Mind mapping

Pjesme, one su za mene ono što je za Samsona bila kosa; izvor snage. Doduše, na jedan potpuno drugačiji način. Slušanje glazbe zauzima veliki dio mog slobodnog vremena. Nekada jednostavno naiđem na pjesmu koja je posebnija od drugih. Na toj pjesmi ton ima boju, jednostavno vidim slike...katkad potpuno nevezane uz text. To je nešto tako dobro, tako moćno...to je potpuno iskustvo. Tada najčešće riječi te pjesme završe u nekom postu. Tada napišem ono što mislim u trenutcima dok ta pjesma svira. I zamislite kada bi to moglo trajati vječno...

Who wants to live forever? Nobody I guess. Što nosi vječnost?
Kako bi bilo biti besmrtan. Živjeti sa spoznajom da ćeš sve jednom probati, da ti se ne žuri nikamo. Imaš priliku proživjeti sve radosti ovoga svijeta iznova,i tako u nedogled... No, istovremeno proživljavaš i tu bol, gubiš ljude oko sebe... ljude do kojih ti je stalo. Zamisli, vidiš svoju najveću ljubav kako stari i umire pokraj tebe, a znaš da je ona samo treptaj u vječnosti... da li ljubav i u vječnosti ostaje jedina, ne znam, možda jedinstvena, ali vrijeme nosi i nove ljude, nova lica i duše...

There's no time for us
There's no place for us
What is this thing that builds our dreams yet slips away
from us?

A kako je onda kada znaš da si ograničen vremenom, kada znaš da vrijeme nije ono čega imaš u izobilju? Ipak:

Who wants to live forever
Who wants to live forever....?

Tko želi živjeti zauvijek? Vidjeti uspone i padove civilizacija, rađanja novih umjetnosti, smrt najdražih glazbenika...no njihova djela, njihova ostavština ostaje zauvijek...vječna, zar ne?

There's no chance for us
It's all decided for us
This world has only one sweet moment set aside for us

No veliki zauvijek ostaju veliki, što je sa nama koji to nikada nećemo biti, naši životi ne postoje u knjigama, pjesmama ili filmovima već samo u očima ljudi oko nas, a i njihovi životi odzvanjaju poznatim zvukom tik-tak tik-tak...

Who dares to love forever?
When love must die?

Da li je ljubav vječna, da li nadilazi smrt i ovaj naš svijet, treba li uopće osjećati nešto prema nekome zauvijek? Bila to mržnja ili ljubav...misao ne može trajati zauvijek. Mržnja ne smije, a ljubav mora. Zauvijek...

What is forever anyway? Što je vječnost? Možda samo misao, možda kružna cesta koja nema kraja, a samim time niti početka? Možda vrijeme traje samo dok ne umreš. Ne možeš živjeti vječno. Iako u malo toga na ovome svijetu možemo biti sigurni, kolike su šanse da kao ljudi budemo ovdje za dvije ili tri milijarde godina...vrijeme će nas sve izbrisati, kao što je vjerojatno izbrisalo i sve one prije nas. No za to nas nije briga. Nije nas briga za vječnost, već za sutra. Slijedeći milenij nije naš interes, no u sutra se krije ono nešto. I molim se da si i Ti tamo. To je ono što nema smisla, ali je jednostavno ovdje. Nemojmo to mijenjati, jer nemamo cijelu vječnost ispred sebe.

But touch my tears with your lips
Touch my world with your fingertips
And we can have forever
And we can love forever…

Možda nam je suđeno da ne trajemo zauvijek ali možda je upravo danas naša vječnost, danas traje vječno samo ako se potrudimo. Problem je samo u tome što što se ne trudimo dovoljno.

Forever is our today
Who wants to live forever
Who wants to live forever?
Forever is our today

Vjerojatno ovaj moj monolog i nema smisla. Čemu se zamarati? No on će se ionako izgubiti poput zrnca pijeska u pustinji beskonačnosti.
Zauvijek ne poznaje sate, dane ili godine. Vrijeme ne istječe, ono samo traje. A mi smo samo pojava, poput putnika na peronu. Čekamo vlak koji nas vodi u nestanak...

