Mind mapping

jebga, ne mogu staviti pravu kosu crtu zbog HTML-a
If I couldn't be the shoulder
Which your head would rest upon
Would you still be waiting
Or would you be gone?

Poput atoma na onim projekcijama iz kemije koje nikad nisam razumio, poput pozitivno i negativno nabijenih čestica oblaci su se spajali. Zrak je postao bolesno ugodan. Osjetio sam promjenu tlaka, odjednom sam mogao duboko udahnuti. Vjetar je polako započinjao svoju igru granama. Kao dijete su me učili da se uvijek sklonim od nevremena. To i životinje čak rade. Ali ja nisam htio, prašina nošena vjetrom mi se uvlačila u poderane hlače. Prekriženih ruku sam gledao u nebo. Što sam ondje tražio? Razlog? Osmjeh? Boga? Sebe? -znam samo da ništa nisam našao.

If I couldn't keep the smile
Forever on your face
Would I still be around
Or would I be replaced?

Tražio sam to raskrižje, no na svim račvanjima mojih puteva niti jedno nije bilo pravo. Tražio sam mjesto da prodam dušu. Imao sam dobar razlog. Danas mi je drago što nisam, iako mi ta duša i nije neki luksuz.

I look around I see that time ain't changed
Same old faces, Same old names

Toliko toga se mijenja, no neke stvari poput antičkih stupova drže i dalje. Godišnja doba umiru i iznova se rađaju u drevnom ciklusu. Staklo je još uvijek jednako hladno kad na njega naslonim obraz u potrazi za mislima. Još uvijek se zamagli u procesu disanja. Baš imam osjećaj da neke stvari u životu gledam kroz stakleni prozor. Posegnem za njima i shvatim da tu postoji barijera koja je odjednom vidljiva. Pokušavam zaspati no misli mi se odbijaju poput svjetlosti u kaskadama ogledala. Ti sitni elektronski podražaji u mozgu vežu sjećanja jedno na drugo, nekako su mi izvan svakog dosega i kontrole. Da, tako je to..
U jednom trenutku dječak koji pješice ide kući iz osnovne, milisekundu kasnije onaj lik sa kapuljačom koji na -5° čeka autobus da može na posao. Neću reći da je između rupa, sve je to kaotično arhivirano i samo čeka miris ili neku melodiju kao maleni memo da poveže sve slike u album. Volio bih manipulirati stvarima, ali ne na neki način koji bi štetio drugima, možda je upravo najbitnije samo utjecati na stvari koje bi eventualno mogle utjecati na moje postupke. Trebam li ja uopće samokontrolu? Imam osjećaj da se vrtim u krug.

Joe Satriani – Why
Nabijam slušalice još malo na uši, čvrsto zatvaram oči kako bih usmjerio svu svoju pozornost na zvuk. Gotovo da vidim valovitu liniju različitih amplituda. Ta linija otključava nova sjećanja u mojoj glavi. Fokusira se na sliku. Kosa, lice, oči. No glas nikako ne uspijeva replicirati, kao na nikada nije ni zapisan u mom sjećanju.

...vjerojatno nikada i nije

...nema šišanja do juna!

Part 1: Going home

Stojim pod starom lampom. Još jedan povratak kući. Čekam autobus. No on nekako ne dolazi. Ne znam što bih sa rukama. Lagani vjetrić se počinje utapati u mislima. Tamo neki daleki, skriveni ocean misli. Njegovim morima sam oduvijek pokušao jedriti. Nikad nisam htio pogledati dolje, mrak je bio jeziv. Hladnoća dubina je gotovo pisala melodiju u mojoj glavi. Poput gitare i saksofona u harmoniji šum vjetra je pjevao pjesmu povratka kući. Iza sebe sam ostavljao samo prašinu i sjećanja na snove koje nikad nisam dosanjao. Nikada mi nitko neće moći reći da se svijet vrti oko mene. U biti, toliko je svjetova. Svatko ima svoju priču. I suviše je teško uzeti vremena za svaku od njih.

Part 2: Blood of The Ocean

Polako se približavao autobus. Po džepovima sam tražio kartu i nešto sitniša. Pritišćem karticu uz uređaj i čujem kratak beep. Zvuk da me voze kući, na obalu oceana misli. No ono što se činilo poput mirne pučine počelo se pretvarati u oluju. Vjetar promjena za sobom je donio sive oblake. No ona stara ulična lampa će dati još malo onog dotrajalog žutog svjetla da pokaže put do kuće.

