Mind mapping

The only place where you can dream, living here is not what it seems.


Dosta mi je svega, život mi se zgadio do te mjere da je nepodnošljivo raditi i stvari koje volim. Odlučio sam napraviti nešto za sebe, nešto dobro, nešto korisno. Možda će zvučati smiješno...otišao sam šetati u prirodu. Iako u Sisku baš i nema oaza prirode i mjesta koje nije ''ukaljano'' ljudskom rukom. Otišao sam do obližnjeg nasipa, sa namjerom da se, barem nakratko, odmaknem od svega, uživam u (relativno) svježem zraku i onome najvažnijem...samoći. Predivan je osjećaj otići u šetnju kada znaš da nećeš sresti nikoga u sljedećih sat i pol vremena. I tako sam sa svojim mislima odlazim od automobila televizora, glazbe i ljudi, bez mobitela, bez sata, bez slušalice u ušima.
I razmišljao sam o svemu što mi je palo na pamet, još jednom se pokazalo kako osamljena mjesta imaju terapeutski učinak, stvarno sam uživao.
A taj stari nasip je nekoć imao veću funkciju nego sada, prije je služio kao zaštita od jednog rukavca rijeke Save, no davno je odsječen od te rijeke i sada služi kao kanal za otpadne vode i odvodnju vode sa usjeva za vrijeme obilnih kiša. Nekoć smo se kao djeca znali onamo ići igrati, u drveću smo gradili kolibe, a po zimi smo se ondje sanjkali. To predivno mjesto, nadohvar ruke postalo je još jedan primjer kako sve propada. Susrećem se sa jednim od najvećih nusprodukata ljudske vrste, suočavam se sa zagađenjem.

Well I'm standing by a river
But the water doesn't flow
It boils with every poison you can think of
And I'm underneath the streetlight
Not the light of joy I know
Scared beyond belief way down in the shadows
And the perverted fear of violence
Chokes the smile on every face
And common sense is ringing out the bell
This ain't no technological breakdown
Oh no, this is the road to hell


I zaista, kako bi rekao legendarni Chris Rea ovo je zaista put prema paklu. Nedavno sam gledao Mad Maxa, i u pozadini bjesomučnog nasilja vidi se svijet koji je pretrpio prirodnu katastrofu, i stvarno vidim koliko je takav scenarij moguć, bez ikakva pretjerivanja.
Nastavljam sa šetnjom, i nakon nekog vremena dolazim do rijeke Save, prelazim nasip i vidim nešto neopisivo, priroda u lancima, lišena svoje ljepote sada se guši oblacima dima rafinerije, krv joj se mješa sa otpadnim uljima, i životinje, njena djeca izumiru.
Ljudi su zaista postali tumor ovoga planeta, paraziti, mi smo ono što uništava ovaj divni planet. Razmišljam o tome kako bi bilo da nismo zagadili prirodu, da nema sve te tehnologije, Sisak, grad na rijekama bi bio raj na zemlji, a ne šupak svijeta.
Spuštam se do same vode, i djeluje jezivo, vidim odsjaj gigantskih dimnjaka u zamućenoj vodi, zgražanje je preveliko, pitam se što smo to učinili? Da li nam je sve to zaista trebalo, nije li moglo barem malo drugačije?



And all the roads jam up with credit
And there's nothing you can do
It's all just bits of paper flying away from you
Oh look out world, take a good look
What comes down here
You must learn this lesson fast and learn it well
This ain't no upwardly mobile freeway
Oh no, this is the road
Said this is the road
This is the road to hell

Žao mi je sve te prirode, žao mi je onoga što smo učinili, grijeh je neiskupiv. No moja se šetnja ipak pokazala kao melem za dušu spoznao sam da još uvijek mogu razmišljati na racionalan način, na način ne koji sam nekoć razmišljao. Znam da ću ubuduće još češće ići na nasip jer mi on odsada toliko znači, kao utočište, kao odmorište i kao drugi dom.

