Mind mapping

Danas sam imao zanimljiv razgovor sa starim prijateljem. O životu je istovremeno teško i lako filozofirati. No kako god okreneš, život je tu. Oko nas.. Stoga je filozofiranje najbolje ostaviti za neku drugu priliku.
Samo poželiš izvaliti se na sunčanu plažu sa najboljom ekipicom koju možeš zamisliti, te uz pivo i dobru mjuzu "škicati" ljepšu polovicu suprotnog spola. Da, baš to..
=)



Legendarnu obradu Raya Dorseta sviraju:
Piano - Derek Sherinian (Dream Theater, KISS, Alice Cooper...)
Vocal - Billy Idol
Gitara i talk-box - Slash (Guns 'n' Roses, Velvet Revolver...)
Kontrabass - Tony Franklin (Quiet Riot, The Firm, more gostovanja...)
Bubnjanje i ostala buka - Brian Tichy (Pride & Glory, Ozzy Osbourne, Velvet Revolver...)

...sa albuma "Derek Sherinian - Blood of The Snake"


Jedva čekam ljeto!!!

Udisao sam ovaj svježi zrak, kiša ga je pošteno isprala. U trenutku mislima prođe milijun slika, riječi i sjećanja. Gotovo da ne znam odakle bih počeo. Čini se kako ne mogu samo tako prijeći na novi odlomak. Neke misli je gotovo nemoguće prenijeti na novu stranicu. Kako zatvoriti knjigu ako je nisi pročitao? Možda je dosadna, možda nemaš vremena za nju. No do kraja života će te kopkati kakav je završetak. Zanima me gdje završava jedan dan, a počinje drugi. Nemoguće dao otkucavanje ponoći jednostavno prelama priču. Fotoalbum života nije takav, barem ne onaj koji ja imam. Koliko ima uopće prostora da pričamo o nečemu što se zove intuicija. Taj maleni klik koji čujem tu i tamo me može prevariti, no čini li on to uvijek? Da li mi u pravilu moramo o svemu razmišljati unaprijed? Bojim se da ću previše vremena potrošiti na uzaludne pokušaje proricanja neizbježne budućnosti. Strah me kako ću na kraju shvatiti da je apsolutno sve bilo uzalud.

Kava je bila već pri kraju, misli su bile negdje u odsjaju oblaka u Kupi. Oblake nevjerojatnih struktura kupalo je već pomalo umorno sunce. Gotovo da si mogao vidjeti kako se naizgled beskonačno plavetnilo spaja s dubinama svemira. Pokušajte si zamisliti taj prizor i onda se zapitajte zašto bi itko bez razloga okrenuo glavu. Ja jesam, samo na trenutak, i bilo je pogrešno. Nisam vidio ništa. Apsolutno ništa. No meni je to bilo i više no dovoljno. Vraga, bilo je i previše. Iz obične ljudske sjene u daljini meni se posložila priča u glavi. Lud? Pa ljudi to i tako nazivaju. Možda i nije toliko drastično, no nekako je to samo pokazalo koliko mi neke stvari ne daju mira. Nisam jučer shvatio kako ljude ne možeš natjerati da nešto učine, da nešto vide ...ili čuju. Također, nisam jučer shvatio kako se nekih stvari nikad neću riješiti. Trebam pomoć, ne sramim se viknuti to iz petnih žila. Treba mi netko da okrene tu stranicu za mene. Noge su mi teške..

I feel you inside, while I'm standing on the outside
Standing on the outside
Looking in.

Gledam, ne vidim. Ma samo želim trčati, kontrolirati disanje, brojati korake. Otići u potpuni mrak. Možda me taj tunel u novi dan odvede na neko neočekivano putovanje. Ne bi li to bilo fantastično? Trudim se zamisliti taj dan kada neću biti obilježen tom sjenom iz sjećanja. Ionako je prošlo previše vremena da se uopće sjećam lica. Teško je zamisliti da je tu. Pitanje je da li bih zaslužio koju riječ? Vjerojatno i ne, ali nema veze. Ionako imam osjećaj kako bi to moglo zvučati, kao da čujem...

Kao da mi govori: “ne zatvaraj oči, biti ću ondje.”
To bi istovremeno bio najbolji savjet koji mogu dobiti. Ikad. Toliko već lutam da sam zaboravio kamo sam krenuo. Želim samo da sve to završi, ne da mi se više.

Tell me what I'm fighting for?

Blue sky to forever,
The green grass blows in the wind, dancing
It would be much better a sight with you, with me...



