utorak, 27.02.2007.

If there's a new way....

Slučajno sam poslušao Svadbas, nije mi žao, nisu tako loši, s obzirom da su naš band. U glavi mi se stalno vrti riječ alternativa. I baš taj drugi, alternativni način. Da li uvijek postoji neki drugi put od točke a do točke b? Ima li ikakve prave alternative u životu, ubijte me ako znam. Sjetim se texta iz one pjesme Peace Sells od Megadetha "If there is a new way...". Evo kako bi to legendarni Dave Mustaine rekao:

What do you mean, "I don't believe in God"?
I talk to him every day.
What do you mean, "I don't support your system"?
I go to court when I have to.
What do you mean, "I can't get to work on time"?
I got nothing better to do
And, what do you mean, "I don't pay my bills"?
Why do you think I'm broke? Huh?


If there's a new way,
I'll be the first in line.
But, it better work this time.


What do you mean, "I hurt your feelings"?
I didn't know you had any feelings.
What do you mean, "I ain't kind"?
I'm just not your kind.
What do you mean, "I couldn't be president, of the United States of America"?
Tell me something, it's still "We the people", right?


Can you put a price on peace?
Peace,
Peace sells...,
Peace,
Peace sells...,
Peace sells...,but who's buying?

Evo linka na blog jednog mog druga, za sve koje se sprdaju iz narodnjaka ali potajno žele biti zvijezde lakih nota i kiča, izvolite par savjeta:
cajk-o-mejker


21:54 | Komentari (4) | Print | ^ |

nedjelja, 25.02.2007.

Going forward in reverse

Maloprije sam se vratio s trčanja, za nešto više od mjesec dana počinje nam sezona pa nije na odmet da budem u formi. I godi mi taj izlazak van iz kuće. Nije kao ostali izlasci, nekako je sve to spokojnije. Nema ljudi oko mene, nema nikoga. Samo ja sa svojim mislima. I razmišljam o svom životu, shvaćam, stanje je alarmantno. Nalazim se na ovom mjestu, to mjesto nije nikakva prekretnica ili raskršće. No krajnje je vrijeme da nešto promijenim, možda još i nije kasno...
Shvatio sam da nemam nikakvu perspektivu u životu, svijet za mene stoji. Budućnost, ako bude ovako kako je krenulo, nije mi nimalo svijetla. No ja ne znam što želim od života, nemam ambicija. Čega god da se uhvatim sve radim nekako pre-aljkavo. To mi ne pruža nikakvu uživanciju. Živim iz dana u dan, od subote do subote. Smijem se stvarima koje nisu smiješne samo da ne mislim na ozbiljne stvari. A život upravo znači ozbiljnost. To je sve što se traži. A ja se ne mogu pohvaliti da je imam napretek.
A prošlost je bila tako lijepa, no ne mogu si priuštiti da živim u njoj. Bio sam dečko s mnogo potencijala, a ja nisam znao čemu da se posvetim. Gotovo sve mi je išlo. Htio sam biti podjednako dobar u svemu. I uspio sam, na jedan tužan i ironičan način. Podjednako sam loš u svemu. Neki bi rekli da sam barem jedinstven. No to me u ovom trenutku baš i ne veseli. Zapravo, kad bolje pogledam, malo, premalo toga me veseli. Osim glazbe i nogometa ne vidim ništa drugo što mi pomaže da se opustim, znate taj osjećaj - kao da ne osjećam noge. Pivu obožavam ali to definitivno nije nikakvo rješenje, pogotovo ne na duge staze. Ovom vas prilikom, čitatelji moji dragi tražim za savijet. Probao sam sve drugo, vrijeme je da se obratim nekome. Kako da postanem bolja osoba? U situaciji sam u kojoj izraz ''biti svoj'' ne drži vodu. Da se razumijemo, želim biti svoj, ali želim to dići na jednu višu razinu. Ne uživam u životu, ne znam kako da to radim? Radio sam svašta, i zato vjerojatno i jesam u ovakvoj situaciji.
Dosta mi je svega. Pitam se da li je život zaista nešto predvidivo. Da li je moguće da netko može izračunati kakav ću imati život? Možda je sve ovo tek skup varijabli koje nam određuju daljnji tijek života. I baš me zanima, kolike su šanse da budem sretan?
I evo na kraju ovog užasno sebičnog posta shvaćam da sam htio pisati o životu općenito.
Ja sam razočaran, a vi?


