Dok smo šetali uzavrelim putevima gorja Andutum lišće se kovitlalo u zrak iznad nas.... Uvis, visoko, daleko. Plavo lišće sa tla podizala je oluja vjetrova grijući tlo pod nama. Čete svećenika, obrijanih glava, crne kože tjeralo je masu ispred sebe. Kovitlalo bičevima prema leđima krilatih. Krvave nam noge, plave oči, a kosa zelena. Oplemeniti svoj bijeg pred vođama svijeta slama moje plave misli iskrenih sluhova.
Pjesma boga drveća razlijeće se praskavim nebom u ritmu svijetla koje prolijeće kroz krošnje visokih srebrnih stabala.
Ples crnih bičeva odzvanja oštrim zvucima. Izgani iz vlastite zemlje. Izgani iz kraljevine svih vilenjaka sad trčimo pred svećenicima krvi i bogatstva.
Sveti solarijum zapaljen uznosi plave plamićke do krošanja. Ima li tuge u njihovim srcima. Stijenastim srcima okorjelih duša. Vidiš li djelo vremena, uništeno trenutkom. Sedam gorkih godina trčanja, istrebljivanja, trovanja. O, svećenici, pripovjedači nekih drugih svjetova ostavite nas na miru. Ostavite našu šumsku pjesmu i pjevajte negdje drugdje. Negdje gdje nećete ostavljati smrskane pukotine našeg solarijuma.
Vodite me boli uzavrelom hipnozom praznih obećanja. Ne trujte nas pokorom i granicama. Priroda će odgovoriti.
Post je objavljen 11.10.2007. u 15:13 sati.