What happened to the world we knew
We could not read the writing on the wall

There burns a flame, I'll hold it high
And shout your name
The people turn, a change has just begun

Part 3: Traveler #48

Sjeo sam do prozora sa lijeve strane trošnoga autobusa, u mislima sam još mogao čuti onu harmoniju. Prazna sjedala, izlizana i puna prašine. Pokušavam ih ne gledati, no sjenu koja pada na njih u pravilnim intervalima režu zrake gradske rasvjete. Gotovo imam osjećaj da te sjene prolaze kroz mene. O čemu da razmišljam? Trebam li tražiti odgovore, truditi se i pokušavati? Što ako jednostavno moram dočekati da se neke stvari konačno raspletu. No govorimo o vremenu. Nitko ga nema baš na bacanje. Nogom sam lupkao lagani ritam, nisam to smio zaboraviti. U tom trenutku dođe ti da napraviš bilo što. Želiš biti u najmanju ruku jednako poseban. Ipak, to je apsolutno nešto nemoguće. Kao što nikada neću uspjeti ponoviti ovaj trenutak u vremenu. Upravo sada sve mi se čini nekako sterilno, a opet sve prepuno žutila i hrđe.

I was sure I knew that
This was not for me
And I wanted so much more
Far beyond what I could see
So I swore that I'd
Never be someone like him

Part 4: The Mirror

Prolazi stanica za stanicom, vozač me pomalo nervozno gleda u retrovizoru. Da sam ja barem te večeri imao retrovizor. Ne bih polomio vrat dok sam gledao gdje si. No nekako bih radije da i nisam bio tamo. Ne treba mi nikakav podsjetnik da osjetim ožiljke prošlosti. Sada sve izgleda kao da će se sve to ponoviti. Uvijek se ponavlja. To je ono što nas progoni, a ja nikad neću biti iznimka. Težnja za hvatanjem sjena i slamki spasa je upisana duboko u meni baš kao i mački da hvata miša.

Medicate me
Infiltrate me
Side effects appear
As my conscience slips away

Oči se same zatvaraju. Kao je tu. No evo i moje stanice. Moram van!
Moja soba, taj rijetko pospremljeni krevet, meki jastuk. Računalo još radi, gitara kao da me zove, no ja želim san. Završavam dan, samo jedan u nizu. Ciklus je gotov. Bizarne riječi dolaze same od sebe. Totalno beznačajni dijelovi slagalice stvaraju neku bezveznu logiku.

Part 5: Full Circle

„here I come to save the
day for nightmare cinema show me the way to get back home again“
Trapped inside this Octavarium
-------------------

Soundtrack za post:
Dream Theater – Octavarium
Gary Moore – Over The Hills and Far Away
Gary Moore – Victims of The Future
Mark Knopfler – Going Home Theme from Local Hero
Adrian Smith and Project – Blood on The Ocean
Dream Theater – Hey You (Pink Floyd cover)
Adrian Smith and Project – After The Storm

Fokusiraj se, uzmi sve faktore u obzir. Sve je to velika slagalica, ako ne budeš oprezan nikad nećeš saznati kako izgleda. Fokusiraj se...
Osjećam se kao da sam na ogromnoj ploči za igru. Pokušavam shvatiti pravila koja je netko nametnuo u samom trenutku postanka. Zamisli, ako je u jednom trenutku nešto eksplodiralo, kako je u toj milisekundi napisano toliko pravila? Gotovo poput matrice, ta pravila određuju ovaj svijet. To su strune od kojih je satkano platno koje nas ovija. No katkad nas jednostavno previše guši. Sve ovo me neodoljivo podsjeća na svako slično novo putovanje. U trenu šavovi koji povezuju platno pucaju, odlučujemo neke stvari ipak uzeti u ruke. Upravo to želim. Opet sam na početku. No napokon imam cilj. Bilo je tako jednostavno, poput netom spomenute eksplozije. U milisekundi osjetio sam detonaciju čije će posljedice samo vrijeme moći pokazati.

Tonight I've been searching for it
A feeling that's deep inside me
Tonight I've been searching for
The one that nobody knows
Trying to break free

I just can't help myself
I'm feeling like I'm going out of my head

Možda još i nisam svjestan na kakvo sam se putovanje otisnuo. No ne odustaješ od nečega ako su sivi oblaci na horizontu. Moj horizont nije uvijek bio sunčan, no da nisam u stotinu slučajeva bio uporan nikad ne bih iskusio neke stvari. Ti si svoja prošlost, ona te čini osobom. Iskustva, pozitivna i negativna, suze i šamari, ožiljci i osmjesi. Čak i jednog dana kada ih sve zaboraviš, oni ostanu dio tebe. Više se ne sjećam dana kad sam naučio slovo A, no do danas sam gotovo to slovo napisao više puta no što sam trepnuo. Zašto dajem ovaj banalan primjer. Želim se sjećati trenutka kad sam vidio nešto što se urezalo u mene. Nisam birao, nisam tražio. Ono je našlo mene. Tako to otprilike biva.