Čudna situacija, ovih dana sam shvatio koliko sam se promijenio. Promjena, dakako, nije baš pozitivnog predznaka. Ne znam, možda je to samo jedno poglavlje u životu koje će morati biti zaboravljeno, možda je vrijeme krivo, možda ljudi, a možda...na kraju krajeva... Kriv sam ja !
Kako, zašto? Ne znam, niti ne želim znati, dosta mi je pitanja, želim...ne znam što želim...a možda ipak znam...ne želim da bude ovako.
To nisam ja, ili možda jesam?
To primjećujem dok pričam s ljudima, dok donosim odluke, dok razmišljam.
Prestao sam uživati u životu, iako je činjenica da mi u posljednje vrijeme život pruža tako malo stvari pogodnih za uživanje. Zapravo se hranim mrvicama s poda. Znam da to nije zdravo no to me ne sprječava. Glazba je ostala ista no ja je ne čujem na način na koji sam je čuo prije. Osjećaji su tako izmješani, moja volja, moj pogled na svijet, sve je tako trulo, ogavno, tako loše.
I zaista nisam osoba koja sam bio prije kojih godinu-dvije ili tri. Prošao sam toliko toga, prešutio toliko toga, i sada kada mogu reći ono što imam za reći, kasno je.
Želim se vratiti na stare tračnice, nekako su mi bolje odgovarale, jasno mi je da se ne mogu vratiti u prošlost i promijeniti neke stvari koje bih sada zaista htio promijeniti.
Imam osjećaj da pišam u vjetar promjena, i dok svi odrastaju kako treba, napreduju, ja padam...i padam...i padam...u blato.
I sada gledam na svijet iz mračne rupe, od svjetla me samo peku oči, a ono što sam nekoć nazivao dušom pretvorilo se u boksačku vreću, spremnu da primi novi udarac.
Gdje je sada onaj bezbrižni dječarac, pun mašte, s najdražom pjesmom u mislima, taj isti dječak koji je nekoć bio sretan kad bi ugledao sunce na horizontu danas, tek nekoliko godina kasnije, postao je osoba željna samoće, s mislima ravnim crnilu najcrnje noći, bez nade u bolje sutra, slijepo čekajući da zaspe s nadom da će sanjati nešto ljepo, jer kad se probudi, noćne more tek počinju.

Come ride with me,
Through the veins of history,
I'll show you a god,
who falls asleep on the job.

And how can we win,
When fools can be kings,
Don't waste your time,
Or time will waste you!

You lead me on the path
Keep showing me the way
I feel a little lost
A little strange today

Gotovo svakodnevno sa starim vodim borbu o raznim stvarima. Često puta mi govori kako nešto treba učiniti na određeni način, a ne na način na koji ja to radim. Njegovo je mišljenje da je većina uvijek u pravu te da treba uvijek biti dio te iste većine. Ja se s tim mišljenjem ne slažem u potpunosti. Ako je nešto što svi rade normalno, to ne mora značiti da neke stvari koje rade pojedinci nisu normalne. Ali ljudima je već ispran mozak, svijet je pretrpan raznim glupim stereotipima koji bespotrebno narušavaju miran život ljudi.
Razmišljam o budućnosti, o svom životu. Pitam se kamo to vodi? Da li sam ja sposoban raditi od osam do četiri? Da li je za mene predviđen neki drugi put?
Pitam se što je potrebno čovijeku da odustane od prosječnog života i ode raditi ono što želi sa sobom.

