Mind mapping

WELL I KNOW
I COULD BE JUST ANOTHER STRANGER
BUT TO YOU
I GUESS I' M JUST ANOTHER FOOL…
Zašto nikad nije onako kako ja to želim?
Što tjera stvari da se odvijaju na ovakav način. Pitam se da li imam pravo s prezirom pogledati u nebo? Što ako je razlog negdje duboko u nama? Što nas određuje? Zašto smo ovakvi ili onakvi? Zašto ja sad pišem post a ne, recimo, gledam TV? Kakvog smo to bolesnog rasporeda žrtve? Kako stvari uopće stoje? Možemo li uopće pričati o nekoj sudbini ne znajući da li je sve unaprijed isplanirano? I gdje je tu sad običan maleni čovjek? Sa svojim ciljevima i željama? Ako su neke stvari neizbježne možda je i bolje da ne znamo budućnost jer razočaranjima ne bi bilo kraja. Tko bi dočekao dan kada će dobiti na lotu? Tko bi dočekao dan kada će mu se roditi dijete? Kako živjeti kada znaš kada ćeš umrijeti?
Da li je u pitanju čar zbog nepredvidljivosti života? Hm… ne bih rekao… ja to vidim kao tornado, totalni kaos, nikad ne znaš kamo će te odbaciti, hoće li te nešto pogoditi i koliko jako? Valjda ne preostaje ništa drugo osim vjere… kažu da nam Bog u životu ne daje ništa s čime se ne bi mogli nositi.
-Znam, zvuči naivno, ali to je najbolje što možemo dobiti.
Nezahvalno je pričati o izgledima. Koliki su izgledi za ovo ili ono… imam li šanse? Kako pristupiti nečemu neizvjesnom? Možda je najbolje ne nadati se ničemu, a opet… zašto nam je onda u prirodi da se nadamo? Matrix je u mnogočemu naivan film u kojem su se morali utažiti zahtjevi tržišta za besprijekornom šorom, akcijskim scenama i inim masnoćama. Ali zamislite ovaj svijet na način da je sve napisano u nekom kodu… kako to djeluje? Postoji li takav kod? Jesu li to pravila života? Smijemo li… i naposljetku, trebamo li ih prekršiti?
Imam i ja nešto za reći.
WHAT IS UNDERSTOOD IS NOT MEANT TO BE DISCUSSED!
Ali čini se da nitko neće biti ondje da čuje.
Što ako se netko rodio da bude kriminalac? Što ako sam rođen da budem luzer? Kako da ne zavidim onome tko je rođen da bude s njom… da bude sretan? Tko određuje pravila? Tko se to igra? Meni nije smiješno, i nije neka fora. No pravila su tu da se krše…
Ovaj put ne mogu ništa učiniti.
THE SECRET OF THE HANGMAN – THE SMILE ON HIS LIPS
Nekad ni svijet nije dovoljan. Pogotovo ne moj...
… još samo da shvatim kako ih prekršiti.
Nema veze, pomirit ću se ja s time, samo želim odgovor.
Nobody thinks the way I do
I guess that nobody cares
Your head's so full of things, so set your mind free of them
I'm breaking the rules!
Da?
Kad pomisliš da ti je nebo granica, shvatiš da te jebe gravitacija… boli me glava, pijem tabletu… nadam se barem placebo efektu. Kao da će tableta riješiti sve… kao da će pražnjenje čaše riješiti sve… ma kog boli k… jel' čaša napola prazna ili puna? Ako je prazna napunit će se već, a ako je puna brzo ćemo to riješiti. I sve je tako naivno savršeno. Kad si pijan ne vidiš rješenja već ne uspijevaš pronaći probleme. A sljedećeg jutra nova glavobolja, nova tableta i tako u nedogled… Tako se ne rješavaju problemi ali je prokleto dobar način da ih se smetne s uma, barem nakratko.
Ali kako bih jednom volio barem malo zaobići pravila, preskočiti logiku, dotaknuti nebo… biti sretan. A valjda me i to negdje čeka… negdje. Dragi univerzume, znam da me ne čuješ… ali daj mi osmjeh, čak ne mora biti moj…
Ne?
LET THE BAD GUY WIN EVERY ONCE IN A WHILE
Odjebi?
Ali ja nikad neću naučiti… nema pravde. Netko mora gutati prašinu, netko mora biti drugi u redu… nikad nisam bio najbrži. Zašto!!!?
Valjda smo takvi… to je ono što jesmo. Tražimo odgovore na nebitna pitanja, samo čekamo da postanemo žrtve, a obožavamo pobjeđivati. Opet ću izaći na one iste ulice, nadati se da sam na pravom mjestu u pravo vrijeme, i uvijek ću doći na isti zaključak; Mi smo stvorili ovaj svijet pun kontradikcija, sada nam ne preostaje ništa drugo no da ostanemo na ovim ulicama života. Valjda ću se jednom naviknuti…
Mrzim ovo, stojim na jednom mjestu.
I'm a hunter
Searching for love
On these lonely streets again
I'm the hunter
Searching for the things
That I might never find again…
Navikao sam pobijeđivati ili gubiti, za mene sredine nema.