Who waits forever anyway?


Tko zna što je na kraju vječnosti?

Kako mrzim kad nemam vremena!

Slike se stalno vrte, neke tek trebaju doći na red, a neke više nikad neće biti prikazane. Sjećanje je preograničeno. Svi ti događaji ne mogu ostati upamćeni… sve te osobe, sva ta mjesta odavno već ne postoje. U nepunih 19 godina glava se nakupila slika ljudi koji već dugo nemaju svoje ime. Neki davni osjećaji… prvi dan škole, rođendani, prva pijanstva… izlasci, prijateljstva, ljubav…
I sve se to sudara u bujici zaborava koja nosi sve pred sobom. Onaj dobri prijatelj iz dječjeg lječilišta za astmatičare u Crikvenici. Marko? Mario? Ili je možda bio Ivan? Nikad ga više neću sresti, a ako se to i dogodi, ne bih ga mogao prepoznati. Ne prepoznajem ga više niti u svom sjećanju. Ostao je samo silueta, nejasan lik u foto albumu. Prva nogometna utakmica… Stari gramofon na bakinu tavanu… sve te ploče, stoje ondje godinama. Moji crteži, refleksija osobe kakva sam nekoć bio. Na svakoj slici je bilo sunce. Sva ta silna druženja sa susjedima, igra na ulici.



Sve je to nestalo, i neće se ponoviti… nikada. Prvi dani srednje, ona sumorna jutra koja sam proživljavao dok bih čekao nastavu. Upoznao sam svaku Željezarsku ulicu, dok mi je u uhu svirala Odjava Programa od Hladnog Piva. Onaj prvi zagrljaj i poljubac… sada više ne znače ništa, a onda su značili sve. Shvaćam kako sve s vremenom izgubi svoju vrijednost. Svi snovi, koliko ih se više ne sjećam…

…bio je to natprosječno topao petak u veljači. Prvi put kada sam popričao sa vlastitim snom. Nisam sanjao. Nije sve bilo savršeno kako bi netko očekivao. Ali bilo je predivno, tako stvarno. Nisam upoznavao novu osobu, upoznavao sam sebe…

Tada sam naučio još jednu važnu lekciju… svi imamo svoje putove, no rijetko se oni sastanu u nekom raskrižju. Nema prečaca… Tada sam vidio razliku između mašte i stvarnosti. Sve je bilo tako jasno… na onoj klupi.
Prvi put kada sam sjeo u auto posve sam, i odvezao se… Prvi puta kad sam se popeo na ono drvo trešnje u dvorištu, a čak ni ne volim trešnje. Prvo pivo, bilo je tako gorko, nisam mogao niti zamisliti koliko mogu voljeti nešto gorko. I to je bila škola. Stvari nisu onakve kakvima se čine na prvi reket. Sjećam se kako je bilo kad sam prvi puta bio na krovu kuće… bilo me tako strah, a vidio sam sve krovove na svijetu. Bio sam viši od dimnjaka rafinerije, tako blizu oblacima. Kad sam prvi put vidio svoju gitaru, i odsvirao onaj intro od Smoke on The Water. Sve je to ono što ću zauvijek pamtiti. No što je s onim bezimenim danima koje neću pamtiti po ničemu, što je s onim ljudima koje nikad nisam niti zapamtio. Da li je to pravda? Trebam li se uopće zamarati takvim stvarima. A ako i ne moram, zašto?
Toliko je toga ispred mene, toliko dana za preživjeti, toliko toga za zaboraviti, toliko ljudi za izgubiti, toliko prilika za propustiti.
Možda mi nitko i ne treba nuditi budućnost na dlanu, ona će ionako doći. No hoću li držati taj dlan dok budem gradio svoj život, slušao nove pjesme, živio nove dane, gledao nove utakmice i ispijao novo pivo. Toliko još slika treba doživjeti, toliko toga još treba upamtiti. Život je bio, i ostao… slideshow.

