|
Primi na čelo cjelov taj!
Na rastanku, sad kad je kraj,
Ovo mi barem reći daj –
Nisi u krivu što moj dan
Svaki je, smatraš, bio san;
Al' ako iščezla je nada
Danju, il' noću, bilo kada
U snoviđenju, il' bez toga,
Zar nestala je manje stoga?
Sve to što vidimo, il' tu
Jesmo, to tek je san u snu.
Stojim i slušam huku
Valova što u obalu tuku,
U ruci se mojoj ljeska
Pregršt zrnca zlatnog pjeska –
Koliko ih je! Ali gle kako
Curi mi u dubinu svako,
Dok plačem tako – dok plačem tako!
Zar jači stisak ove kože
Ne može ih zadržat, Bože?
Zar spasit ne mogu bar jedno,
Od vala što čeka ih žedno?
Zar sve što vidimo, il' tu
Jesmo, to tek je san u snu?
1827.
Edgar Allan Poe
Ako je sve ovo samo san, mislim da bi bilo vrijeme za buđenje!
|