Teško je gledati daleko kada si slijep. Teško je vidjeti stvari oko sebe kada zuriš u jarko svjetlo čekajući čudo da ti promijeni svijet. No još je teže kada poričeš činjenicu da si slijep. No ako ti nešto i ne vidiš, to ne znači da tamo nema ničega. I baš suprotno… tamo nešto stoji… čeka…
Kako bi bilo lijepo vidjeti sve, probuditi se iz okvira. No svi čekamo da zaspimo. Iskreno, ja više od svih. Tamo je toliko bolje. Kad živiš noćnu moru snovi i ne mogu biti tako gadni, zar ne? No oni nisu gadni, možda me muče, ali ja ih volim, obožavam ih. Oni su ono što ja zaista jesam. Ondje je ono što mi je zapravo bitno. Ovaj svijet, ma samo stanica dok čekam novi san. Više ne živim ovdje…

For a while I thought I fell asleep
Lying motionless in
side a dream

Forsaken!
I have come for you tonight
Awaken !
Look in my eyes
And take my hand…

Zaista nema razlike između sna i stvarnosti. Stajala si ondje, kao odsjaj u oku slijepog vizionara. I mogao sam reći sve, no to nije bilo dovoljno, mogao sam pričati satima, no ne bi bilo uzvraćene riječi… moj se život ionako oduvijek svodio na monologe… sulude poput ovoga.

As I am

Still
Running uphill
Swimming against the current
I wish I weren't so
Fucked
Feels like I'm stuck
Lost in a sea of mediocrity

Znam kako je… teško je voljeti, teško je voljeti ovaj život. Teško je dokazati, pokazati ono što jesi. A i onda je pitanje da li će se to drugima svidjeti? Da li je to uopće bitno? U neku ruku mora biti, s druge strane, sve je tako nebitno dok si ono što jesi. Stalno se gubimo u tim pitanjima i ne vidimo kako budućnost postaje prošlost. Živim kao da nema sutra, a prije no što se okrenem to sutra će postati jučer… i tako zauvijek… ali i sutra ću ja biti ja, i znati ću da sam i jučer bio ja. No za neke to nije dovoljno. I što je najgore, nikada neće ni biti…
Kad bih barem to mogao izbiti iz glave, živjeti bez toga… znam da bi sve bilo prazno i hladno, ali isplatilo bi se. Teško je kad si ovisan…
No ne može sve biti uzalud… ljudi nisu zidovi. Možda se katkad tako ponašaju, ali zidovi nemaju dušu. Ljudi imaju snove… a ondje imam nešto tako neprocjenjivo…

There you stood, like a distant memory
So good, like we never parted

Something's come over me
And I don't know what to feel
Maybe this fantasy is real
Now I know I see what I want it to be
But it's still a mystery…

Kako je glup osjećaj biti bespomoćan, kako je glupo pričati zidu. Kako se glupo sada osjećam. Zar nam to zaista treba u životu? Negdje duboko to sve što želimo, no ovdje na površini samo novi ožiljci. No ne mogu kontrolirati sebe. Ne mogu određivati što vidim nakon što zatvorim oči. Zašto nije sve jasno? Odgovori ionako utječu samo na moj život. Ne vidim zidove, i ne bih se bunio kada bi mi ih netko pokazao, barem se ne bih zabijao glavom ravno u njih… svaki dan, svaki dan… Ne znam, kada svaki dan dobiješ šamar, s vremenom više ne postaneš otporan već ovisan.
No unatoč svemu, ja ću moliti, možda ta molitva nikad neće biti uslišana… no to je više moj problem, zar ne?
Pitaš li se ikada da kad gledaš mjesec u isto vrijeme ga gleda netko tko misli na tebe?
Pitaš li se ikad da netko u ovom trenutku misli samo na tebe?
Ne znam što vidiš kada pogledaš u ogledalo, ali ja znam što vidim kroz vlastite oči kada pogledam tvoje. Barem u snu…to je nešto vrijedno življenja.