Hodam ulicom i pokraj mene prolaze ljudi koje vjerojatno po prvi puta vidim, a još više njih vjerojatno nikad neću niti vidjeti. I oni su samo lutke, siluete… bez lica, bez imena…
I BAŠ ME BRIGA TKO TE NOĆAS VOZI KUĆI
Don't talk to strangers
'Cause they're only there to do you harm
Don't write in starlight
'Cause the words may come out real
BRIGA ME!
A svatko od njih ima svoj život, svoju priču, svoje mane, i što je najvažnije… svatko od njih je nekome važan, svatko od njih ima svoj karakter. Ljudski karakter može biti nešto najiskvarenije na svijetu, ali može biti nešto tako predivno. Od njih deset, koliko ih zaslužuje biti dio mog života? Svi? Sedmero? Troje? Niti jedan? Svatko zaslužuje priliku, svatko ima nešto za ponuditi. Svatko je jedinstven na svoj način i upravo to je naša bit. Predivan je osjećaj gledati tako na ljude. U strancima se nalazi ono što tražimo, u novim licima je ono prema čemu bježimo. Nisam previše optimističan, naravno, oprez siječe probleme u korijenu. Ljudi nam mogu nanijeti dosta zla, no mogu toliko toga pružiti. Prema mome skromnom mišljenju više toga gubimo kada ne riskiramo. Uostalom, što je tu rizik? Bojimo se boli? Pa to je sastavni dio života, ona dolazi sama od sebe, zatvorenost s vremenom postane limitiranost.
I AKO SI SRETNA K'O ŠTO KAŽEŠ
Don't hide in doorways
You may find the key that opens up your soul
Don't go to heaven
'Cause it's really only hell
MADA ZNAM DA LAŽEŠ
Kad mama kaže… nemoj se družiti sa svakime, ona ne misli na to što je biti prijatelj. Ne, to nema cijenu, težinu, minus ili plus. To nije računica. Ne možemo imati bar-kod baš na svemu…
SVE TO UBIJA ME…
Don't smell the flowers
They're an evil drug to make you lose your mind
Don't dream of women
'Cause they only bring you down
GRLIM HLADNE JASTUKE
Od čega onda na kraju bježimo? Gotovo sam siguran da mnogi od vas ne znaju odgovor. Katkad bježimo toliko dugo da zaboravimo na ono od čega bježimo, ali još važnije, zaboravimo i ono što ostavljamo iza sebe, gotovo bezglavo trčeći u budućnost bez cilja. Možda primjećujete da su ovi lyrics-i potpuna suprotnost ovome što govorim. Oni pokazuju oprez u mom optimizmu, oni su glas razuma, upravo tim načinom možemo doći do onoga što želimo… tamo daleko, u nekome…
MOJ BIJELI LABUDE
Hey you, you know me, you've touched me, I'm real
I'm forever the one that lets you look and see and
Feel me
I'm danger - I'm the stranger
I BRIGA ME ŠTO NISI MJESEC… A NI SUNCE
Ali i ja sam nekome stranac, i ja imam svoju priču, imam svoje mane, ali što je najvažnije, imam svoj karakter, dio sam života ljudi oko mene. Sve ovo možete shvatiti ovako ili onako, no znam što govorim. Život je hrpa problema s kojima se ipak užitak nositi…
BRIGA ME…
And I, I'm darkness, I'm anger, I'm pain
I am master
The evil song you sing inside your brain
Drive you insane
Don't talk!
ALI NEĆEŠ MOĆI PREKO BLATNE KALJUŽE
I netko će otići, netko nikad neće ni prići… ali jedna duša će ostati. To je ono što se broji, i više no dovoljno. Upoznavati ljudski karakter je nešto fascinantno, unatoč svim eventualnim razočaranjima ipak je sve to normalno. Da, ovo je još jedan kliše, no svi smo ljudi, i nema razlike između tebe i mene. Ja nisam bolji od tebe, ali ne padam na koljena pred nikime. Jednakost je ono što čini prijateljstvo, ono što nas čini ljudima.
ČISTA STIĆ' DO MOJE POSTELJE
Ali sve ovo je samo moje mišljenje, ja još toliko toga imam za naučiti, toliko toga za proživjeti. Samo sam u jednu stvar siguran. Radije ću neprestano gubiti nego se zauvijek predavati… a vi ostali…
GRLIM HLADNE JASTUKE…
Don't let them inside your mind, yeah
Run away, run away, go!
MOJ BIJELI LABUDE
KAD ME JEDNOM NE BUDE…
SVE ĆE VODE, LABUDE
Run, run, run, run away!
DA SE RAZBISTRE…

