Mind mapping

Clouds roll by as I look to the sky
And then the feeling comes, it comes on again

Been here before…
Vratio si se... bilo je i vrijeme. Dugo te nije bilo. Došao si i vratio onaj dio mene koji je jednom morao otići. Ali sada je tu, i tako sam sretan. Nema više isključivanja, zatvaranja očiju. Da! Otvaram oči, udišem ovaj hladan zrak. Osjetim kako prolazi kroz mene. Ne osjećam noge. To je ono ispravno, tako je trebalo biti. Slika je jasnija. Osmjeh se vraća...

It comes alive!

Svaki put kad se vratim dio mene umre. Postajem kratak s dijelovima. No On me tjera dalje. Nema odustajanja, treba pokušati. To je misao koju slijedim. Nikad neću znati ako ne pokušam. On mi govori da je to ispravno, jedino ispravno. Napokon priznajem nešto što sam oduvijek znao. Ne mogu to kontrolirati. Jer na kraju krajeva To jesam ja. Preglupo mi je cijeli život potratiti na neka naizgled logična rješenja. Ja nisam jedan od onih koji će uzalud potrošiti život slijepo tražeći logiku. Ono što nam daje život nije ovdje jer se čini da bi to tako trebalo biti. Ne, živiš samo ako ne tražiš pravilnosti u kaosu. Netko jednom reče da je svaka generalizacija uzaludna, uključujući i ovu o kojoj govorimo. Naravno da tu ima nešto. Ono što sam ja, ono što si ti… posljednje je na svijetu što treba generalizirati. Naravno, tu postoji moja strana za, i tvoja strana protiv, no postoji treće lice svega, a to je istina. Što je u ovom trenutku istina? Ja sam posljednja osoba na ovom svijetu koja to zna.

You know desire burns like a fire, fire of sin
Oh, will I ever learn?

Nekako pokušavam pronaći dovoljno jak ALI. No svaki moj pokušaj završava neuspjehom. Znaš što je to. To je On. Ta vatra koju nisam uspio ugasiti. Znam da je pametnije samo pustiti to na miru… ali neću nikada naučiti!

It comes alive!
It comes alive!
It comes alive!

To nije pisanje pjesama, to nije pjevanje pjesama. To nije građenje mostova, to nije bacanje s mostova. To nije letenje… to nije padanje!
To je TO! Potpuno jedinstveno, neusporedivo, ne-generalizirano. To nikada neće imati ime. Vjerojatno nikad neće niti zaživjeti, no nekako znam… zauvijek će živjeti u meni. Kad bih barem mogao nacrtati tu sliku… ma odmah bi je poderao, ali bi barem na trenutak ili dva znao kako izgleda. Ti imaš ime, ali onaj dio mene ga nikada neće imati.

IT'S THE UNNAMED FEELING!!!



Kako je glupo biti samo stranac, neki nebitan faktor. Taj stranac će ponovno proći onim ulicama… on neće znati zašto je ondje. A s druge strane ulice…

I'm a hunter
Searching for love
On these lonely streets again

Ne znam, volio bih da je tu neka sklopka… da mogu to samo isključiti. Što je najgore – to je ono najbolje što mi se može dogoditi. Ali čak da to i želim, ne mogu… nikako.

You can't stop the rain from fallin'
You can't stop the sun shining through
Cause I'll be there forever holdin'
You can't stop me lovin' you

Što pametno tu ja mogu učiniti? Zar će se sve ovo završiti samo kao sjećanje? Zar će ostati na uspomeni? Osjećaj je glup. Kiša neće prestati padati, sunce neće prestati sjati, a što će biti samnom? Vrijeme je od mene napravilo ono što jesam. Postao sam rob samoga sebe… postao sam rob neimenovanoga osjećaja. Savršena mješavina svega što nas čini ljudima, sve dobro i loše. Ta borba između nečega najljepšeg na svijetu i istovremene rastrganosti zbog same nedostižnosti te iste ljepote.

I found you here, now please just stay for a while
I can move on with you around

Seize the day or die regretting the time you lost
It's empty and cold without you here, too many people to ache over…

Vrijeme ističe… i samo si ja to ne želim priznati. Već osjetim kako čekić pritišće nakovanj. Odzvanja… presuda je neizbježna. Rekao bih da nije pravedno, ali mene se tu ništa ne pita...

I cannot sleep with a head like this
I wanna cry, I wanna scream
I rage, I glaze, I hurt, I hate
I wanna hate it all away…the unnamed feeling.

"Glazba (ili razg. muzika) je umjetnost koja za svoju građu upotrebljava prvenstveno tonove, ali i druge zvukove. Jedan zaokružen i cjelovit ostvaraj glazbene umjetnosti se zove skladba, glazbeno djelo ili kompozicija.



