Mind mapping

Ljudi su tijekom povijesti napravili bezbroj izuma da si olakšaju život, od otkrića vatre, kotača, pisma, pa sve do žarulje i računala. No da li je moguće da su izmislili i nešto što nam samo naizgled pomaže, možda to drugi ne primjećuju, ali mi smo postali robovi vremena. Kažu da današnji čovijek nema vremena, kako je vrijeme novac i sl.
Prestali smo biti slobodni još davno, postali smo ograničeni vremenom. Danas znam da nemam vremena uživati, žurim s pisanjem ovog posta. Ništa ne stižem, to uzrokuje napetost i stres. Pitam se da li je to sve potrebno? Koliko ima sati? I dok s jedne strane znam za koliko vremena mi počinje omiljena emisija na TV-u ili koliko traje neka pjesma, kada moram u školu shvaćam da živim u izpačenom društvu, društvu koje je ostalo bez vremena, društvu koje nema vremena za sebe, za ljude oko sebe. Postali smo robovi navika omeđenih vremenom.
I nastojimo kupiti vrijeme, ali kako? Vremena zapravo ima u izobilju, vrijeme je virtualno, a u čemu je onda problem? Vjerojatno u nama, mi to ne shvaćamo na taj način, za nas to je nešto fizičko, konstantno, nešto što se reže nožem, trati, baca, kupuje, nešto što vrijedi. Zašto dan ne bi trajao trideset sati, a sat dvjesto minuta? Znam da su sve to dijelovi vremena potrebnog obilasku Zemlje oko Sunca, no mi smo sve to pretvorili u nešto iracionalno.
Neki dan sam bio kod bake, i pričao sam s djedom na njihovom tavanu gdje moj djed godinama provodi svoje vrijeme u radionici. Nekoć je stalno popravljao satove, danas to ne čini tako često, no uvijek mu je užitak popraviti sat. Ali taj sat ne služi kao pomagalo, on služi kao podsjetnik da ti se žuri, da nemaš vremena. I ne samo to, stalno otkucava onim iritantnim zvukom, tik-tak tik-tak a kada zazvoni znaš da moraš nešto napraviti. I tako iz dana u dan, iz sata u sat. Kako bi samo bilo lijepo vladati vremenom, usporavati ga, ubrzavati ga, zaustavljari ili vraćati ga unazad ... eto napisao bih duži post ali jednostavno nemam vremena.

Posljednjih tjedana prikazivala se saga o junaku Johnu Rambu. Znam da će ovo nekima čak zvučati smiješno, ali u filmu sam vidio neki dublji smisao. Pritom mislim na prvi dio koji je više drama nego akcijski film. Svi lik Johna Ramba smatraju kao akcijski lik bez osjećaja koji ubija bez milosti. U prvom djelu se upoznajemo sa likom skitnice i čovijeka bez budućnosti. Ovdje ne želim prepričati fabulu, već pokazati drugu stranu Rambove priče. A ta priča je tragična...i to jako...
Ratom napaćen, veteran, heroj postaje meta policajaca malenog američkog gradića. Nije izazivao, vrijeđao ili provocirao na ikakav način, no svejedno biva progonjen...i na kraju krajeva primoran upotrijebiti silu.

It's a long road
When you're on your own
And it hurts when
They tear your dreams apart
And every new town
Just seems to bring you down
Trying to find peace of mind
Can break your heart
It's a real war
Right outside your front door I tell ya
Out where they'll kill ya
You could use a friend

Samo je htio stati, bio je u prolazu, samo nešto pojesti, i nije smetao nikome ni na koji način. Ali ne! Uštogljeni šerif nije htio skitnice u svom malenom gradiću, u svom patetičnom svijetu. Rambo kao da mu je smetao sa svojom zelenom vijetnamkom sa znakom američke vojske iako u priči postoje naznake da je i šerif imao iskustva s Vietnamom. I tako privede Ramba zbog skitnje...nevjerojatno! A taj se čovijek borio za svoju domovinu i bio spreman umrijeti za nju, a sada...
U policijskoj stanici zamjenik se iskaljuje na njemu, Rambo doživljava bolna sjećanja na ratno zarobljeništvo, i naposljetku...puca, mogao je podnijeti udarce...ali nije mogao podnijeti nepravdu.