Oni koji si ne znaju olakšati život zaslužuju da se muče.

...eto, mali trenutak wannabe mudrosti, za ništa drugo nemam vremena...

The Werewolf of Westeria…
Cannibal…
A living monster…


Albert Hamilton Fish (19.5.1870. – 16.1.1936.) –Američki sadomazohistički serijski ubojica, kanibal, mučitelj, pedofil. Poznat po svom nadimku Werewolf of Westeria. Hvalio se da je imao žrtvu u svakoj državi. Nikad nije dokazano da li je govorio o napastovanju ili kanibalizmu…
Za svog života osumnjičen je za najmanje pet ubojstava. Osuđen je samo za jedno…

Imao je troje braće i sestara, a ime Albert je uzeo od brata koji je preminuo kao dijete. Rane godine života je provodio u sirotištu, gdje je otkrio da mu fizička bol predstavlja zadovoljstvo. Velik dio njegove obitelji je imao mentalne retardacije. Kad je imao 10 godina, majka mu se zaposlila te ga napokon uspjela izvući iz sirotišta, no njegova prijašnja iskustva su ostavila velik trag na njemu. Sa 12 godina imao je prvi homoseksualni odnos sa dječakom koji je raznosio novine.

Do it!
Do it!

Kada je imao 20 dolazi u New York da, kako je rekao, postane muška prostitutka. Počeo je silovati dječake, a s time je nastavio čak i kad mu je majka dogovorila brak. 1898. oženio se, u braku je imao šestero djece. 1903. završio je u zatvoru zbog pronevjere. U zatvoru je imao česte spolne odnose s muškarcima. Kad je izašao počeo je raditi kao ličilac. U tom razdoblju je silovao dječake ispod šest godina, s vremenom je upoznao mnoštvo podruma i potkrovlja u kojima se skrivao i činio svoja bolesna djela. Njegove žrtve su uglavnom bile mentalno zakinute osobe te afro-američka populacija jer je smatrao da oni nikome ne nedostaju. 1917. se razveo od žene i nakon toga je počeo tvrditi kako čuje glasove. Čak je tvrdio da je čuo Ivana apostola kako mu se obraća.

1928. pod lažnim imenom Frank Howard zaposlio je Edwarda Budda da radi s njim, tada je upoznao Edwardovu mlađu sestru Grace. Jednog dana, Fish (još uvijek pod lažnim imenom) je uspio nagovoriti roditelje da otprati djevojčicu na rođendansku proslavu njegove sestre. Grace se nije više vratila…


Kuća iza koje je pronađena Grace Budd

Za nestanak Grace Budd je bio zadužen iskusni detektiv William King, koji je svojom upornošću nakon nekoliko godina uspio uhvatiti Alberta Fisha. Presudilo je anonimno pismo koje je Fish poslao 1934. godine obitelji Budd. Uspjeli su ući u trag oznakama na papiru te pravopisnim pogreškama koje je Fish učestalo ponavljao. Kad je uhićen, odveden je na ispitivanje.


