Udisao sam ovaj svježi zrak, kiša ga je pošteno isprala. U trenutku mislima prođe milijun slika, riječi i sjećanja. Gotovo da ne znam odakle bih počeo. Čini se kako ne mogu samo tako prijeći na novi odlomak. Neke misli je gotovo nemoguće prenijeti na novu stranicu. Kako zatvoriti knjigu ako je nisi pročitao? Možda je dosadna, možda nemaš vremena za nju. No do kraja života će te kopkati kakav je završetak. Zanima me gdje završava jedan dan, a počinje drugi. Nemoguće dao otkucavanje ponoći jednostavno prelama priču. Fotoalbum života nije takav, barem ne onaj koji ja imam. Koliko ima uopće prostora da pričamo o nečemu što se zove intuicija. Taj maleni klik koji čujem tu i tamo me može prevariti, no čini li on to uvijek? Da li mi u pravilu moramo o svemu razmišljati unaprijed? Bojim se da ću previše vremena potrošiti na uzaludne pokušaje proricanja neizbježne budućnosti. Strah me kako ću na kraju shvatiti da je apsolutno sve bilo uzalud.
Kava je bila već pri kraju, misli su bile negdje u odsjaju oblaka u Kupi. Oblake nevjerojatnih struktura kupalo je već pomalo umorno sunce. Gotovo da si mogao vidjeti kako se naizgled beskonačno plavetnilo spaja s dubinama svemira. Pokušajte si zamisliti taj prizor i onda se zapitajte zašto bi itko bez razloga okrenuo glavu. Ja jesam, samo na trenutak, i bilo je pogrešno. Nisam vidio ništa. Apsolutno ništa. No meni je to bilo i više no dovoljno. Vraga, bilo je i previše. Iz obične ljudske sjene u daljini meni se posložila priča u glavi. Lud? Pa ljudi to i tako nazivaju. Možda i nije toliko drastično, no nekako je to samo pokazalo koliko mi neke stvari ne daju mira. Nisam jučer shvatio kako ljude ne možeš natjerati da nešto učine, da nešto vide ...ili čuju. Također, nisam jučer shvatio kako se nekih stvari nikad neću riješiti. Trebam pomoć, ne sramim se viknuti to iz petnih žila. Treba mi netko da okrene tu stranicu za mene. Noge su mi teške..
I feel you inside, while I'm standing on the outside
Standing on the outside
Looking in.
Gledam, ne vidim. Ma samo želim trčati, kontrolirati disanje, brojati korake. Otići u potpuni mrak. Možda me taj tunel u novi dan odvede na neko neočekivano putovanje. Ne bi li to bilo fantastično? Trudim se zamisliti taj dan kada neću biti obilježen tom sjenom iz sjećanja. Ionako je prošlo previše vremena da se uopće sjećam lica. Teško je zamisliti da je tu. Pitanje je da li bih zaslužio koju riječ? Vjerojatno i ne, ali nema veze. Ionako imam osjećaj kako bi to moglo zvučati, kao da čujem...
Kao da mi govori: “ne zatvaraj oči, biti ću ondje.”
To bi istovremeno bio najbolji savjet koji mogu dobiti. Ikad. Toliko već lutam da sam zaboravio kamo sam krenuo. Želim samo da sve to završi, ne da mi se više.
Tell me what I'm fighting for?
Post je objavljen 24.03.2009. u 23:09 sati.