Tell me have you always been?
On the street of dreams

Zaista, jesi li ti ovdje oduvijek?

Will we ever meet again ?
Do you know just what it means to be
On the street of dreams

Zbilja, nađimo se… ondje
Znaš li što to meni znači?

Never know just who you'll see do ya?
On the street of dreams

Ne znam koga ću vidjeti, ali znam koga želim vidjeti.

You can be who you want to be oh yeah

Ondje može biti bilo tko… ali ne za mene…

I can feel you haunting me
Haunting me…

...Prošlo je 26 godina otkako je poginuo jedan od najvećih gitarističkih heroja.


...bio je velik, bio je veći, bio je i ostao među najvećima.



Svi smo svjedoci brojnih preuveličavanja i glorificiranja ljudi koji su preminuli. Možda je najpoznatiji slučaj među njima onaj Jimmya Hendrixa koji je zaista
bio fenomenalan guitarist , no htio sam reći kako Randy Rhoads nije dobio takav tretman, a u najmanju ruku ga je zaslužio. Bio je jedan od najutjecajnijih i najtalentiranijih guitarista 20.-og st. nažalost prerana smrt ga je spriječila da postane nedvojbeno najveći gitarist svih vremena što bi bez ikakve sumnje postao.
Randall William ''Randy'' Rhoads, rođen 6. prosinca 1956. a preminuo 19. ožujka 1982.
Svirao je u Quiet Riotu i u bandu Ozzya Osbournea. Mnogi teoretičari tvrde da je u dva albuma s Ozzyem postigao više na gitarističkom planu nego što bi većina učinila sa stotinu.
Počeo je svirati sa samo 6 godina na djedovoj aukustičnoj guitari. Na njegovu je glazbu uvelike utjecala i klasična glazba koju je slušao kao klinac ali i legendarni Eddie Van Halen, Blackmore iz Deep Purple-a i mnogi drugi. Bio je među prvim guitaristima koji su integrirali tapping sa dvije ruke u svoj stil(ako je Van Halen bio prvi, Randy je definitivno bio drugi na planetu).
Sa 17 je bio jedan od osnivača grupe Quiet Riot. Ali Quiet Riot definitivno nije bio band u kojem bi se Randy pokazao u pravom svjetlu. 1979. Ozzy je osnivao band nakon razlaza sa Black Sabbathom. Zanimljiva je bila scena kada je na audiciji u sobu ušetao Randy Rhoads sa svojim legendarnim Polka Dot Flying V-om(vidljiv na slikama) i malenim pojačalom za vježbanje, i počeo se uštimavati. Navodno je bio sav skockan i pedantan da ga je Ozzy pitao da li je možda gay, a ovaj mu je odvratio riječima: ''No, I'm church of England!''. Odsvirao je par riffova i Ozzy mu je rekao da je primljen, a Randy mu je dodao kako ga još nije niti čuo. Ozzy-u se toliko svidio njegov gitaristički stil i smisao za humor te je Randy-a nazvao ''Bogom koji je ušao u njegov život''.



I nije niti slutio koliko je bio u pravu, Randy je bio co-autor mnogih njegovih legendarnih pjesama. U čemu je bio tako poseban? U svome stilu, legendarnim riffovima koji bi se trebali nalaziti u školskim udžbenicima, svojim fantastičnim, britkim i svjetlosno brzim solažama. Ukomponirao je elemente klasične glazbe u Heavy Metal, uvijek je tražio nešto novo, tražio je načine kako unaprijediti svoju (pogotovo za današnje standarde) božansku tehniku sviranja gitare. Bio je pravi Guitar Hero, u punom smislu toga pojma. Iako znam da mnogi od vas nikada nisu čuli za njega, Randy je bio veliki uzor mnogim gitaristima koji su došli poslije njega, bio je školovan gitarist i instruktor sviranja gitare. U toj mladosti svirao je tako zrelo, što se može čuti sa jedina dva albuma što je snimio s Ozzyem. ''Blizzard of Ozz'' i ''Diary of a Madman'' do danas su ostali temelji neoklasičnog heavy metala, i mnogi ih i danas vole poslušati, i ne zbog hipnotičnog Ozzyevog vocala, ili zbog odličnih pjesama, već zbog stričeka koji je pisao povijest svojom gitarom.
19. ožujka, 1982. dogodila se velika tragedija, prekinut je jedan život, poginuo je jedan od najvećih gitarista koji su ikada žarili i palili ovim planetom. Poginuo je u avionskoj nesreći kada su iz zezancije nadlijetali autobus u kojem su spavali ostali članovi banda. Kakav kraj za tako velikog čovjeka.
I možemo samo maštati o onome što bi Randy tek postao s vremenom, njegov stav nije poznavao kompromise, kakve bi tek fantastične stvari odsvirao? Nažalost, nikada nećemo saznati...



