Mind mapping

Kao klinac sam obožavao crtati. Ispunio sam desetke bilježnica svojim maštovitim crtežima. Sve je bilo puno kuća, pucnjave, auta i svega što prosječno dijete u tim godinama crta. Kako sam ljevak svi su govorili da je nepisano pravilo kako svi ljevaci znaju dobro crtati. Kao što je to i inače, istina je negdje u sredini. Neke stvari su mi solidno ležale no s nekim formama u crtanju sam oduvijek imao poteškoća. U osnovnoj školi na likovnom odgoju obožavao sam temperu, ugljen, flomaster. No jedno je zauvijek ostalo moja ljubav. Olovka. Obična, poluzašiljena olovka s otiscima zuba koje ostaviš dok razmišljaš o nekim stvarima.

Znaš onaj osjećaj kad uzmeš olovku i papir, a ne znaš što bi crtao. Odjednom ti na pamet pada neka bezvezna figura. S vremenom dobiva formu. Unosiš ono što jesi na papir. Daješ sebe, izražavaš se.

Steve Vai je rekao:
"Mislim da bi svatko trebao svirati gitaru. Mnogi to ne rade jer se boje da neće biti dobri u tome. No svatko bi trebao stvarati glazbu, makar to zvučalo kao najgora buka na svijetu."
-U potpunosti se slažem, ako to radiš na ispravan način, ako radiš to sa ljubavlju, uvijek ćeš pronaći način. Uostalom, što te briga da li se drugima to sviđa. Samo se tvoje mišljenje zaista broji. Ljuštura napokon dobiva oblik. Da li je to ono što si htio reći? Naravno da je!

Sve što sam proživio. Sve što smo proživjeli. Koliko je to zapravo ostavilo traga? Otisci prošlosti mijenjaju sliku na papiru. Da li je to ono što zaista želimo? Sviđa li ti se moja slika? Pa sva ta sranja što se ljudi kunu da su u pravu su samo plitka mjesta iluzija ljudi koji si zaista umišljaju da su netko. Pričamo o iluzijama? Nije li dovoljno? Zato volim grafit. Sve postaje stvarno, a ako ti se ne sviđa, samo obrišeš. No mrlje ostaju... baš kao u pravom životu.

...kako ti sada izgleda slika?

Da li je toliko bitno da misliš da si netko? Shvati, to je tvoje poimanje stvarnosti. U mojim očima, i u očima svake racionalne osobe ipak si dovoljno inferioran koliko u biti i jesi. Možda je loše biti inferioran. Biti "samo" čovjek će zauvijek značiti "samo" dobro. Znam koliko je zapravo teško biti netko drugi. Svi to znamo kada postupimo u neskladu s moralom, našim principima, našem stilu života. Kako je grozan osjećaj kada postupiš pogrešno i samo čekaš da svi zaborave. Na papiru greške su istovremeno dobra i loša stvar. Loš potez je lako obrisati, no na kraju te jedna pogreška koju nisi uočio može stajati krajnjeg izgleda same slike.

Koliko samo toga prolazi mojom glavom. Grafit se troši, vrijeme prolazi, a ja imam toliko toga za reći. Ne znam, ne ide mi ovo nekako. Slikom se možeš najbolje izraziti, ali samo ako imaš znanje i talent. Riječi su neka druga priča. Riječi i fraze oslobađaju i ograničuju. Povlačim liniju, neka predstavlja vrijeme. Neka zaključak zaključi ovaj post. Bilo bi se dobro vratiti i popraviti neke stvari. Da mi netko to ponudi, moj odgovor bi glasio:
"Ne da mi se..."

"Katkad ti je svega dosta, osjećaš se ne-tako-dobro. Dojam da je sve koma prevladava svaku mogućnost da rezoniraš stvari na pravi način.

-No stvari nisu crne, ili barem sive kako se čine isprva. Koliko puta pokušaš reći ono što želiš no na kraju ostaneš zatvorenih usta. Zapitaj se jednu stvar. Da li ti to treba u životu?

...mislim da svi znamo odgovor.

Dragi Bog nam je podario tri stvari:
1) Alkohol
2) Ego
3) Fantastičnu interakciju gore navedenih pojmova

Na tebi je da to iskoristiš najbolje što možeš."