Glazba je reproduktivna umjetnost, slično kao i drama ili ples, što znači da se proces stvaranja glazbe ne svodi samo na skladanje, nego da je skladano djelo potrebno i izvesti (reproducirati) da bi ga se moglo pružiti publici kao gotov proizvod umjetnosti."

-Vjerujem da je jedan od najtežih zadataka definirati glazbu. Danas je 21.6. -Svjetski dan glazbe, stoga uzmite slušalice, omiljeni album i uživajte u ovom neponovljivom i neusporedivom fenomenu.

Nekad mi je teško povjerovati da mi se sve ovo događa. No već se polako navikavam. Čini se da je moj film dobio neočekivan završetak.
Misliš da mi je svejedno?
WELCOME TO HUMANITY!!!
Child, stay down!
I žudi za dobrim nastavkom. Obuzima me neka pozitivna nervoza. Priliku za novi početak ne dobivaš baš svaki dan. Što je najgore kod novih početaka? Ono što ostavljaš iza sebe. U mojem šugavom životu ima stvari kojih se baš i ne želim odreći.

WELCOME TO HUMANITY!!!
Nije normalno? Meni kažeš?
No dođe trenutak, prije ili kasnije kada moram birati manje između dva zla. Što da kažem? Ono uobičajeno ''Nema veze…'' koje toliko puta kažem drugima samo da im olakšam. No znam da ionako život mora ići dalje. Deplasirano je pričati o nekoj tamo sudbini, nekom unaprijed isplaniranom putu. Ne, to se jednostavno događa.
Toliko se sranja dogodilo, više ni ne znam što je normalno.
WELCOME TO HUMANITY!!!
Šugav je ovo svijet jel' da?
Svjesniji sam toga više no ikad prije. Da, ostavljam baš sve iza sebe, i poučen gadnim iskustvima idem u bijeli svijet. Nema neke dobrodošlice u čovječanstvo. No ne zamaram se svojom beznačajnom ulogom na ovom planetu, imam ja i važnijih stvari.
Da, čovječanstvo. Moj svijet. Praktički, sve je uništeno, no nekako sam sretan što sam ostao živ. Da li je nagrada u tome što napokon vidim svoju budućnost? Možda je vidim jer po prvi puta nakon dugo vremena napokon hodam uzdignute glave?
Netko će se zapitati zašto bih dovraga ja bio uzdignute glave. Baš zbog toga što sam dobio drugu šansu na ovom šugavom svijetu.
Sreću dijeliš sa svima...
The future's in the air
I can feel it everywhere
Blowing with the wind of change
...Muka je samo za tebe.
Tih posljednjih pet dana će mi biti posljednja postaja. Prilika da se prisjetim svih lijepih trenutaka, i još važnije, da zaboravim na one loše. Pamtit ću prvi dan, početni entuzijazam, ali i prvo razočaranje. Pamtit ću onog naivnog dječaka što sam bio, ali i ono što me promijenilo u ovo što sam danas. Pamtit ću sve one divne ljude, neke od najboljih koje sam ikad upoznao, bila mi je ogromna čast poznavati te divne osobe, te ih čak zvati… prijateljima. Zaboravit ću, i ne mogu dočekati, svu onu gamad na koju sam potrošio moje dragocjeno vrijeme. No nisu mi uništili život, samo su mi pokazali što mogu očekivati od čovječanstva u budućnosti. Možda je to zapravo škola? Jedva čekam da posljednji puta prošećem onim prokletim putem. Čekaju me neke nove poderane ulice, nova lica, nove pjesme, novi dani.
Neću biti patetičan pa reći da bih preuzeo tvoju muku...
Walking down the street
Distant memories
Are buried in the past forever
Nema smisla, to se podrazumijeva.
Tražio sam pravu riječ. Našao sam je. Ondje gdje sam je najmanje očekivao. Dišpet! Prkos. Trebat će im ipak malo više da me unište. Čudim se gdje sam našao ovu novu snagu, no sretan sam. Unatoč jednoj slici koju nikad neću izbiti iz glave. Unatoč djelu mene koji još nisam uspio ušutkati. Bez brige, i to ide dolje, neću se pokolebati. Ne zbog sebe već… ma znaš.
Ma ne ide mi ovo, patetika se baš čini neizbježnom.
…buried in the past… FOREVER!
Ali kao što rekoh, bez brige. Poštujem te. Shvaćam sve u potpunosti.
Oni koji me poznaju vjerojatno će biti jako iznenađeni svime. Sve je to čudno, priznajem, moglo je i lakše, bolje, jednostavnije. No prošlost nije moguće promijeniti. Zato ovaj puta uzimam sve u svoje ruke. Iskreno, umirem od želje da saznam koliko daleko mogu otići.
Drago mi je što sam te na kraju ipak upoznao, vidio kakva si osoba. Razlog za optimizam? Možda u tome što sam vidio da još uvijek ima normalnih ljudi na ovom planetu. Možda će netko od njih imati i 5 min. za mene. Zbogom....

