|
Lay beside me, tell me what they've done
Speak the words I wanna hear, to make my demons run
The door is locked now, but it's opened if you're true
If you can understand the me, then I can understand the you
Još odmalena katkad razmišljam o jednoj slici, zapravo, nisam siguran kad sam je vidio niti da li sam je ikada vidio, i sjećanje na tu sliku u meni budi neki popratni osjećaj, nešto poput nostalgije, nisam siguran točno što…
Dakle ta slika- otprilike, kuća, ne baš prevelika, mislim da je pusta, ne znam, kuća se nalazi kraj pruge, u osami, oko nje prazna polja požutjele trave, i jedno drvo. Jesen je, lišće otpada, i odjednom ga je mnogo i neka važna osoba stoji ondje. I shvaćam zapravo da tu osobu volim, a ne znam tko je to. Da li je to netko tko me čeka negdje u vremenu koje nadolazi, ili je to već bilo davno. Tko zna...možda scena iz nekog starog filma koji sam gledao kao klinac, možda neki napola zaboravljen san...
I ta scena mi mnogo znači, kada bih barem mogao pronaći to mjesto, tu kućicu kraj pruge koja nikamo ne vodi, u jednom jesenjem poslijepodnevu, netom prije kiše, naći tu osobu i dobro razmisliti o životu.
Slušam glazbu, svira The Unforgiven II, gledam van kroz prozor, vidim tu istu požutjelu travu, vjetar kako ljulja granje, i pjesma me odvodi na to tajnovito mjesto koje u mom umu nikada neće biti zaboravljeno.
I želim, očajnički želim otvoriti ta vrata koja vode u taj moj imaginarni svijet, ista poput onih vrata iz pjesme, želim ih otvoriti.
Opet ta slika, to mjesto je jako tužno, što ako ta osoba nisi TI? Što ako me ta osoba mrzi, i to mjesto, konfuzno poput pjesme, potpuno apstraktno poput riječi Unforgivena, tako dvosmisleno, a tako jasno
What I've felt, what I've known
Turn the pages, turn to stone
Behind the door, should I open it for you?
I ne znam što sam nekada osjećao, ne znam što sam nekoć znao, očajnički želim otvoriti ta vrata, otići na to mjesto. Otići u vrijeme kad sam prvi puta vidio/zamislio tu sliku...
What I've felt, what I've known
Sick and tired, I stand alone
Could you be there, 'cause I'm the one that waits for you
Or are you unforgiven too?
Come lay beside me, this won't hurt I swear
She loves me not, she loves me still, but she'll never love again
She lay beside me, but she'll be there when I'm gone
Black heart scarring darker still, yet she'll be there when I'm gone
Yes she'll be there when I'm gone
Dead sure she'll be there
Zatvaram oči, želim fokusirati misli na tu osobu, glazba mi pomaže, tko je to?
I ne vidim lice, samo lik djevojke s tamnom, dugom kosom. I dalje lutam u mislima, počinje kiša, sunce zalazi za oblake, vjetar i dalje nemilosrdno puše, ali u toj kućici ja ne nalazim utočište. Vrata su i dalje zaključana...
Behind the door, should I open it for you?
Oh, what I've felt
Oh, what I've known
I'll take this key
And I'll bury it in you
Because you're unforgiven too
Ne, ništa mi nije jasno, ovo lutanje mislima me nije nikamo dovelo, i tako malena kućica kraj pruge i dalje ostaje pod velikim upitnikom, možda je tako i bolje, možda je to jedno od posljednjih uporišta moje mašte, moga svijeta...
|
