Kao klinac sam obožavao crtati. Ispunio sam desetke bilježnica svojim maštovitim crtežima. Sve je bilo puno kuća, pucnjave, auta i svega što prosječno dijete u tim godinama crta. Kako sam ljevak svi su govorili da je nepisano pravilo kako svi ljevaci znaju dobro crtati. Kao što je to i inače, istina je negdje u sredini. Neke stvari su mi solidno ležale no s nekim formama u crtanju sam oduvijek imao poteškoća. U osnovnoj školi na likovnom odgoju obožavao sam temperu, ugljen, flomaster. No jedno je zauvijek ostalo moja ljubav. Olovka. Obična, poluzašiljena olovka s otiscima zuba koje ostaviš dok razmišljaš o nekim stvarima.
Znaš onaj osjećaj kad uzmeš olovku i papir, a ne znaš što bi crtao. Odjednom ti na pamet pada neka bezvezna figura. S vremenom dobiva formu. Unosiš ono što jesi na papir. Daješ sebe, izražavaš se.
Steve Vai je rekao:
"Mislim da bi svatko trebao svirati gitaru. Mnogi to ne rade jer se boje da neće biti dobri u tome. No svatko bi trebao stvarati glazbu, makar to zvučalo kao najgora buka na svijetu."
-U potpunosti se slažem, ako to radiš na ispravan način, ako radiš to sa ljubavlju, uvijek ćeš pronaći način. Uostalom, što te briga da li se drugima to sviđa. Samo se tvoje mišljenje zaista broji. Ljuštura napokon dobiva oblik. Da li je to ono što si htio reći? Naravno da je!
Sve što sam proživio. Sve što smo proživjeli. Koliko je to zapravo ostavilo traga? Otisci prošlosti mijenjaju sliku na papiru. Da li je to ono što zaista želimo? Sviđa li ti se moja slika? Pa sva ta sranja što se ljudi kunu da su u pravu su samo plitka mjesta iluzija ljudi koji si zaista umišljaju da su netko. Pričamo o iluzijama? Nije li dovoljno? Zato volim grafit. Sve postaje stvarno, a ako ti se ne sviđa, samo obrišeš. No mrlje ostaju... baš kao u pravom životu.
...kako ti sada izgleda slika?
Da li je toliko bitno da misliš da si netko? Shvati, to je tvoje poimanje stvarnosti. U mojim očima, i u očima svake racionalne osobe ipak si dovoljno inferioran koliko u biti i jesi. Možda je loše biti inferioran. Biti "samo" čovjek će zauvijek značiti "samo" dobro. Znam koliko je zapravo teško biti netko drugi. Svi to znamo kada postupimo u neskladu s moralom, našim principima, našem stilu života. Kako je grozan osjećaj kada postupiš pogrešno i samo čekaš da svi zaborave. Na papiru greške su istovremeno dobra i loša stvar. Loš potez je lako obrisati, no na kraju te jedna pogreška koju nisi uočio može stajati krajnjeg izgleda same slike.
Koliko samo toga prolazi mojom glavom. Grafit se troši, vrijeme prolazi, a ja imam toliko toga za reći. Ne znam, ne ide mi ovo nekako. Slikom se možeš najbolje izraziti, ali samo ako imaš znanje i talent. Riječi su neka druga priča. Riječi i fraze oslobađaju i ograničuju. Povlačim liniju, neka predstavlja vrijeme. Neka zaključak zaključi ovaj post. Bilo bi se dobro vratiti i popraviti neke stvari. Da mi netko to ponudi, moj odgovor bi glasio:
"Ne da mi se..."
Post je objavljen 25.02.2009. u 00:01 sati.