-Tvoj Ego.

Sunčan dan, oblačan dan. Probudiš se i ta razlika odlučuje o raspoloženju. No oblačni i sunčani dani su odavno prestali biti važni u mom filmu. Da, to je onaj famozni film koji već dugo vrtim u glavi, nije baš pohvalno, no vjeruj, nije ni poželjno za nekoga tko želi živjeti danas i ovdje. Nikad nisam mislio da ću biti jedan od onih koji svoj život mogu podijeliti na etape. Stvar je u tome što sam oduvijek sanjario o tome kako će moj život biti jedinstven kompleks koji je u biti suma svojih sitnih fragmenata. Pretpostavljam da zapravo svi mi mislimo kako bi se prema našim životima moglo snimiti mnoštvo zanimljivih biografskih filmova. Stoga se pitam; Da li ja uopće zaslužujem biopic?

Zanima me gdje se točno nalazim, u kojem dijelu puta na koji je krenulo neko nevino dijete prije nešto više od 19 godina. Koliko toga prolazi kroz mjesto koje zovem um ovih dana. Što se sve događa pod ovim plavim nebom. Slike, one u foto-albumu i one koje će jednog dana izgubiti boju u mom sjećanju. Kako mogu reći što mi je važno danas, jednostavno iz razloga što ja ne znam odgovor na to pitanje. Stvari se pokažu važnima tek onda kad ostaneš bez njih. No onda ne žališ za njima, čak im ne tražiš niti zamjenu. Treba krenuti dalje.

Korak po korak, nastavljamo put...

...ljepota života je možda u tome što ne znam što me sutra čeka. Ne znam što ću vidjeti sutra kad pogledam u nebo.
Danas sam hodao gradom. Za promjenu sam prošetao pokraj Kupe, nisam to radio već neko vrijeme. Tek sad razumijem sve te pjesnike, avanturiste, boeme i pijance. Svi su oni voljeli svoje rijeke. Shvatio sam koliko se možeš vezati uz neke stvari. Kupa će zauvijek ostati u mojim sjećanjima, uvijek će se zbog nje ovdje naći neka riječ. Neki ljudi to zovu inspiracijom. Ja sam loš u imenovanju stvari.

Prirodna je stvar da nismo zadovoljni svim segmentima naših života. Zamisli samo taj kaos. No, definitivno nisam zadovoljan kako sam se ponio u određenim trenutcima. Danas bih možda postupio bolje, teško je reći. Radije bih da se to nikad nije niti dogodilo. Jedino što preostaje je nada i vjera u sebe da ću sutra biti bolji. Da li je to svrha u životu? -Pa ne možemo svi biti astronauti. No unatoč mirisu ovog posta neću se zamarati najtežim temama kao što je npr. životna svrha. Vjerujem, doći će trenutak u kojem ću biti manje-više kompetentan da govorim o ovakvim stvarima, ako ikad i dođe... Nadam se da će do tog trenutka proći još puno vremena, i da će moj put, u međuvremenu, prestati biti ovako zavojit.

-ovaj dio posta sam napisao jučer. Danas je svijet, onako kvazi-izmjenjen. Zapravo, sve je isto, no ja to vidim na neki novi način. Kupio sam album Passion and Warfare od Stevea Vaia. Mislim da je on uspio definirati ono što ja pokušavam već jako dugo:

"There is no religion
There is no reality or lack of reality
There is no start or finish
There is no me or you
There is only everything
And the only thing that is everything
is Divinity itself
And it is all for the love of God

Walking the fine line between Pagan and Christian"

...više neću trošiti riječi. Jer bi nakon ovoga sve i izgledalo tako.
Neka ovaj post bude uvod u onaj nakon njega. Zvat će se, upravo, Passion and Warfare.

Katkad je deplasirano pričati o ukusima. Katkad je nezahvalno pričati o vjeri. Ne bi vjerovali, no u mom svijetu jako je teško pričati o glazbi. Tema o kojoj bih mogao razglabati cijele dane mnoge ljude uopće ne zanima. U neku ruku je to postala filozofija. No u krajnju ruku... to je jako jednostavno:

I LIKE ROCK! ! !