22:55 | Komentari (9) | Print | ^ |

petak, 23.02.2007.

Cut this life from me...

Inside, I’m screaming, nobody pays any attention
If I had arms I could kill myself
If I had legs I could run away
If I had a voice…I could talk and be some kind of company to myself, I could yell for help, but nobody would help me…
I just can’t see how can I go on like this? S.O.S…help me…S.O.S. help me…


Kao i uvijek slušam glazbu, svira One od Metallice, i odjednom mi pada na pamet da pogledam spot jer ga nisam gledao jako dugo. Spot koji pojačava iskustvo slušanja pjesme, daje mu novu dimenziju. I doživljavam to snažno iskustvo, uništen život koji ne mogu usporediti sa svojim. Govori o crnoj sudbini čovijeka koji je u Prvom svjetskom ratu postao 100% invalid. Čovijek bez udova, bez lica, glasa, vida i sluha. Spot počinje dijalogom oca i mladog mu sina. Klinac upita starog: ''Što je demokracija?''. Stari mu odgovara ''Ne znam ali ima veze s time kada se mladići međusobno ubijaju''.
I bio je u pravu. Odjednom scena iz filma snimljenog sedamdesetih iste tematike koje je i ova pjesma. Taj dječak, sada već mladić odlazi u rat, boriti se za tu istu demokraciju. Na ekranu ostaje slika njegove djevojke kako mu maše, i odjednom; pakao rata, užasi kakve je teško i zamisliti. Odjednom neki glas, poprilično dominantan kaže kako je nemoguće da toliko stradala osoba doživi sjećanje, bol ili zadovoljstvo, san ili misao. Kaže kako će ova osoba ostati zauvijek smatrana kao mrtva do dana dok se ne pridruži mrtvima. No čini se da je taj doktor u krivu, neki drugi glas govori. I pita se: ''Ne znam da li sam živ i sanjam, ili mrtav i sjećam se?''

I can't remember anything
Can't tell if this is true or dream
Deep down inside I feel the scream
This terrible silence stops me

Now that the war is through with me
I'm waking up, I cannot see
That there's not much left of me
Nothing is real but pain now

Hold my breath as I wish for death
Oh please God, wake me…

I glas vojnika tako započinje svoj tužni monolog, patnju u nadi da će ga netko ipak čuti. Ostao je živ, na način da mu je od ljudskosti ostao samo um, i ništa više...

Back in the womb it's much too real
In pumps life that I must feel
But can't look forward to reveal
Look to the time when I'll live

Fed through the tube that sticks in me
Just like a wartime novelty
Tied to machines that make me be
Cut this LIFE off from me

Hold my breath as I wish for death
Oh please god, wake me



Kaže kako se osjeća kao komad mesa koji nastavlja živjeti...
Na trenutke shvaća koliko je to gadno, i užasnuto ponavlja u sebi kako ne može nastaviti živjeti ovako. Zove upomoć, obraća se svojoj majci, no ona ga ne čuje, nitko ga ne čuje... Misli da ima noćnu moru te se ne može probuditi.

Now the world is gone I'm just one
Oh god, help me
Hold my breath as I wish for death
Oh please god, help me


Osjeća se poput nakaze, u glavi mu prolaze slike kako je nakaza u cirkusu 20. stoljeća.
Ponovno sjećanja na rat, na trenutak stradanja, na sve užase prouzročene ljudskom mržnjom.