Where the road is
That's the place for me
Where I'm me in my own space
Where I'm free that's the place
I wanna be
'Cause the road is long yeah
Each step is only the beginning
No breaks just heartaches
Oh man is anybody winning

Svakim ga postupkom tjeraju na još veću mržnju, on bježi iz policijske postaje i policija se daje u potjeru za njim. I bježi u planinu...u nadi da će pobijeći, pobijeći od svega. No kako kaže pjesma ''It's a Long Road'' Dana Hilla, koja je dio soundtracka ovog genijalnog filma –

It's a long road
And it's hard as hell
Tell me what do you do
To survive
When they draw first blood
That's just the start of it
Day and night you gotta fight
To keep alive
It's a long road ...


Pokušavam povući paralelu...rat je bolesna stvar, ostavlja posljedice, PTSP je gotovo neizlječiv, kod nas ima puno ljudi koji su prošli gadne događaje u ratu, malo im treba da eksplodiraju, a onda je sve gotovo... kod nas ima toliko veterana, ljudi koji su bili spremni umrijeti za svoju domovinu, a sada u sebi proživljavaju sav taj rat iznova, dan za danom...
U Rambu alternativni kraj završava njegovim samoubojstvom, i nažalost, mnogo naših heroja završi na taj način, jer cesta je duga...

Poraz…heh… kažu da je to sastavni dio života, moram se složiti s time, jer svatko katkad izgubi. No što kada porazi postanu svakodnevica, učestali i nezaobilazni? Došao sam u situaciju u kojoj mi poraz više ne znači ništa, ne boli...nimalo.
Porazi su postali navika. Više ne vjerujem u sebe, vjerujte mi, imam dobrih razloga. Postao sam gubitnik, a prije to nisam bio. Ah...još jedan dokaz da sam gubitnik...žalim za nekim davnim uspjesima. I kao da okus pobjede nije bio dovoljno sladak, jednostavno sam prestao pobjeđivati.
Nikad nisam bio najbolji u nekom području, doduše, nisam osjećao ni potrebu da to budem. Nisam niti slutio da će to biti moj prvi korak prema neuspjehu. I polako sam počeo biti onaj na gubitničkoj strani, s vremenom me to prestalo boljeti, a to je ono najgore. Neuspjeh je umrtvio moje osjećaje do mjere da više nemam bojazni od neuspjeha. Porazi...samo porazi...od nogometa, škole pa do životne škole. Da ja sam luzer!
Nikada nisam mrzio gubiti, sada mi je žao, sada to mrzim ali sam već toliko naviknut na to i sumnjam da to mogu na neki način izbjeći.
Kako prestati gubiti?
Možda se ne treba predavati, ili dati sve od sebe da pobjediš, čak i kada to ne ovisi isključivo o tebi.
No u mom slučaju je lakše reći nego učiniti.
Jučer smo spušili Euro 2012. i svi krive Markovića jer je radio euforiju. Kakva glupost! Ljudi nisu u stanju prihvatiti da su izgubili bez obzira na to da smo učinili sve što je u našoj moći. Oni se ne mogu pomiriti s činjenicom da nitko nije kriv. Kako tužno. Ali činjenica da protiv velikih i nismo imali neke šanse iako smo zaslužili priliku koju smo toliko željeli. Novac je još jednom presudio, što na kraju krajeva i nije neko iznenađenje.
I vraćam se na svoj slučaj. Barem sebe mogu usporediti sa svim tim porazima, jer moj život je skupina poraza, svih veličina i boja...jedan veliki poraz. No kažu da treba biti velik i kad gubiš !

baš me zanima što će mi se danas dogoditi

Danas sam baš počeo pisati post o Randy Rhoadsu, koji je trebao biti prvi u seriji postova o preminulim glazbenicima, i slučajno sam na teletextu pročitao da je 5.travnja umro Mark St. John, bivši guitarist hard rock banda KISS. Svirao je na samo albumu "Animalize" gdje je pokazao zavidno umijeće. Animalize je najprodavaniji album KISS-a osamdesetih, tj. iz razdoblja kada su odlučili nastupati bez šminke, njihovog trademarka. Nakon snimanja albuma St. John napušta KISS zbog zdravstvenih razloga. Ovom prilikom poručujem svim ljubiteljima dobrog zvuka da poslušaju Animalize jer je Mark St. John u njega ugradio fenomenalan zvuk i tako odaju počast jednom velikom glazbeniku koji je tim albumom zauvijek ostao zapisan među zvijezde hard-rocka.


Mark Leslie Norton a.k.a. Mark St. John (7.veljače 1956. - 5.travnja 2007.)


- i možda najpoznatija pjesme iz njegove ere

SRETAN USKRS SVIMA KOJIMA JE DO NJEGA STALO!