I like rock
Music will never stop
Gimme electric shock
I like rock

Turn it loud
Wanna go scream and shout
Get my emotions out
I like rock

Hoću se ujutro probuditi, odvrnuti mjuzu do daske i slušati kako se ljudi izražavaju!

Yeah I wanna play guitar everyday
Yeah I wanna play guitar everyday
I like to crank it, crank it all the way
Yeah I wanna play guitar everyday

Nek' kasnije šumi u ušima, barem znaš da si slušao kako treba. I nek' zvučim gore nego što sam zvučao dok sam imao 16. Kasnije shvatiš da je to feeling kao i svaki drugi te da se sa svakom dobrom pjesmom osjećaš sretno kao maleno dijete. To je glazba, to nas razlikuje od životinja. Zbog glazbe čovjek od 50 i kusur godina ima dugu kosu. Nemojmo se upuštati u razgovore o brijama i sličnim stvarima. Volimo to jer nas čini sretnima. Volim to jer me čini sretnim!

Za svako raspoloženje se može naći prava mjuza. Danas mi se ne slušaju ni nabrijani riffovi, legendarni refreni ni brze solaže. Danas ne želim ništa. Niti cugu, niti društvo. Nikakvo društvo... Dosta mi je i moje gitare. Sada želim samo zažmiriti i pustiti da svira blues. Sad ne želim da mi popraviš dan. Tako je to. Ljepota bluesa je što uvijek imaš osjećaj kao da je pjesma napisana samo za tebe, i da te nitko ne razumije bolje od frajera sa starim Gibsonom, usnom harmonikom i polupraznom bocom whiskey-a.
Nije da se osjećam loše, niti se osjećam dobro. It's that ol' blues feelin'

Zar ljudi zaista moraju hodati s ogromnim transparentima da bi se vidjeli problemi?



Pomirimo se s time. Svi imaju probleme no nitko ne vidi. To je način na koji ovaj svijet funkcionira. Definitivno nije razlog da te baci u bed ili da ne vidiš svijetlo na kraju tunela. Shvati, nisi u tunelu.

Odavno sam prestao razmišljati globalno. Svakome se u životu nešto dogodi pa počne misliti samo na sebe. Ne kažem da je to ispravno. Kažem da je to jedini način.
Svaki dan živim s tim. Bježim od nečega što želim toliko jako. Pokazalo se već 1000 puta kako to nije ispravno. No ne mogu odustati. Tj. mogu, ali znam da neću uspjeti. Duga je to priča, koju sam spomenuo toliko puta da je nemoguće prebrojati. Rijetki su to čitali, a još rijeđe oni kojima su te riječi bile ostavljene. Baš u mom stilu, sve je i ostalo na riječima.

Sve je počelo u onom prožvakanom ali nikad preboljenom stilu:

You and I...

long to live like the wind upon the water.
If we close our eyes, we'll maybe realize
there's more to life than what we have known.

Čitavo vrijeme sam htio to reći, ali bježao sam od toga jer me bilo strah istine. Bojim se da nikad neću odrasti dovoljno da zaboravim. Nema razloga za sjetu, i suviše sam mlad da ne bih mogao nastaviti dalje. Štoviše, to je jedino što mi preostaje, i jedino što ću učiniti.

And I can't believe I've spent so long
living lies I knew were wrong inside,
I've just begun to see the light.

Sjećanje će živjeti, i samo najbolje trenutke ću ponijeti sa sobom u sutra.

"I ne znam zašto mi je dan za 40% bolji kad te vidim i još 60% ljepši kad ti čujem glas?"
(E! Jel' bi ja mog'o dobit neki odgovor??? - 8.12.2006.)

"Zatvaram oči, želim fokusirati misli na tu osobu, glazba mi pomaže, tko je to?
I ne vidim lice, samo lik djevojke s tamnom, dugom kosom. I dalje lutam u mislima, počinje kiša, sunce zalazi za oblake, vjetar i dalje nemilosrdno puše, ali u toj kućici ja ne nalazim utočište. Vrata su i dalje zaključana..."
(Behind the door - 15.2.2007.)