Darkness imprisoning me
All that I see
Absolute horror
I cannot live
I cannot die
Trapped in myself
Body my holding cell

Sjeća se svog oca, kako mu je rekao da u nevolji potraži pomoć Morseovom abecedom kad je u nevolji. Odjednom u njegovoj sobi stoje neki časnici, jedan od njih nešto čuje i upita tko je to? Drugi kaže da je to Morseova abeceda, te da govori: ''S.O.S. Help me, S.O.S. Help me...''


Landmine has taken my sight
Taken my speech
Taken my hearing
Taken my arms
Taken my legs
Taken my soul
Left me with life in hell


Zatim taj isti časnik, drhtava glasa govori ostalima kako slušajući Morseovu abecedu očitava riječi: ''Kill me, kill me, kill me...'' U pozadini fantastična glazbena podloga, gitare, furiozni bubnjevi Larsa Ulricha samo pojačavaju doživljavanje stresne situacije u kojoj se jadnik nalazi

Kill me, I'm asking you to kill me...
Thank you.


I pjesma, film, spot – tjeraju na ozbiljno razmišljanje. Strah od toga da budeš zakopan živ postaje manje strašan, dobiva pravog konkurenta za krajnji užas.
I nameće se pitanje eutanazije. Zašto nekome ne skratiti muke, spasiti ga od pakla na ovome svijetu. Što ako mi mislimo da su ti ljudi ''biljke'', a oni umiru od strave shvaćanja da im se nikako ne može pomoći te da isčekuju trenutak smrti. I kažu da smrt ima svoje dostojanstvo. Ova priča pobija sve to, što ako su svi ti ljudi zatočeni godinama između dvaju svjetova, samo u svojim mislima. Smrt je u takvom slučaju, nažalost, olakšanje. I ja bih želio da me iskopčaju, da me odriješe života bez života, ne želim biti zatočen sam u sebi. Sav taj užas nikada nebih mogao podnijeti – poludio bih.


22:08 | Komentari (6) | Print | ^ |

nedjelja, 18.02.2007.

San u snu


Primi na čelo cjelov taj!
Na rastanku, sad kad je kraj,
Ovo mi barem reći daj –
Nisi u krivu što moj dan
Svaki je, smatraš, bio san;
Al' ako iščezla je nada
Danju, il' noću, bilo kada
U snoviđenju, il' bez toga,
Zar nestala je manje stoga?
Sve to što vidimo, il' tu
Jesmo, to tek je san u snu.

Stojim i slušam huku
Valova što u obalu tuku,
U ruci se mojoj ljeska
Pregršt zrnca zlatnog pjeska –
Koliko ih je! Ali gle kako
Curi mi u dubinu svako,
Dok plačem tako – dok plačem tako!
Zar jači stisak ove kože
Ne može ih zadržat, Bože?
Zar spasit ne mogu bar jedno,
Od vala što čeka ih žedno?
Zar sve što vidimo, il' tu
Jesmo, to tek je san u snu?

1827.


Edgar Allan Poe


Ako je sve ovo samo san, mislim da bi bilo vrijeme za buđenje!


17:07 | Komentari (10) | Print | ^ |

četvrtak, 15.02.2007.

Behind the door

Lay beside me, tell me what they've done
Speak the words I wanna hear, to make my demons run
The door is locked now, but it's opened if you're true
If you can understand the me, then I can understand the you