Go to ImageShack® to Create your own Slideshow

nekoliko pjesama na kojima svira Randy:

Suicide Solution-fenomenalan uvodni riff koji pokazuje Rhoadsovu kvalitetu


Mr. Crowley - po mnogima najbolja Ozzyeva pjesma uopće, kada čujete Randya kako svira ništa čudno


Crazy Train - epska stvar s Ozzovog prvog albuma


Over The Mountain - još jedan dokaz njegove genijalnosti, fantastičan ritam, pokazuje koliko je svestran


Dakako, Randy je bio fenomenalan na aukustičnoj gitari, na njoj je odsvirao pjesmu Dee, koju je posvetio svojoj majci. Zaista se pokazao kao potpun gitarist bez nekih mana, jednostavno zbog svoje ustrajnosti da konstantno unaprijeđuje svoju tehniku sviranja.



Ne pretjerujem kada kažem da mi je promijenio pogled na svijet, bio je ono što bi svaki gitarist htio biti...
Na kraju...pozdrav jednom od najvećih gitarista svih vremena, i sada; 26 godina nakon njegove prerane smrti još ga se mnogi sjećaju, svake godine se na njegovu grobu održavaju komemoracije...Randy Rhoads nikada neće biti zaboravljen!

[Yngwie J. Malmsteen & Joe Lynn Turner]



Out of the darkness the voices are calling
Riding the wings of a song
The Fury is screaming and Heaven is falling
I feel it coming on strong.

The lightning strikes cracking the night
It feels like never before
Thunder and sparks in the Heart of the Dark
I hear a Rising Force.

Searching my soul I find something else
I take my life in my hands
From the gates of Heaven to the altars of Hell
The Power is at my command.

The lightning strikes cracking the night
I'm not the same anymore
Thunder and spark in the Heart of the Dark
I feel a Rising Force.

Burned by the glory of a sacred fire
A Rising Force starts to shine
Alone in the inferno it soars ever higher
Leaving the demons behind.

Faster than the bullet!

Jedna, dvije, tri… daj konjak!
Prva, druga, treća… više ni ne brojim, svaka različita od druge, a sve su iste. Boca je sve više prazna, a ja vidim samo jednu sliku. U onom sumraku, nejasno, bile su to pogrešne oči. Jedva sam stajao, ali sam ispod sve te konfuzije, nejasnih slika, buke.
-znao sam da nešto nije u redu.

Midnight, something don't feel right
It's been too much, too far away from home

Još jedna noć, još jedno jutro. Još jedna mučnina, još jedna glavobolja. Siguran sam da negdje griješim, pitam se samo zašto? I tako od danas pa do sutra, i to me muči. Ili možda pridajem previše važnosti svemu tome? Vjerojatno je sve to u mojoj glavi. Uzimam zdravo za gotovo stvari koje se nikad nisu dogodile… a nikada ni neće, samo što si još to trebam priznati. I sve se ruši, sve uništavam, zbog onih kratkih trenutaka kada se uspijem zavarati da sam sretan. A ako i postoji put za mene vjerojatno mi je cijelo vrijeme ispred očiju, i ja ga nikad neću vidjeti… Molim se da će jednog dana doći netko i povući me za ruku, ali to smijem samo sanjati.

Hard life, living the hard life
I can't resist, I'm falling
To the danger zone

Težak život? Ni približno onoliko koliko si ga sam otežavam. Kolika količina autodestruktivnosti leži u meni samo će vrijeme pokazati. Možda ću jednog dana shvatiti kako je sve moglo biti drukčije… Molim se da tada neće biti prekasno.
Gdje ću završiti? Volio bih znati. I našao sam cilj, ali tako je nedostižan, tako nestalan. Kao da se svjetlo na kraju tunela stalno pali i gasi. Ta slika… kako sam proklet.