Poželim tu i tamo da sam u nekom drugom svijetu, tamo negdje daleko među zvijezdama, gdje su karte drukčije podijeljene. Mjesto gdje je zrak svjež, nebo plavo, a jedini zvuk je onaj zvuk kad ti vjetar mrsi kosu. Upravo negdje na livadi okupanoj suncem, na nekom dalekom planetu, nalaze se moje misli. Cvijet života što raste u nama je u punome cvatu kad nismo sami. Nebeske visine čekaju na zagrljaj, tolike oči su uprte prema nama, toliko ušiju želi čuti što se događa. No svejedno, mi smo sami. Rođeni smo zbog toga, iako smo samo dvije kapi u ogromnom jezeru bez nas mnogi bi bili žedni. Naša sudbina čeka negdje u dolini vječnosti...

...pitanje je samo kako doći onamo?

Da li je ključ zbilja unutar dohvata? Postoji li prilika? Život se mora izboriti sam za sebe, on mora pronaći način. Daj razlog, daj mi razlog!

Your gentle voice I hear
Your words echo inside me
And I want to see you too
feels just like I'm falling
Is there nothing I can do
wonder if you hear my calling?

Previše se toga odjednom našlo između. Čini se kako nikada neće prestati padati stijenje između nas, kao da netko gore želi zabraniti to. Ne znam zašto, ali obećajem da ću dati sve od sebe da se to nikad ne obistini. To je ujedno najmanje i najviše što mogu učiniti. Jedno je sigurno, nikad neću zaboraviti, to je obećanje koje je dano iz razloga što tako jednostavno mora biti. Vremena nema previše, no čekat ću i dok posljednje zrnce pijeska ne upadne u rupu zaborava.

I'm here and waiting for you
where are you, I can't find you
I'm here and waiting for you
I'll wait forever for you

Nije li moglo drukčije?

Love was never meant to be such a crazy affair, no
And who has time for tears,
Never thought I'd sit around and cry for your love...


Nikad nisam bio među onima koji su vjerovali u nešto tako linearno kao što je sudbina. Što ako nebeski krojači nisu bili na mojoj strani? Pa to nikada neće značiti da moram odustati. Makar se to pokazalo sasvim netočnim i neistinitim, ja moram vjerovati, mi moramo vjerovati da imamo konce u našim rukama.

Life is only what we choose to make it.
Let's just take it,
Let us be free.

Da, ja jesam slobodan, uopće ne osjećam neke fiktivne okove neke vaše sudbine i inih izmišljotina. Moj život je da ili ne. 1 ili 0. Znam da svi moramo biti oprezni u životu, ne smiješ juriti samo da bi stigao negdje, uživaj u vožnji. Ipak! Ograničiti se na izbjegavanje pogrešaka je upravo pogrešno. Izbjegni to!

Still, we must fight or face defeat
We must stand tall and not retreat
With our strength we'll find the might
There's no fight we can't fight together

Ostaje nam samo ustrajnost i nada u sutra. Dovoljno je. Neće biti dugo... neće.

As the battle goes on we feel stronger.
How much longer
Must this go on?
Each and every day we dream of winning
and beginning a new life...

Želim svaki dan biti 1% bolja osoba no što sam bio jučer.

Često mi dođe da napišem post, češće mi se nešto ispriječi stoga ne stižem ili jednostavno izgubim volju. Ni sada baš nemam vremena, ali evo jedan post - zatvorenih očiju.

-Mislim, volio bih da mogu i bez ruku, no to se za sada pokazalo teško izvedivo.

Žmirim, časna pionirska!

Ovih dana imam neki čudan osjećaj kao da ponovno istražujem neke zametnute kutke vlastitog djetinjstva. Naime, sasvim slučajno pronašao sam jedan DVD koji mi je frend dao relativno davno. Na njemu se nalazi anime film Robotech: Shadow Chronicles. Sve to se čini nebitno, vjerojatno i jest. No kao klinac obožavao sam gledati tu seriju. Ostavio sam znatne količine para u lokalnoj videoteci kako bi gledao taj crtani serijal iz osamdesetih. Priča je fascinantna, zanimljivo, odvija se u današnje vrijeme (sredinom 80-ih 2009. godina je ipak bila budućnost). Dolazi do rata s izvanzemaljcima, ma jako kompleksno, a s druge strane tako dinamično i uzbudljivo. Ne želim vam kvariti priču već vam dajem toplu preporuku.

Neki genijalni obožavatelj je spojio dvije jako dobre stvari. Aces High od Iron Maidena i isječke iz Robotecha, pogledajte:



Roy: What are you trying to do buddy, make a perfect fool on me?
Rick: Uh...Nobody's perfect, Commander.

...tražim pjesmu. Onu pravu.
Onu koja će me probuditi...