Mind mapping

Ljudi su tijekom povijesti napravili bezbroj izuma da si olakšaju život, od otkrića vatre, kotača, pisma, pa sve do žarulje i računala. No da li je moguće da su izmislili i nešto što nam samo naizgled pomaže, možda to drugi ne primjećuju, ali mi smo postali robovi vremena. Kažu da današnji čovijek nema vremena, kako je vrijeme novac i sl.
Prestali smo biti slobodni još davno, postali smo ograničeni vremenom. Danas znam da nemam vremena uživati, žurim s pisanjem ovog posta. Ništa ne stižem, to uzrokuje napetost i stres. Pitam se da li je to sve potrebno? Koliko ima sati? I dok s jedne strane znam za koliko vremena mi počinje omiljena emisija na TV-u ili koliko traje neka pjesma, kada moram u školu shvaćam da živim u izpačenom društvu, društvu koje je ostalo bez vremena, društvu koje nema vremena za sebe, za ljude oko sebe. Postali smo robovi navika omeđenih vremenom.
I nastojimo kupiti vrijeme, ali kako? Vremena zapravo ima u izobilju, vrijeme je virtualno, a u čemu je onda problem? Vjerojatno u nama, mi to ne shvaćamo na taj način, za nas to je nešto fizičko, konstantno, nešto što se reže nožem, trati, baca, kupuje, nešto što vrijedi. Zašto dan ne bi trajao trideset sati, a sat dvjesto minuta? Znam da su sve to dijelovi vremena potrebnog obilasku Zemlje oko Sunca, no mi smo sve to pretvorili u nešto iracionalno.
Neki dan sam bio kod bake, i pričao sam s djedom na njihovom tavanu gdje moj djed godinama provodi svoje vrijeme u radionici. Nekoć je stalno popravljao satove, danas to ne čini tako često, no uvijek mu je užitak popraviti sat. Ali taj sat ne služi kao pomagalo, on služi kao podsjetnik da ti se žuri, da nemaš vremena. I ne samo to, stalno otkucava onim iritantnim zvukom, tik-tak tik-tak a kada zazvoni znaš da moraš nešto napraviti. I tako iz dana u dan, iz sata u sat. Kako bi samo bilo lijepo vladati vremenom, usporavati ga, ubrzavati ga, zaustavljari ili vraćati ga unazad ... eto napisao bih duži post ali jednostavno nemam vremena.