu i počela moliti. Bila sam sretna jer sam tu s njom u kosi i njenom molitvom i smijehom svih azijata oko sebe.
Sljedeća slika je moja potraga za svojim motorom. Djevojka koja je prala taracu poprskala me, a ja sam joj rekla da prestane. Da će mi smokriti laptop.
Ona je samo radila svoj posao i nije se brinula za mene niti za moje probleme. Jadna li je bila tako, ali lipa... Lijepa i debela.
Tražeći svog oca da dodje po mene na zemljanoj površini i medju mnoštvom ljudi stala sam na staklo i nisam se mogla micati te sam žalosnim pogledom tražila pomoć. Čovjek bez ruke mi pruži svoje rame kao oslonac. I gledao me izravno u oči onako bradat i jadno sijed. Žalio je, i mene i sebe u jednom mahu. Ja sam isto sebe žalila.
Uspjela sam skupiti snage i otkoračati sa staklima u stopalima. Imala sam preteški teret laptopa na leđima i još neke vrećice.
Kad sam mislila da sam vidjela svog oca prevrnula sam se i tresnula o beton.
Sa strane me gledala starica, a ne moj otac. Ona se smješila jer je vidjela silnu sreću u mojim očima koje su tražile oca. Kreirale oca u njoj.
Otac se ipak pojavio i ispustio žalostan krik vidjevši me nepomičnu na betonu kako ga gledam s nadom. Počela sam plakati...
Plakala sam jer više nisam bila tu. Bila sam na izložbi tisuću slika imenom 'cries'.