Još odmalena katkad razmišljam o jednoj slici, zapravo, nisam siguran kad sam je vidio niti da li sam je ikada vidio, i sjećanje na tu sliku u meni budi neki popratni osjećaj, nešto poput nostalgije, nisam siguran točno što…
Dakle ta slika- otprilike, kuća, ne baš prevelika, mislim da je pusta, ne znam, kuća se nalazi kraj pruge, u osami, oko nje prazna polja požutjele trave, i jedno drvo. Jesen je, lišće otpada, i odjednom ga je mnogo i neka važna osoba stoji ondje. I shvaćam zapravo da tu osobu volim, a ne znam tko je to. Da li je to netko tko me čeka negdje u vremenu koje nadolazi, ili je to već bilo davno. Tko zna...možda scena iz nekog starog filma koji sam gledao kao klinac, možda neki napola zaboravljen san...
I ta scena mi mnogo znači, kada bih barem mogao pronaći to mjesto, tu kućicu kraj pruge koja nikamo ne vodi, u jednom jesenjem poslijepodnevu, netom prije kiše, naći tu osobu i dobro razmisliti o životu.
Slušam glazbu, svira The Unforgiven II, gledam van kroz prozor, vidim tu istu požutjelu travu, vjetar kako ljulja granje, i pjesma me odvodi na to tajnovito mjesto koje u mom umu nikada neće biti zaboravljeno.
I želim, očajnički želim otvoriti ta vrata koja vode u taj moj imaginarni svijet, ista poput onih vrata iz pjesme, želim ih otvoriti.
Opet ta slika, to mjesto je jako tužno, što ako ta osoba nisi TI? Što ako me ta osoba mrzi, i to mjesto, konfuzno poput pjesme, potpuno apstraktno poput riječi Unforgivena, tako dvosmisleno, a tako jasno

What I've felt, what I've known
Turn the pages, turn to stone
Behind the door, should I open it for you?


I ne znam što sam nekada osjećao, ne znam što sam nekoć znao, očajnički želim otvoriti ta vrata, otići na to mjesto. Otići u vrijeme kad sam prvi puta vidio/zamislio tu sliku...

What I've felt, what I've known
Sick and tired, I stand alone
Could you be there, 'cause I'm the one that waits for you
Or are you unforgiven too?


Come lay beside me, this won't hurt I swear
She loves me not, she loves me still, but she'll never love again
She lay beside me, but she'll be there when I'm gone
Black heart scarring darker still, yet she'll be there when I'm gone
Yes she'll be there when I'm gone
Dead sure she'll be there


Zatvaram oči, želim fokusirati misli na tu osobu, glazba mi pomaže, tko je to?
I ne vidim lice, samo lik djevojke s tamnom, dugom kosom. I dalje lutam u mislima, počinje kiša, sunce zalazi za oblake, vjetar i dalje nemilosrdno puše, ali u toj kućici ja ne nalazim utočište. Vrata su i dalje zaključana...

Behind the door, should I open it for you?

Oh, what I've felt
Oh, what I've known

I'll take this key
And I'll bury it in you
Because you're unforgiven too


Ne, ništa mi nije jasno, ovo lutanje mislima me nije nikamo dovelo, i tako malena kućica kraj pruge i dalje ostaje pod velikim upitnikom, možda je tako i bolje, možda je to jedno od posljednjih uporišta moje mašte, moga svijeta...

Image and video hosting by TinyPic


14:28 | Komentari (8) | Print | ^ |

srijeda, 14.02.2007.

I saw you look away...

Sretno vam Valentinovo, tzv. Dan zaljubljenih, još jedan predivan blagdan, dan na kojem se još više pažnje posvećuje ljubavi, šteta što je i to iskomercijalizirano do te mjere da je izgubilo svaku svoju čar. No bilo kako bilo, danas je pravo vrijeme da poklonite nešto lijepo osobi do koje vam je stalo, pa makar i osmjeh... jer, nekada i taj osmjeh mnogo znači.

Evo odlučih spomenuti nekoliko prikladnih pjesama koje možda i nisu najljepše ali mi trenutačno padaju na pamet:
Kiss from a Rose - Seal
Runaway - Bon Jovi
Dosed - Red Hot Chilli Peppers
You Have Killed Me - Morrissey
Only You - The Platters
itd.