Kakvo čudno razdoblje života, jedan riff, jedan solo mogu obilježiti dan. Svaki akord, kao otkucaj srca... A ja tako zbunjen životom, doslovce izgubljen u sebi, emocijama, tvom pogledu... what to do, what to say? Slušam jednu pjesmu satima, ne čujem riječi, samo melodija, kao da je jedina... nije bitno tko je za guitarom, mikrofonom ili palicama bitna je melodija, bitna je poruka, bitno je značenje, bez obzira na sve !
I slušam...i slušam, no zapravo ne čujem, još uvijek sam izgubljen, da li nešto propuštam, nije me briga, iako znam, biti će mi žao...so what?
Da li je to život? Ne vidjeti ništa, živjeti u svojim mislima, ma kakve one bile? Ako jest, to je ono što želim...valjda.
Tratim vrijeme, tražeći drugu stranu svega; crnog i bijelog, dobra i zla, tuge i sreće ljubavi i mržnje, rata i mira, tebe i mene...
Raspoloženje mi se mijenja iz dana u dan, no sada je dobro, feelin' is fine, kako bih volio da ostane tako, ali znam... sutra će se probuditi neka druga osoba, kojoj sunce smeta, ja to ne želim, nedajte mi da se mijenjam!
Ali barem je svaka noć ista, snovi, oni kojih se sjećam, ti si u njima, hvala ti! Barem mi daješ spokoj dok spavam, jer mi danju daješ nemir, nije da mi smeta, samo je jako čudno i iscrpljujuće.
Tako je! Ja nisam depresivan, ni ljut, suicidalan ili mrzovoljan. Ne. Ja sam samo iscrpljen. No vjerujem da tako mora biti, anyway, živim i nadam se da ću to raditi još neko vrijeme.
Život, sinusoida s velikim amplitudama sreće i tuge, sunca i oblaka, me katkad šutne, a katkad mi se nasmješi. A ja u svim tim promjenama tražim konstante, bezuspješno? Ne posve. Pjesma je uvijek ista, iako nema uvijek isti učinak na mene, poruka je uvijek ista, katkad je malo bolje razumijem, a katkad me samo smiruje.
Znam, pišem samo o sebi, no egoističnom đubretu kao što sam ja to užasno godi, stoga, nastavljam u istom rakursu, svijet prema meni.
Ljudi me različito doživljavaju, blago njima, ja se uvijek doživljavam na isti način, no što ću? Ja sam ja, bez obzira na moje promjene raspoloženja drugi to vide manje od mene, no nitko neće reći da sam uvijek isti. Bilo kako bilo znam da ću barem uvijek slušati mjuzu koju volim i piti dragu mi Karlovačku (neće nas nitko ukinuti, pa to je bitna karika hranidbenog lanca prosječnog hrvata(e jel' se ovo piše velikim slovom?) bez perspektive u životu). Želim malo odmora, škole nakratko nema, moram se sabrati, uzdići, ne znam kako no uspjet ću, moram!

sve je ovo trebalo završiti nekom mudrom igrom riječi, al' jeb...

Ooh, you look good tonight
Standing there in your own world
Baby, talk to me with your eyes
Before the moment dies
I want to say to you
Time is just passing us by
You keep waiting for something called love
Wake up in the middle of the night
Nobody's gonna make it alright
Who wants to be lonely, who wants to be with you tonight, oh, oh
Who wants to be lonely, who wants to be holding you tight, oh, oh
Ooh yeah

Open yourself to me
Let me show you what it can be like
Baby, giving it all that you've got
Nothing can hold you back
Some things can stand alone
A mountain can feel no desire
But a heart isn't made out of stone
Wake up in the middle of the night
Nobody's gonna make it alright

Who wants to be lonely, who wants to be with you tonight, oh, oh
Who wants to be lonely, who wants to be holding you tight, oh, oh
Who wants to be lonely, ooh
Who wants to be lonely, all by yourself
Who wants to be lonely, yeah, yeah, yeah, yeah
Wake up in the middle of the night
Nobody's gonna make it alright

I want to say to you
Time is just passing us by
You keep waiting for something called love

Who wants to be lonely, who wants to be with you tonight, oh, oh
Who wants to be lonely, who wants to be holding you tight, oh, oh
(Ooh yeah) Who wants to be lonely
(Yeah) Who wants to be with you tonight, oh, oh (tell me tonight)
(Yeah) Who wants to be lonely (oh yeah)
Who wants to be holding you tight, oh, oh (tell me tonight)
(Tell me tonight) Who wants to be lonely (yeah)
Who wants to be with you tonight, oh, oh (Tell me tonight, tell me)
Who wants to be lonely, who wants to be holding you tight, oh, oh
Who wants to be lonely, who wants to be with you tonight