-Znaš, nisam ti ja baš anđeo, ali nisam ni vražja. Ja sam ti zlatna sredina.

-Ako ti tako veliš… samo što u sredini nema zlata.

-A ti si neki pametan?

-Da sam pametan ne bih vodio ovaj razgovor s tobom.

A sutra? Što je sa sutra? Nije niti bitno, ona ništa neće značiti, a opet će netko stajati i prigovarati, pronalaziti pukotine u svemu. Ali šavovi koji su držali te pukotine su davno popustili. Ništa nije dovoljno snažno… pogotovo ne ja.

All day long I'm pushed and shoved
I just can't get enough
In the danger zone

Pitam se samo kakav mazohist moraš biti da se ponovno probudiš ujutro?

Red light, don't stop for no red light
You know I'm always trouble on my own
Lonely, ever so lonely
I've got too much time
I'm heading for the danger zone

Mislio sam da mi to treba. Ali što ja znam? Najbolje je biti u svoja četiri zida, pod nekim vlastitim staklenim zvonom. U nekom svom svijetu gdje ti drugi ne nameću naizgled besmislena pravila. Kao da sada nema povratka, ne mogu se vratiti, a ne znam kamo idem. Mislite da je to uzbudljivo. Razmislite ponovno.

All day long I'm pushed and shoved
I just can't get enough
In the danger zone

Novo jutro, nova tableta. Osjećam kako mi prolazi kroz grlo, kako mi dolazi u želudac. –Kako me jede iznutra. Ne želim upropastiti nekoga, ali treba mi netko, ne mogu više sam. Previše je sve to za mene. Kada bi to barem razumjela. Vjerojatno bi i Ti otišla. Rekao bih da nema veze, da sam navikao. No ovo me polako uništava. Još jedan porok, još jedna loša navika…

I'm eager, eager to please
I can't stand no more
It's got me on my knees

A želim to, k vragu kako želim to! To je ono čemu težim, ono što sanjam. Sutra ću biti bolji, obećavam. Sutra ću biti neki bolji ja. Za tebe, zbog sebe.
Zašto sve ovo govorim? Zar ne bi bilo bolje da je ostalo u meni? Možda ne bi imalo priliku pokazati se pogrešnim. Biti će mi žao, ali stvarno nema veze. Možda nikad neće biti više pogrešan trenutak, ali kasnije će biti prekasno.

Ain't gonna feel no hurt (neću biti povrijeđen)
Ain't gonna feel no pain (neće me boljeti)
I got nothin' left to lose (nemam više što izgubiti)
I ain't got no shame (nemam više srama)
Don't try to stop me (ne zaustavljaj me)
Just leave me on my own (ostavi me samoga)
I'm gonna live or die (živjet ću ili umrijeti)
In the danger zone (u životu, zoni opasnosti)

Vjerojatno nikad nećeš znati, a ja ću vidjeti tvoje oči u nekoj drugoj. Barem nakratko, isplati li se? Ne znam da li je uopće i važno?
Ionako će doći nova ponoć, neko novo pijanstvo, a ja ću opet postupiti kao da sam bio trijezan. Opet ću pogriješiti. Opet ću prevariti sebe. Tužno, ali to je sve što imam.


Lonely, ever so lonely
I'm gonna live or die
In the danger zone

Midnight, can't wait until midnight
Help me I'm falling to the danger zone!

Kad pomisliš da riječi ništa ne vrijede, shvatiš da si nijem bez njih.

Kada sam prvi put vidio nastup ovog čovjeka ostao sam zapanjen. Upitao sam se ono što bi i svatko drugi: kako slijep čovjek može svirati gitaru? Da, slijep čovjek je svirao gitaru, i još kako...

...a sada ga više nema.
Godinama se borio s rakom, bio je slijep još od najranijeg djetinjstva, no to ga nije spriječilo. Iza sebe ostavlja svoju bluesy rock ostavštinu, i inspiraciju svima, baš svima nama. Ljubav ti može pomoći da dotakneš nebo. Da radiš ono što voliš. On je to radio...

R.I.P. Jeff Healey 25.3.1966. - 2.3.2008.