I evo za kraj ovog kratkog posta pjesma od Bullet For My Valentine-a, znam da nije baš romantična ali je u mojoj situaciji i više no primjerena.

Hand Of Blood



There goes my Valentine again
Soaked in red for what she said
And now she's gone!

Oh my god have I done it again,
there's a pulse and its deafening
I cant help what I hear in my head,
It's the switch that I flip they said,
Hand of Blood!
I dont wana feel, my heart is breaking,
Hand of Blood!
I dont wanna see, my life is burning!

I saw you look away,
is what you've seen to much to take or are you blind and seeing nothing.
I saw you run, I saw you run away,
Is what I've done to much to take or are you scared of being nothing.

There's a stain on my hand and its red
Oh my god, am I losing it?
I cant help what I've done or I've said
It's the button I push (what he said)
Hand of Blood!
I dont wanna feel, my heart is breaking,
Hand of Blood!
I dont wanna see, my life is burning!

I saw you look away,
Is what youve seen to much to take or are you blind and seeing nothing.
I saw you run, I saw you run away,
Is what I've done to much to take or are you scared of being nothing

NOOOOOO!

I saw you look away,
is what you've seen too much to take or are you blind and seeing nothing
(I saw you run)I saw you run away,
Is what I've done too much to take or are you scared of being nothing



Image and video hosting by TinyPic


19:42 | Komentari (11) | Print | ^ |

nedjelja, 11.02.2007.

I wish I could disappear

All my life I've run away
All my life I tried to hide away

Feel the paranoia creeping in
Like a cancer eating at the skin
Do you feel you've lost your self esteem
And your self respect, what can you expect?


Umoran sam, ali ne zato što se sinoć nisam naspavao, ne zato što ne spavam normalno već mjesecima. Umoran sam od ovog svijeta, umoran od ljudi. Oni me iscrpljuju, ubijaju u pojam, činili oni to svjesno ili ne ali uvijek ističu samo ono loše. I u takvoj situaciji osobi poput mene sve izgleda tako beznadno. To vjerojatno i nije tako, no svi ti vanjski faktori utječu na moj pogled na svijet. I iako je taj pogled na svijet tako altruističan, on je, za razliku od ostalih altruizama i maštarenja za mene veliko opterećenje. Sva ta razočaranja, svako me potapa sve dublje u pjesak života, a nigdje ruke spasa da me izvuče...
I pitam se, ima li tu uopće pravde, jer ako ima, ona ne može biti zadovoljena, jednostavno ne smije. Čitav život se trudim biti u najmanju ruku korektan prema svima, gledati ljude bez predrasuda, ne trpati ih u isti kalup, omalovažavati ih ili vrijeđati. I onda ispadam budalom koja svakome vjeruje, izgleda kao da se nisam snašao u ovom svijetu. No moj je strah da sam se i predobro snašao u životu, i živim poput parazita; uživam u trenutcima zbog kojih netko drugi pati, na kraju i ja stradavam a sav užitak nestaje, i rađaju se ironija i još gore – agonija.

Hey, hey, hey
Here I go now
Here I go into new days
I'm pain, I'm hope, I'm suffer


I poželim nestati, barem nakratko. Otići nekamo, daleko od svega, daleko od ljudi i njihove želje da me čine nesretnim, želim otići, želim promijeniti pogled na svijet, želim nešto realno. Nešto ne tako sivo, po mogućnosti malo bezbrižnosti, malo istinske uživancije u životu, ako to uopće i postoji...
Ili je i istinska radost još samo jedna od izmišljotina s televizije, glupost koju, nama naivnim očajnicima, godinama uspješno uvaljuju s osmjehom. A mi to primamo s još većim...

Ain't no mercy, ain't no mercy there for me,
I'm pain, I'm hope, I'm suffer
Yeah, hey, hey, hey
Ain't no mercy, ain't no mercy there for me

Do you bury me when I'm gone
Do you teach me while I'm here
Just as soon as I belong, then it's time I disappear

Hey, hey, hey
And I went, and I went on down that road…



18:53 | Komentari (14) | Print | ^ |

četvrtak, 08.02.2007.

