Ovih sam dana imao gripu, još malo osjećam posljedice ali više i nije toliko strašno. Ako ništa drugo onda barem ne idem u školu tako da imam osjećaj kao da sam na praznicima, možda čak i bolje. I otkrio sam jedan sasvim novi i drugačiji svijet, onaj koji počinje oko sedam ujutro. Naime jučer sam išao vaditi krv i došao sam doma oko pola osam. Znam da ne idem u školu i ne mogu spavati. Naravno, palim TV, instinktivan potez, kad ono Dobro jutro Hrvatska, emisija za koju znam samo iz priča i nekih davnih sjećanja. Ljudi su mi mogli lagati godinama da postoji a ja ne bih znao. Prošli tjedan me jedan drug iz razreda iz zajebancije pitao da li gledam neki blesavi crtić ujutro a ja sam mu rekao: ''ja ujutro radim samo dvije stvari: spavam i spavam u školi.'' I zaista je tako, prije devet sati ja sam isključen iz svijeta, barem malo više nego inače...
I cijeli dan zamišljam kako je to biti usidjelica (nešto u stilu Peggy Bundy), gledati sve te emisije, serije, znati cijeli tjedni raspored napamet, znati kad je koja reklama? Dobro jutro Hrvatska, svi ti dnevni prilozi nekako na prvi pogled dočaravaju neku (veselu) rutinu, od jutarnjeg razgibavanja, vijesti pa sve do priloga koji su katkad čak i zanimljivi. I pričali su nešto o poznatom Murphyevom zakonu (koji me toliko zaintrigirao da ću mu jednom posvetiti post). Prva postaja usidjelice, nekako sam neobično zadovoljan, katkad me dosadna rutina, monotonija i repetitivnost ne ubijaju u pojam. To mi nekako daje doživljaj konstantnosti ali i stabilnosti, bez iznenađenja, ma kakvog ona obilježja bila.
Prebacujem na RTL, tamo sve one svakodnevne serije, tj. njihove reprize koje sam, moram priznati, gledao i dan ranije ali nemam pametnijeg posla (učenje mi niti ne pada na pamet, valjda sam tako relaksiran). Zatim idem na net pročitati što ima novo u Večernjaku i na pokojem blogu.
Ostatak dana se vucaram beživotno po kući kao neka baba koja je danas bila već kod tri susjeda te čeka da napravi ručak te da može do četvrtog.
Uglavnom, čekam prokletih 15:25 da počne Princ s Bel-Aira. No neka retardirana talijanska serija (koju baba od prije dvije rečenice obožava i gleda sa susjedima) naravno traje dobrih desetak minuta dulje nego što piše na teletextu. Moram se pohvaliti i da sam upamtio i sve najzanimljivije brojeve na teletextu na svim programima. I počinje Princ s Bel-Aira, jedna od mojih najdražih serija iz djetinjstva koju sam još kao klinac gledao na sloveniji. Takoj jaz tudi povedam slovenščino. Zaista serija vrhunskog humora sa genijalnim Willom Smithom. Zatim je serija ''Puna Kuća'', to sam kao klinac obožavao gledati, sada pomalo vidim taj nametnut edukativni element se serije. No imaju humorističnih trenutaka. Zatim je serija Pod istim krovom, jedna od najadnijih serija koje sam gledao u posljednje vrijeme i s lošom se glumom može lako uspoređivati s nekim našim serijama, a od nekih je i mnogo lošija. Čuo sam da u toj seriji glumci mogu sami pisati svoj text, vidi se da su pušiona u tome. I glupo mi je vidjeti da u seriji nema niti jednog bijelca, kao što u Punoj Kući nema crnaca. Pitam se zašto onda toliko nameću sve one bezvezne pouke na kraju kada su im serije gotovo rasističkog predznaka, no to se i ne vidi od forsiranog humora koji je jednom riječju – jadan. Onda je Sam svoj majstor, solidna serija legendarnog komičara Tima Allena koji ima jedinstven smisao za humor, no dojam podosta kvare loši sporedni glumci koji su previše jednolični i vidi se kako su napisani prema nekim glupim stereotipima. Poseban podsmjeh (i to ne samo u alternativnim krugovima) izaziva onaj Timov sin nu- ili tko zna kakav metalac sa psećom ogrlicom oko vrata s majicom od Sentenceda i kratkom kosom. I nakon toga majka svih serija. Nešto vrijedno toga dase trpe sve ove prethodne serije, serija dostojna repriziranja do kraja čovječanstva. Govorim naravno Bračnim Vodama, seriji sa genijalnim likovima u kojoj je pas često smješniji od onog retardiranog Stevea Urkela. Bračne Vode su bogate crnim humorom, ironijom i sarkazmom (no i njima ču jednom prilikom posvetiti post). Zatim je Sudnica, nešto najjadnije čega se ljudski rod mogao dosjetiti, užas jedan. Onda repriza Večernje škole. Na to ne treba gubiti riječi, Pervan je genij, a i oni njegovi klotari su stvarno smiješni. Na novoj je počela Večernja škola-Praksa, jeben koncept koji je također izmislio ludi Pervan, mala država koja graniči sa Slovenijom (kojom je Pervan, ali i mnogo Hrvata opsjednuto). Zatim je Naša Mala Klinika podosta smiješna serija koja ima čak i urnebesnih trenutaka. I tako lagano završava jedan dan usidjelice. Još jedan dan izgubljen u gledanju televizora. I zaključujem da sam se dobro odmorio te da smo ovakvim načinom života opasno blizu Amerikancima, kraljevima usidjelicama, popularno počašćeni pojmom Couch Potato.
Post je objavljen 07.02.2007. u 15:38 sati.