Albert Fish i William King

Tada je pokušao samoubojstvo no W. King ga je uspio spriječiti. Fish je pomno proučavan. Prilikom jednog rendgenskog slikanja uočena je još jedna bolesna stvar. Na području zdjelice pronašli su 27 hrđavih igli koje su se ondje nalazile godinama.


Slika zdjelice Alberta Fisha

Fish je objasnio kako ga je ta bol zadovoljavala. Suđenje Albertu Fishu je počelo u ožujku 1835. Pokušao se izvući na neuračunljivost, pričao je kako mu je Bog govorio da ubije svu tu djecu. Tijekom desetodnevnog suđenja brojni psiholozi su pokušali objasniti njegove fetiše, uključujući i opsjednutost ispijanja ljudskog urina i konzumaciju izmeta, pedofiliju, mazohizam, kanibalizam… Ipak, proglašen je uračunljivim unatoč svim svojim monstruoznim djelima i osuđen na smrtnu kaznu.
Ulazio je u kaznenu ustanovu Sing Sing sa biblijom ispod ruke. Priče kažu da je izjavio kako će smrt na električnoj stolici biti vrhovno zadovoljstvo njegova života. Ljudi koji su svjedočili smaknuću su tvrdili kako nije mogao suspregnuti zadovoljstvo činjenicom da će umrijeti nasilnom smrću.

Violence!

No legende kažu da smrt nije bila baš onakva kakvu bi si itko, čak ni Fish, mogao poželjeti. Navodno ga prvi naboj od čak 3 000 volta izmjenične struje nije uspio ubiti.
U 11:09, 16. siječnja 1936. tada 65-godišnji Albert Fish je pogubljen na električnoj stolici.

Svijet je puno bolesnije mjesto no što ti se čini...

Posebno psihičko stanje kod kojeg oteta osoba počne simpatizirati svog otmičara ili otmičare i emotivno se veže za njega ili njih naziva se 'Stockholmski sindrom'

Bilo je to relativno davno… ali sjetim se tog trenutka svaki dan. Da sam mogao znati epilog svega toga odmah bi zatvorio oči. Ne znam, ne možeš izgubiti ono što nikad nisi vidio, valjda…

Somewhere like a scene from a
memory
There's a picture worth a
thousand words
Eluding stares from faces
before me
It hides away and will never be
heard of again…

Pogled je skrenuo u drugu stranu, ali morao se vratiti. Danas nisam nimalo pametniji no onda. I danas moram gledati ravno u sunce. Da li je zavaravanje razlog za mržnju? Fanatik ne mrzi boga jer ga je iznevjerio, on mrzi sebe jer si je dopustio da ovisi o nečemu što nije obavezno pružiti mu ruku…

I won't stand in your way
Let your hatred grow
And she'll scream
And she'll shout
And she'll pray
And she had a name
Yeah she had a name…

Sve se na kraju krajeva i svede na vjeru… naš najveći porok. Težnja da budemo sigurni od poraza… s jedne strane, potpuno opravdano, s druge pak, totalno naivno!
Lijepo je vjerovati, lijepo je nadati se… osjetiti otkucaj srca više u trenutcima koji uopće nemaju pravo značenje. I kako je samo glupo tražiti značenje u nečemu je ipak nešto sasvim drugo.

…ma ne znam, pišem ovaj post već tri dana, uvijek želim nešto reći ali nema nekog smisla, uvijek zaboravim…

…ali ne dovoljno.

Ovaj post nema neki logičan kraj, ne vodi do ovog zaključka no danas sam to shvatio… Jako nas smeta kada neki ljudi ne vide dobro, a ne obraćamo pozornost kada upućuju na stvari koje uopće ne vidimo. Možda smo zatvorenici svojega uma… Baršunasti zidovi su ipak zidovi, a jedino mjesto gdje trebamo biti slobodni je naš zatvor. No nije stvar u tome što nas je netko zatvorio, više je problem što ne želimo izaći.


Obećajem da ću ovaj post jednom pametnije dovršiti!