Marketing
Život je slideshow
Slike se stalno vrte, neke tek trebaju doći na red, a neke više nikad neće biti prikazane. Sjećanje je preograničeno. Svi ti događaji ne mogu ostati upamćeni… sve te osobe, sva ta mjesta odavno već ne postoje. U nepunih 19 godina glava se nakupila slika ljudi koji već dugo nemaju svoje ime. Neki davni osjećaji… prvi dan škole, rođendani, prva pijanstva… izlasci, prijateljstva, ljubav…
I sve se to sudara u bujici zaborava koja nosi sve pred sobom. Onaj dobri prijatelj iz dječjeg lječilišta za astmatičare u Crikvenici. Marko? Mario? Ili je možda bio Ivan? Nikad ga više neću sresti, a ako se to i dogodi, ne bih ga mogao prepoznati. Ne prepoznajem ga više niti u svom sjećanju. Ostao je samo silueta, nejasan lik u foto albumu. Prva nogometna utakmica… Stari gramofon na bakinu tavanu… sve te ploče, stoje ondje godinama. Moji crteži, refleksija osobe kakva sam nekoć bio. Na svakoj slici je bilo sunce. Sva ta silna druženja sa susjedima, igra na ulici.
Sve je to nestalo, i neće se ponoviti… nikada. Prvi dani srednje, ona sumorna jutra koja sam proživljavao dok bih čekao nastavu. Upoznao sam svaku Željezarsku ulicu, dok mi je u uhu svirala Odjava Programa od Hladnog Piva. Onaj prvi zagrljaj i poljubac… sada više ne znače ništa, a onda su značili sve. Shvaćam kako sve s vremenom izgubi svoju vrijednost. Svi snovi, koliko ih se više ne sjećam…
…bio je to natprosječno topao petak u veljači. Prvi put kada sam popričao sa vlastitim snom. Nisam sanjao. Nije sve bilo savršeno kako bi netko očekivao. Ali bilo je predivno, tako stvarno. Nisam upoznavao novu osobu, upoznavao sam sebe…
Tada sam naučio još jednu važnu lekciju… svi imamo svoje putove, no rijetko se oni sastanu u nekom raskrižju. Nema prečaca… Tada sam vidio razliku između mašte i stvarnosti. Sve je bilo tako jasno… na onoj klupi.
Prvi put kada sam sjeo u auto posve sam, i odvezao se… Prvi puta kad sam se popeo na ono drvo trešnje u dvorištu, a čak ni ne volim trešnje. Prvo pivo, bilo je tako gorko, nisam mogao niti zamisliti koliko mogu voljeti nešto gorko. I to je bila škola. Stvari nisu onakve kakvima se čine na prvi reket. Sjećam se kako je bilo kad sam prvi puta bio na krovu kuće… bilo me tako strah, a vidio sam sve krovove na svijetu. Bio sam viši od dimnjaka rafinerije, tako blizu oblacima. Kad sam prvi put vidio svoju gitaru, i odsvirao onaj intro od Smoke on The Water. Sve je to ono što ću zauvijek pamtiti. No što je s onim bezimenim danima koje neću pamtiti po ničemu, što je s onim ljudima koje nikad nisam niti zapamtio. Da li je to pravda? Trebam li se uopće zamarati takvim stvarima. A ako i ne moram, zašto?
Toliko je toga ispred mene, toliko dana za preživjeti, toliko toga za zaboraviti, toliko ljudi za izgubiti, toliko prilika za propustiti.
Možda mi nitko i ne treba nuditi budućnost na dlanu, ona će ionako doći. No hoću li držati taj dlan dok budem gradio svoj život, slušao nove pjesme, živio nove dane, gledao nove utakmice i ispijao novo pivo. Toliko još slika treba doživjeti, toliko toga još treba upamtiti. Život je bio, i ostao… slideshow.
Post je objavljen 19.05.2008. u 15:28 sati.