Marketing
Monolog jedne biljke
Pogledam u nebo i zapitam se. Koji k….? Kolike su šanse da podmitim onoga koji određuje kozmičku sreću? Samo da mi malo progleda kroz prste… podigne rampu, da završim tamo gdje želim… Ne uživam niti najmanje, ma koliko zapanjujuće oscilacije sreće znaju biti. U trenutcima kada se smijem znam da moram prestati…
Ponekad sam pijan, do uha nasmijan
I duša mi je otvorena knjiga
Moje nebo je posoljeni zrak
A moje more razlivena tinta
Kome biti zahvalan, grade moj?
Hvala Ti dragi Bože, što si me doveo ovako daleko. Hvala Ti što sam preživio sve ove dane. Ali što još mogu? Tražiti da mi pomogneš da nastavim dalje? Ovaj dan mi ništa neće značiti u životu. Daj mi da živim za sutra. Daj mi sutra.
Krenem obalom koju dobro znam
Samo dva minuta pješice do luke
Gdje se djeca igraju, pred nama skrivaju
Kriju iglom izbodene ruke…
I mislite da me nije sram? Da me nije sram što si ne mogu pomoći? Mislite da mi je svejedno dok drugi kraj mene prolaze vedra lica? Nemam snage zvati u pomoć… Ne želim da ovaj dan završi. Ne zato što uživam u trenutku, već zato što će sutra biti gore…
Moja sreća je ionako samo trenutak sljepoće. Da li je ono sunce samo mit? Trčim za vremenom kao za dugom… jer znam da ću samo proći kroz nju, a neću ni biti svjestan da se ondje nalazim. Shvaćam kako sve rezultira onim izrazom lica… netom prije povraćanja.
Pa opsujem, da ne mogu prostije.
Mada odavno sam pobjego iz geta.
I mjesec iznad nas ima okus hostije
A cesta miris izgubljenog svijeta.
Kako se možete čuditi kada netko presudi sam sebi? Mrzim ovaj svijet. Sve ima lice i naličje. Samoubojice možda jesu kukavice jer ih je strah živjeti… ali tko je od nas dovoljno hrabar da bez ikakve brige za kraj povuče okidač? Učinio bih to odmah, samo da znam da me tamo čeka sreća, ali realno… ne mogu znati. Zato znam da to nije rješenje, ostajem u onoj grupi ljudi koji kažu: ''Vrijedi živjeti bez obzira na sve''.
I ako nađeš samo jedan razlog da ostaneš ovdje to je jedan odličan razlog za život. Makar to bio samo jedan osmjeh koji nema značenje. Meni ni ne treba to značenje. Meni je to razlog za život. Barem zasad. I dok ne nekome nešto obično smeće, nekome drugome upravo to čisto zlato. Ovo nije zadovoljavanje mrvicama, ovo je štovanje onoga što vrijedi.
Moje nebo sad je posoljeni zrak
A moje more razlivena tinta
I zato pjevam da ne pojede me mrak
Jer da nisam ovo ja bih bio biljka
Kome biti zahvalan, grade moj?
I svaka od tih pjesama je u meni. Note crtaju moj karakter kao što kist crta sliku. Čudno je to, ali to je ono što mi nitko ne može oduzeti. To me učinilo boljom osobom. Možda ne dovoljno dobrom, ali i to je nešto… dobar si onoliko koliko je dobar tvoj pogled na svijet. To je ono što mi je dalo dušu… jer bez duše samo si biljka.
A ta duša… oh kakva duša. Onakva kakvu treba ukrasti samo za sebe, barem nakratko, samo da mi pokaže kako živjeti…
Ponekad sam pijan, do uha nasmijan
I život mi je otvorena priča
Ja se često spotaknem, al' se uvijek dočekam
Ja sam čovjek koji nema briga
Kome biti zahvalan, grade moj?
Negdje na ovim ulicama, naišao sam na vrata raja… i samo sam malo provirio kako je unutra… nešto vrijedno čekanja, makar se nikad ni ne dogodilo.
Post je objavljen 02.06.2008. u 12:33 sati.