Već viđeno
Sve sam to već vidio
Prokleti deja vu
Već viđeno i preboljeno
Samo tvoje lice još je tu...

Pogledam u nebo i zapitam se. Koji k….? Kolike su šanse da podmitim onoga koji određuje kozmičku sreću? Samo da mi malo progleda kroz prste… podigne rampu, da završim tamo gdje želim… Ne uživam niti najmanje, ma koliko zapanjujuće oscilacije sreće znaju biti. U trenutcima kada se smijem znam da moram prestati…

Ponekad sam pijan, do uha nasmijan
I duša mi je otvorena knjiga
Moje nebo je posoljeni zrak
A moje more razlivena tinta
Kome biti zahvalan, grade moj?

Hvala Ti dragi Bože, što si me doveo ovako daleko. Hvala Ti što sam preživio sve ove dane. Ali što još mogu? Tražiti da mi pomogneš da nastavim dalje? Ovaj dan mi ništa neće značiti u životu. Daj mi da živim za sutra. Daj mi sutra.

Krenem obalom koju dobro znam
Samo dva minuta pješice do luke
Gdje se djeca igraju, pred nama skrivaju
Kriju iglom izbodene ruke…

I mislite da me nije sram? Da me nije sram što si ne mogu pomoći? Mislite da mi je svejedno dok drugi kraj mene prolaze vedra lica? Nemam snage zvati u pomoć… Ne želim da ovaj dan završi. Ne zato što uživam u trenutku, već zato što će sutra biti gore…

Moja sreća je ionako samo trenutak sljepoće. Da li je ono sunce samo mit? Trčim za vremenom kao za dugom… jer znam da ću samo proći kroz nju, a neću ni biti svjestan da se ondje nalazim. Shvaćam kako sve rezultira onim izrazom lica… netom prije povraćanja.

Pa opsujem, da ne mogu prostije.
Mada odavno sam pobjego iz geta.
I mjesec iznad nas ima okus hostije
A cesta miris izgubljenog svijeta.

Kako se možete čuditi kada netko presudi sam sebi? Mrzim ovaj svijet. Sve ima lice i naličje. Samoubojice možda jesu kukavice jer ih je strah živjeti… ali tko je od nas dovoljno hrabar da bez ikakve brige za kraj povuče okidač? Učinio bih to odmah, samo da znam da me tamo čeka sreća, ali realno… ne mogu znati. Zato znam da to nije rješenje, ostajem u onoj grupi ljudi koji kažu: ''Vrijedi živjeti bez obzira na sve''.
I ako nađeš samo jedan razlog da ostaneš ovdje to je jedan odličan razlog za život. Makar to bio samo jedan osmjeh koji nema značenje. Meni ni ne treba to značenje. Meni je to razlog za život. Barem zasad. I dok ne nekome nešto obično smeće, nekome drugome upravo to čisto zlato. Ovo nije zadovoljavanje mrvicama, ovo je štovanje onoga što vrijedi.

Moje nebo sad je posoljeni zrak
A moje more razlivena tinta
I zato pjevam da ne pojede me mrak
Jer da nisam ovo ja bih bio biljka
Kome biti zahvalan, grade moj?

I svaka od tih pjesama je u meni. Note crtaju moj karakter kao što kist crta sliku. Čudno je to, ali to je ono što mi nitko ne može oduzeti. To me učinilo boljom osobom. Možda ne dovoljno dobrom, ali i to je nešto… dobar si onoliko koliko je dobar tvoj pogled na svijet. To je ono što mi je dalo dušu… jer bez duše samo si biljka.
A ta duša… oh kakva duša. Onakva kakvu treba ukrasti samo za sebe, barem nakratko, samo da mi pokaže kako živjeti…

Ponekad sam pijan, do uha nasmijan
I život mi je otvorena priča
Ja se često spotaknem, al' se uvijek dočekam
Ja sam čovjek koji nema briga
Kome biti zahvalan, grade moj?

Negdje na ovim ulicama, naišao sam na vrata raja… i samo sam malo provirio kako je unutra… nešto vrijedno čekanja, makar se nikad ni ne dogodilo.

Moj novi mačak, zove se Lemmy.



Ova slika je nastala tik prije no što je ubio snimatelja. =)
Mrcina mala.