I think I'll take a hold
Of whatever comes my way
Then we'll see what happens
Take it day by day

Po običaju nastavljam sa nizom pitanja...
Da li je život potraćen ako nisi osnovao obitelj sa 2,6 djece, u garaži je tvoj auto kojim ideš na svoj stalni posao i viđaš ženu tek nekoliko sati dnevno jer i ona radi?
Da li je život potraćen ako si otišao od kuće bez ičega, samo s nadom da ćeš jednog dana biti sretan, te da zaista radiš ono što želiš, makar to bilo slikanje na ulici, skvotanje ili bavljenje glazbom koju voliš? Da li je život potraćen ako imaš sve što si u životu htio iako se to razlikuje te famozne većine?

I thought I had it all
I had it all worked out
Just what my future held
That there would be no doubt

But then the card came up
And I took another turn
But I don't know if it's
Fulfillment that I earn

A ljudi su zli, da sada netko iz moje blizine ode u inozemstvo biti slobodni umjetnik na cesti, svi bi govorili kako je to propalica koja nema ništa u životu.
I baš sam na to mislio... zašto bi neki uvriježeni standardi zaista bili mjerilo nečijeg života, odnosno, njegova uspijeha i neuspjeha. Bojim se da je ljudsko društvo došlo do stupnja gdje sreća više nije važna. Važno je samo ono opipljivo, materijalno, iako je ljudska duša u ruševinama...

I would like you to know
When you see the simple things
To appreciate this life
It's not to late to learn

Da se razumijemo, ne želim podcijenjivati nečiji rad. Znam da je posao najpošteniji način da se preživi i prehrani obitelj. Svjestan sam toga da je obrazovanje neophodno za posao u kojem se može zaista uspjeti i koji osigurava vašu budućnost.
Samo se pitam da li zaista mora biti ovako?
Novac ne mora biti mjerilo uspjeha.
Jedan moj dobar prijatelj se po cijele dane ubija od posla koji poštuje. Još kao klinac je pokazao zanimanje za to i zaista taj posao obavlja izvrsno. No nakon par godina gotovo neprekidnog rada i posla koji ne pita da li je praznik, nedjelja ili nešto slično, on shvaća da je nesretan. Pita se koliko će još moći na taj način. I tako crnči po cijele dane a još nema niti punih dvadeset godina. Kakva je njegova budućnost, i iako ima odličnu plaću i slobodu za razliku od nas iz njegove generacije, on nema pravi život.

Don't want to be here
Somewhere I'd rather be
But when I get there
I might find it's not for me


Današnje društvo jednostavno tjera na rad, a ljudsko zadovoljstvo se stavlja u drugi, treći ili peti plan... odatle vjerojatno i ona usrana rečenica : ''sreća je u malim stvarima''. Ja ne želim sreću u malim stvarima, želim živjeti sretno...
Možda ja to sve krivo tumačim. Bilo kako bilo ja se ne želim u srednjim četrdesetim godinama svojega života vraćati kući očajnički čekajući svojih pet minuta odmora.
Nije da sam protiv rutine, štoviše, žudim za jednom rutinom jer mi ona pruža određenu sigurnost, samo ne želim postati njenim robom. To nije u mom interesu.
U mom interesu je jednog dana živjeti sretno sa svojom obitelji, na način koji me čini sretnim, znam da će uvijek biti prepreka, poteškoća, znam da bez muke i žrtve nema ničega. Možda moj život neće biti u skladu s prosjekom, no to je moj život i živjet ću ga onako kako ja to želim !

Don't know what I want
Or where I want to be
I'm feeling more confused
The more the days go by…

Kako ne bi okolo gledali, niz ulice su nam poredali
Velike slike u boji na kojima točno stoji kako izgleda sreća kad se uveća
A mi svakoga jutra, kao vojnici, idemo po svoje mjesto na slici


Katkad se dogodi da čuješ pjesmu koju možeš slušati satima. Za mene je jedna od tih pjesama definitivno ''Sreća'' od Hladnog Piva. U toj pjesmi pronalazim nešto više, ne znam točno što. Pjesma je toliko moćna, u stilu Hladnog Piva na ironičan način gleda na današnje društvo, na način na koji nam serviraju neku nerealnu sreću.

