Pjesme, one su za mene ono što je za Samsona bila kosa; izvor snage. Doduše, na jedan potpuno drugačiji način. Slušanje glazbe zauzima veliki dio mog slobodnog vremena. Nekada jednostavno naiđem na pjesmu koja je posebnija od drugih. Na toj pjesmi ton ima boju, jednostavno vidim slike...katkad potpuno nevezane uz text. To je nešto tako dobro, tako moćno...to je potpuno iskustvo. Tada najčešće riječi te pjesme završe u nekom postu. Tada napišem ono što mislim u trenutcima dok ta pjesma svira. I zamislite kada bi to moglo trajati vječno...
Who wants to live forever? Nobody I guess. Što nosi vječnost?
Kako bi bilo biti besmrtan. Živjeti sa spoznajom da ćeš sve jednom probati, da ti se ne žuri nikamo. Imaš priliku proživjeti sve radosti ovoga svijeta iznova,i tako u nedogled... No, istovremeno proživljavaš i tu bol, gubiš ljude oko sebe... ljude do kojih ti je stalo. Zamisli, vidiš svoju najveću ljubav kako stari i umire pokraj tebe, a znaš da je ona samo treptaj u vječnosti... da li ljubav i u vječnosti ostaje jedina, ne znam, možda jedinstvena, ali vrijeme nosi i nove ljude, nova lica i duše...
There's no time for us
There's no place for us
What is this thing that builds our dreams yet slips away
from us?
A kako je onda kada znaš da si ograničen vremenom, kada znaš da vrijeme nije ono čega imaš u izobilju? Ipak:
Who wants to live forever
Who wants to live forever....?
Tko želi živjeti zauvijek? Vidjeti uspone i padove civilizacija, rađanja novih umjetnosti, smrt najdražih glazbenika...no njihova djela, njihova ostavština ostaje zauvijek...vječna, zar ne?
There's no chance for us
It's all decided for us
This world has only one sweet moment set aside for us
No veliki zauvijek ostaju veliki, što je sa nama koji to nikada nećemo biti, naši životi ne postoje u knjigama, pjesmama ili filmovima već samo u očima ljudi oko nas, a i njihovi životi odzvanjaju poznatim zvukom tik-tak tik-tak...
Who dares to love forever?
When love must die?
Da li je ljubav vječna, da li nadilazi smrt i ovaj naš svijet, treba li uopće osjećati nešto prema nekome zauvijek? Bila to mržnja ili ljubav...misao ne može trajati zauvijek. Mržnja ne smije, a ljubav mora. Zauvijek...
What is forever anyway? Što je vječnost? Možda samo misao, možda kružna cesta koja nema kraja, a samim time niti početka? Možda vrijeme traje samo dok ne umreš. Ne možeš živjeti vječno. Iako u malo toga na ovome svijetu možemo biti sigurni, kolike su šanse da kao ljudi budemo ovdje za dvije ili tri milijarde godina...vrijeme će nas sve izbrisati, kao što je vjerojatno izbrisalo i sve one prije nas. No za to nas nije briga. Nije nas briga za vječnost, već za sutra. Slijedeći milenij nije naš interes, no u sutra se krije ono nešto. I molim se da si i Ti tamo. To je ono što nema smisla, ali je jednostavno ovdje. Nemojmo to mijenjati, jer nemamo cijelu vječnost ispred sebe.
But touch my tears with your lips
Touch my world with your fingertips
And we can have forever
And we can love forever…
Možda nam je suđeno da ne trajemo zauvijek ali možda je upravo danas naša vječnost, danas traje vječno samo ako se potrudimo. Problem je samo u tome što što se ne trudimo dovoljno.
Forever is our today
Who wants to live forever
Who wants to live forever?
Forever is our today
Vjerojatno ovaj moj monolog i nema smisla. Čemu se zamarati? No on će se ionako izgubiti poput zrnca pijeska u pustinji beskonačnosti.
Zauvijek ne poznaje sate, dane ili godine. Vrijeme ne istječe, ono samo traje. A mi smo samo pojava, poput putnika na peronu. Čekamo vlak koji nas vodi u nestanak...
Who waits forever anyway?
Tko zna što je na kraju vječnosti?
Post je objavljen 28.05.2008. u 13:40 sati.