Meet the Jimmy

Image and video hosting by TinyPic

Štovani dame i gospodo, ovo je Jimmy. On nikada nije okusio osmijeh, no kako niti ne zna što je osmijeh, on mu niti ne treba. To je ipak samo Jimmy. On je još jedna bolesna tvorina moga uma, ali nemojte mu reći, to bi ga shrvalo.

update 9.2.2007.

"When a man lies he murders some part of the world
These are the pale deaths which men miscall their lives
All this I cannot bear to witness any longer
Cannot the kingdom of salvation take me home
"

Clifford Lee Burton


18:28 | Komentari (10) | Print | ^ |

srijeda, 07.02.2007.

Pogled na svijet s trosjeda

Ovih sam dana imao gripu, još malo osjećam posljedice ali više i nije toliko strašno. Ako ništa drugo onda barem ne idem u školu tako da imam osjećaj kao da sam na praznicima, možda čak i bolje. I otkrio sam jedan sasvim novi i drugačiji svijet, onaj koji počinje oko sedam ujutro. Naime jučer sam išao vaditi krv i došao sam doma oko pola osam. Znam da ne idem u školu i ne mogu spavati. Naravno, palim TV, instinktivan potez, kad ono Dobro jutro Hrvatska, emisija za koju znam samo iz priča i nekih davnih sjećanja. Ljudi su mi mogli lagati godinama da postoji a ja ne bih znao. Prošli tjedan me jedan drug iz razreda iz zajebancije pitao da li gledam neki blesavi crtić ujutro a ja sam mu rekao: ''ja ujutro radim samo dvije stvari: spavam i spavam u školi.'' I zaista je tako, prije devet sati ja sam isključen iz svijeta, barem malo više nego inače...
I cijeli dan zamišljam kako je to biti usidjelica (nešto u stilu Peggy Bundy), gledati sve te emisije, serije, znati cijeli tjedni raspored napamet, znati kad je koja reklama? Dobro jutro Hrvatska, svi ti dnevni prilozi nekako na prvi pogled dočaravaju neku (veselu) rutinu, od jutarnjeg razgibavanja, vijesti pa sve do priloga koji su katkad čak i zanimljivi. I pričali su nešto o poznatom Murphyevom zakonu (koji me toliko zaintrigirao da ću mu jednom posvetiti post). Prva postaja usidjelice, nekako sam neobično zadovoljan, katkad me dosadna rutina, monotonija i repetitivnost ne ubijaju u pojam. To mi nekako daje doživljaj konstantnosti ali i stabilnosti, bez iznenađenja, ma kakvog ona obilježja bila.
Prebacujem na RTL, tamo sve one svakodnevne serije, tj. njihove reprize koje sam, moram priznati, gledao i dan ranije ali nemam pametnijeg posla (učenje mi niti ne pada na pamet, valjda sam tako relaksiran). Zatim idem na net pročitati što ima novo u Večernjaku i na pokojem blogu.
Ostatak dana se vucaram beživotno po kući kao neka baba koja je danas bila već kod tri susjeda te čeka da napravi ručak te da može do četvrtog.
Uglavnom, čekam prokletih 15:25 da počne Princ s Bel-Aira. No neka retardirana talijanska serija (koju baba od prije dvije rečenice obožava i gleda sa susjedima) naravno traje dobrih desetak minuta dulje nego što piše na teletextu. Moram se pohvaliti i da sam upamtio i sve najzanimljivije brojeve na teletextu na svim programima. I počinje Princ s Bel-Aira, jedna od mojih najdražih serija iz djetinjstva koju sam još kao klinac gledao na sloveniji. Takoj jaz tudi povedam slovenščino. Zaista serija vrhunskog humora sa genijalnim Willom Smithom. Zatim je serija ''Puna Kuća'', to sam kao klinac obožavao gledati, sada pomalo