"Tratim vrijeme, tražeći drugu stranu svega; crnog i bijelog, dobra i zla, tuge i sreće ljubavi i mržnje, rata i mira, tebe i mene..."
('bem ti život - 5.4.2007.)

"...moja podsvijest iscrtava tvoj lik svaki put kad zatvorim oči."
(Crossing the thin line... - 4.5.2007)

"Ne drži me za ruku, ne mogu je zagrliti da joj nije hladno, ne mogu joj proći prstima kroz mokru kosu. "
(Maybe lightning strikes twice - 27.5.2007.)

"Hm...no ti si bila toliko drugačija. Tvoja osobnost. Ozbiljnost. Tako odraslija od onih oko tebe. Kao da si iz druge dimenzije."
(Somehow...something...I don't know what - 15.6.2007.)

"Da li je iluzija nešto za što se mogu uhvatiti…NE! padam u mračan ponor mojih misli. Tako kratko, ali tako divno, tvoje lice, tvoja kosa, oči, osmjeh…NE…samo iluzija, iluzija koja samo meni nije strana. A ja to ne mogu držati u sebi."
(The Unnamed Feeling - 27.6.2007.)

"Yeah, it was You"
(I saw you on the street today - 2.7.2007.)

"...danas traje vječno samo ako se potrudimo. Problem je samo u tome što što se ne trudimo dovoljno."
(Forever is our today - 22.7.2007.)

"Svjestan si i da nakon ljubavi ima života, no kakav je to život? To nije život, to je samo vrijeme koje ćeš potratiti shvaćajući da je zapravo ta ljubav bila prolazna obmana."
(And The Show goes on... - 10.8.2007.)

"...zbog tebe dan traje kao treptaj, a sekunda kao život."
(The Unnamed Feeling part two - 27.8.2007.)

"...no mi smo stranci, potpuni stranci koji se poznaju i nemaju si što reći..."
(...like water through your hands - 30.8.2007.)

"Jednostavno je, postoje samo dva scenarija, ne znam koji je točno moj, no siguran sam da za jedan nisam spreman...pitanje hoću li ikada i biti?"
(Odbrojavanje do implozije - 7.10.2007.)

Long ago there was a dream,
had to make a choice or two.
Leaving all I loved behind,
for what nobody knew.

"...što kada ti snovi postanu centimetar udaljeni od stvarnosti?"
(Dream Warriors - 26.2.2008.)

Govorio sam da i ne.

"You know I'm always trouble on my own"
(Danger Zone - 10.3.2008.)

"Ondje može biti bilo tko… ali ne za mene…"
(Haunting me... - 25.3.2008.)

"…bio je to natprosječno topao petak u veljači. Prvi put kada sam popričao sa vlastitim snom. Nisam sanjao. Nije sve bilo savršeno kako bi netko očekivao. Ali bilo je predivno, tako stvarno. Nisam upoznavao novu osobu, upoznavao sam sebe…"
(Život je slideshow - 19.5.2008.)

"To je TO! Potpuno jedinstveno, neusporedivo, ne-generalizirano. To nikada neće imati ime. Vjerojatno nikad neće niti zaživjeti, no nekako znam… zauvijek će živjeti u meni."
(Return of The Unnamed Feeling - 30.6.2008.)


"Neka nas ova rijeka pamti kao mladu djecu slatkih i plitkih briga, neka nas podsjeća da nema povratka"
(Na Kupi... - 31.7.2008.

"Ona sutra ionako neće misliti na mene, neka joj na usnama bude osmijeh, neka joj u očima bude sjaj."
(Mind Mapping - 17.8.2008.)

"Samo misli na onoj mračnoj obali. O kako je prokleto voljeti sam."
(In The Air Tonight... - 9.9.2008.)

"Vrijedi li uopće željeti nešto bez ikakve šanse za srećom? Zašto voljeti svijet koji je uništen, i nema mjesta za tebe?"
(Planet Caravan - 28.10.2008.)

"Imam neki čudan osjećaj da zapravo oduvijek jesam, lažem sebi da je tako i sada, no nekako ipak znam da zauvijek i hoću."
(Man with no name - 19.1.2009.)

Na kraju, shvaćam da ovo nije kraj. Ljudi dolaze i odlaze. Ja nikad nisam mogao otići i zatvoriti vrata.