Hodao sam, nije mi padalo na pamet da usporim. Tempo je rastao, no znao sam da moram malo odmoriti. Spavaj danas kako bi mogao trčati sutra. Povlačim paralele s nekim starim izrekama. Svjestan koliki je put ispred mene, pitam se gdje ću griješiti u ovom slučaju?

Voices are calling me back
Back to the day
Footsteps had followed
Me faster... listen

Ne smije biti sjećanja, prošlosti. Ne smijem gledati prema sutra. Ono malo životne škole mi je pokazalo da moraš živjeti od jutra do večeri. Jučer više ne postoji, a sutra će se ionako samo od sebe dogoditi.

Follow the impulse you have
I'll show you the way
Forget what you've learned in the past now
Listen and...

Poslušaj šapat, osjeti miris. Zatvori oči i gledaj sliku koju crtam riječima, bojim glasom, sjenčam samoglasnicima, mijenjanjem intonacije. Osjeti disanje, ritam otkucaja srca. To je slika koju crtam. Ako vjeruješ, onda ćeš je vidjeti.

You say you don't feel safe alone tonight
Cause you feel the pressure building in your head
Our secret's safe for one more night
But when the morning comes remember…

Sjeti se slike. Hodajmo zajedno do jutra.

Ništa se ne događa!!! Užas jedan, imam vremena svaki dan pisati, ali nevjerojatno je kako se ništa ne događa. Vakuum iliti zrakoprazni prostor.
Ali, eto nema razloga da ne prikeljim neki video. Da niste baš sasvim džaba dolazili ovamo.
Uživajte..

I've stood in time, wind and rain
I have no feelings or name,
But I can see, I can hear

Bilo je to prije otprilike godinu dana. Kraj jedne turbulentne zime, kraj ružnog sna. Isprazno sjećanje na sumoran osjećaj koji je vladao mojim plućima dok sam pokušao doći do zraka. Od bijesa, tuge, nerazumjevanja...

Nisam mogao predvidjeti što će se dogoditi, nitko nije. U vremenu koje ću zauvijek pamtiti. Hodao sam starim nasipom, na mp3 playeru je sviralo samo par pjesama...
Ne vjerujem da sam proživio to razdoblje. Svi ti sati u školi su proletjeli dok sam proučavao melodije genijalnog uma kao što je Michael Schenker. Pokušao sam tisuću puta odsvirati nešto u njegovom stilu. Shvatio sam. Nikada ne možeš biti netko drugi, ne možeš razmišljati kao on, niti netko drugi može razmišljati kao ti. To me malo vrijeđa. Neki su otišli dalje, više, brže od mene, a nikad nisu bili (realno) na mojoj razini. Nisam ja mjerodavan da sudim. Ali imam oči, uši, ali i prste kojima prenosim tu poruku ovdje. Nadao sam se da ću u ovih godinu dana napraviti neki pomak. Jesam, ali ne tamo gdje sam htio. Tada mi je prvi put umom prohujala ta misao. Da li je moguć život nakon? Shvatio sam da jest, također sam shvatio da podsjeća na mračan tunel za koji ne znaš kamo te vodi.

Still
Running uphill
Swimming against the current
I wish I weren't so
Fucked
Feels like I'm stuck
Lost in a sea of mediocrity

Što se dogodilo s našim strahovima? Zar je stvarno svejedno? Možeš li mirno dočekati sutra? NE LAŽI! Previše toga nisam iskusio na pravi način, ali sam kao zauzvrat doživio iskustva zbog kojih samo želim zatvoriti oči i zaspati. U nadi da se ujutro neću sjećati tužne večeri, nalazim društvo, neki kažu da je ono bitno, ja ne znam. Mogu samo slušati vjetar, u nadi da će njegov šum pobuditi pravi ritam. Ritam koji će mi dati mira.

A kiss of the wind, then the spirits let fly
To the coldness of sun
I got no place to hide, nowhere to run!
When the wind gets high and the mountains sigh
I've got to get back home the wind don't wait for
No one, no one at all

Vlak mora dalje, ide dalje. Ne čeka nikoga. Baš nikoga..