vidim taj nametnut edukativni element se serije. No imaju humorističnih trenutaka. Zatim je serija Pod istim krovom, jedna od najadnijih serija koje sam gledao u posljednje vrijeme i s lošom se glumom može lako uspoređivati s nekim našim serijama, a od nekih je i mnogo lošija. Čuo sam da u toj seriji glumci mogu sami pisati svoj text, vidi se da su pušiona u tome. I glupo mi je vidjeti da u seriji nema niti jednog bijelca, kao što u Punoj Kući nema crnaca. Pitam se zašto onda toliko nameću sve one bezvezne pouke na kraju kada su im serije gotovo rasističkog predznaka, no to se i ne vidi od forsiranog humora koji je jednom riječju – jadan. Onda je Sam svoj majstor, solidna serija legendarnog komičara Tima Allena koji ima jedinstven smisao za humor, no dojam podosta kvare loši sporedni glumci koji su previše jednolični i vidi se kako su napisani prema nekim glupim stereotipima. Poseban podsmjeh (i to ne samo u alternativnim krugovima) izaziva onaj Timov sin nu- ili tko zna kakav metalac sa psećom ogrlicom oko vrata s majicom od Sentenceda i kratkom kosom. I nakon toga majka svih serija. Nešto vrijedno toga dase trpe sve ove prethodne serije, serija dostojna repriziranja do kraja čovječanstva. Govorim naravno Bračnim Vodama, seriji sa genijalnim likovima u kojoj je pas često smješniji od onog retardiranog Stevea Urkela. Bračne Vode su bogate crnim humorom, ironijom i sarkazmom (no i njima ču jednom prilikom posvetiti post). Zatim je Sudnica, nešto najjadnije čega se ljudski rod mogao dosjetiti, užas jedan. Onda repriza Večernje škole. Na to ne treba gubiti riječi, Pervan je genij, a i oni njegovi klotari su stvarno smiješni. Na novoj je počela Večernja škola-Praksa, jeben koncept koji je također izmislio ludi Pervan, mala država koja graniči sa Slovenijom (kojom je Pervan, ali i mnogo Hrvata opsjednuto). Zatim je Naša Mala Klinika podosta smiješna serija koja ima čak i urnebesnih trenutaka. I tako lagano završava jedan dan usidjelice. Još jedan dan izgubljen u gledanju televizora. I zaključujem da sam se dobro odmorio te da smo ovakvim načinom života opasno blizu Amerikancima, kraljevima usidjelicama, popularno počašćeni pojmom Couch Potato.


15:38 | Komentari (3) | Print | ^ |

nedjelja, 04.02.2007.

One year is already gone...

Prije godinu dana, točnije, 4.2.2006. u 23:59 stvoren je ovaj blog, no zbog svoje lijenosti na njemu nisam napisao ništa sve do 5.8.2006. odtada postajem ovisan o blogu i pišem ga kad god mogu, a potrudit ću se da se tako nastavi i nadalje, ovo je moj 62. post u posljednjih 6 mjeseci. U povodu prvog rođendana najdražeg mi bloga desno sam stavio linkove proteklih mjeseci, pa ako netko nema (život) ništa pametnije za raditi može se upustiti u čitanje bilježaka mojeg bolesnog uma. Da ne duljim, sretan rođendan mom blogu koji mi je proteklih mjeseci utočište, oslonac, majka i dijete. Nastojat ću pisati i dalje o raznim stvarima iz moga života i svemu što se događa oko mene.

Eh, da...umalo zaboravih, a to bi bilo neoprostivo. Sretan rođendan i mojoj sestri koja sutra navršava četrnaest godina.
A sada idem gledati Boju Novca s Paulom Newmanom jer sam bolestan i ne mogu van.


00:01 | Komentari (15) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>