Sreća u braku ima mamu i tatu i zdrave zube na jumbo plakatu
To je bijela suprugova žena,
Koja koristi pravi deterdžent, za uredni i čisti ambijent

Kao da smo mi budale. A možda i jesmo, jer iznova gledamo one blesave reklame u kojima je sve savršeno, kao da je kreatorima istih reklama zaista tako u životu. Kako odvratno ! I svi se smiješe jer su prozori sjajni, a rublje blistavo bijelo. Pa što ako imam bijele gaće, tako bi i trebalo biti! Ja se ne smijem jer mi u WC-u miriše, ali moram gledati onog retardiranog klinca na toaletu, i to baš kad jedem, lijepo mi prisjedne.

Pod neonom hipermarketa, gdje nasmijana lica guraju kolica
U naručje jeftinijeg svijeta
Tamo nas čeka, tebe i mene, blistava sreća, upola cijene !

Već sam pisao o sreći, sreća se ne može kupiti, ali se lako može oduzeti. U zadnje vrijeme se otvorilo mnogo prodajnih centara u našemu gradu, no to su ipak samo trgovine, a ne izvori sreće. Bilo bi predivno kada bih mogao biti sretan samim odlaskom do prvog dućana. Molio bih kilogram sreće, ma dajte dva, da imam i za sutra. A u glavi mi ostaju samo one debilne pjesme koje tamo puštaju stotinu puta dnevno, nikakva sreća...

Kako ne bi okolo gledali, niz ulice su nam poredali
Velike slike u boji na kojima točno stoji kako izgleda sreća kad se uveća

Used to be so easy to give my heart away.
But I found out the hard way,
there's a price you have to pay.
I found out that love was no friend of mine.
I should have known time after time.


Nakon svega što sam prošao s tobom, nakon svega što sam prošao bez tebe ali zbog tebe, I svega što ću još proći…još uvijek imam blues za tebe. Radim playlist, samo za tebe, jer TI daješ dušu svakoj pjesmi koju sam odabrao samo za tebe, daješ joj oči koje mogu gledati satima, daješ joj miris, daješ joj lice i usne. Pjesma postaje TI, a TI postaješ pjesmom, melodija koja nikad neće biti zaboravljena.

Used to be so easy to fall in love again.
But I found out the hard way,
it's a road that leads to pain.
I found that love was more than just a game.
You're playin' to win, but you lose just the same.

To se nikad neće promijeniti, možda malo oslabiti, ali nikad nestati, tako treba i tako će biti, nema potrebe da ne bude drugačije, i vjeruj mi...možda to nikad nećeš saznazi ali još uvijek imam blues za tebe, i ne zaboravi, uvijek ću ga imati.

Though the days come and go,
there is one thing I know.
I've still got the blues for you.

Ovih dana čitam biografiju Hladnog Piva, banda kojemu sam beskrajno zahvalan jer su me oni potpuno usmjerili na ovu vrstu glazbe koju danas slušam. Iako ih slušam sve manje ovaj post posvećujem glazbenicima s ovih prostora. U Sisku, rodnom mi gradu ima podosta alternativaca i ljudi koji vole slušati dobru mjuzu. Nekoliko puta godišnje se može naići na odličnu svirku uživo. Bambi Molesters, band koji bi zapravo trebao biti najveći simbol Siska grada, a ne neka tamo utvrda, Željezara, rafinerija i ostala sranja koja nas svakodnevno truju. No usrani način života u Sisku ostavljam za neki drugi post. Upravo sam gledao NET, tamo svakodnevno ima stvarno dobrih spotova za svačiji ukus (ako mislite da je ovo reklama, varate se). Sviraju Psihići iliti Psihomodo-Pop i ona njihova dobra stvar Lagano Padam... jedan od najvećih domaćih bandova i legendarni Gobac, jedan od najkarizmatičnijih hrvata; apsolutna legenda. Sljedeća pjesma Radostan Dan od Hard Timea, to je ona stvar s onom Eminom Arapović sa Story Super Nove. Poznajem malo ljudi koje su uopće čuli za Hard Time pa eto da se zna to je jedan legendarni zagrebački band koji svira progresivni hard rock. Moram priznati da sam čuo tek nekoliko njihovih stvari no svaka mi se jako svidjela. Poslije ''Politika'' od Hladnog Piva. O njima imam toliko toga za reći, dečki definitivno rasturaju. Definitivno najbolji rock band u nas, a vrijeme će pokazati da zapravo i nisu imali prave konkurencije. btw. novi im album izlazi za manje od dva tjedna.



Ostajemo u Zagrebu, domu mnogih legendarnih bandova. I najveći novovalni band – Azra, legendarni Štulić i masa drugih legenda domaće rock scene koji su prodefilirali tim bandom. Ali Azra već godinama ne svira. I zapravo je tužno što većina naših bandova i glazbenika nije postala poznata izvan granica Lijepe naše. Unatoč kvaliteti najveća je kočnica ipak naš jezik. Nije se lako probiti u elitu dok pjevaš na jeziku koji govori jedva nekoliko milijuna ljudi na cijelome svijetu, ma koliko god textovi bili dobri. Ali mislim da je tako i s drugim bandovima iz drugih zemalja koji ne pjevaju na engleskom.
I odavno su prošle godine kada je rock bio prvi glazbeni izbor, a sada je tek alternativa, nešto sa strane. Kvaliteta je ostala na strani rocka, a na scenu su došli neki seljačine koji ne vide dalje od kafane... i to mi se gadi, jaaaako. Sada je na ovom i inače za rock problematičnom području scena sastavljena od polugolih pevaljki i hiljadu ljudi koji ih slušaju.
No ostala je nostalgija, ali i nada u bolje sutra. Svira ''Nostalgična'' od T.B.F.-a i svojim zvukom podsjeća na vrijeme kad je sve vrvilo od bandova koji su solidno svirali. Svih ovih godina odrastali su klinci koji su slušali rock i metal. Stiže nam neki novi val sa nekim novim bandovima. Tu prije svih mislim na Vatru. Momci su stvarno jaki i mogli bi biti odlični. No vratimo se prošlosti, na našim prostorima je bilo stvarno mnogo odličnih bandova. Tu moram spomenuti Zabranjeno Pušenje koje sam slušao još u osnovnoj. Stvarno prave legende, pogotovo ono staro ZP, e to je prava svirka. Još su tu i likovi kao što su Bajaga, Balašević i mnogi drugi... i po tko zna koji puta ponavljam da mi je žao što ne živim u vremenu kada je rock bio normalna pojava. Znam da su to bila jako teška vremena, ali rock je uistinu bio način života, s pivom u ruci dok svira neka longplejka. Sada mi se diže želudac kada netko misli da sam sotonist jer slušam heavy metal ili punker jer slušam hard rock. I to samo zato što mi se ne da objašnjavati razliku, a inače me boli briga. Barem sam svoj, s melodijom koju obožavam čuti, s melodijom za koju se netko potrudio naučiti svirati gitaru, bubnjeve ili nešto slično. A svi oni koji to pljuju neka se gone. Savjetujem im da probaju uzeti guitaru u ruke i odsvirati nešto, pa da vidimo tko je onda pametan. Svaka pjesma ima svoju vrijednost. I svaki plagijat je jedinstven, ako svaka riječ nešto znači, ako svaki akord nešto govori onda je svaka diskusija suvišna. Glazba je napisana jer se njome nešto želi reći, da netko uživa u njoj, a ne da se svađa oko nje. Mislim da svi ti silni kritičari zapravo ubijaju glazbu i njenu ljepotu umjesto da je sagledaju kao umjetnost, ma kakva ta glazba bila.