23

Zašto pišem i druge sitnice...

ponedjeljak, 29.04.2024.

Oprostite što vam opet pišem

Ali, jednostavno moram, i trenutno je ovo jedini način na koji realno vidim sebe, realno pokusavam vidjeti sebe; ispišem se ovdje pa se čitam. Gledam se i pokušavam dokučiti gdje griješim, gdje sam sama sebi ispravna. Nešto kao autopsihoterapija, sam svoj majstor ili diy. Isto kao što je moje Najdraze Dijete (znam, brutalno zvuči ali tako mi se upisala u mobitel, vjerojatno da isprovocira Najmlađe i Najstarije Dijete), znači - isto kao što je ona snimala sebe kako izgovara riječ "aurora" pa se slušala, pa uviđala sama svoje greške, pa se upornim ponavljanjem jedne te iste riječi vježbala izgovoriti to famozno R, eto, upravo to i js ovdje radim.
Rotacijom tog slova oko vertikalne osi dobijemo rusko Ja.
O meni je riječ, riječ je o ja, i biti ovdje, pisati ovdje znači vidjeti sebe onakvom kakva jesam, čuti kako zvuči moj glas, ali napisan.
Prije dvadeset i par godina sam s (nepoznatim mi) čovjekom napisala dvije knjige, sigurno. Mislim, te "knjige" me postoje, to je bila samo komunikacija dvoje usamljenih ljudi. Mobitel je imao brojač poruka, a ja sam množila brojeve, preračunavala u kartice i stranice. U formi sms-a, rimovanih poruka. Ljubavnih. A voljeli smo se jako, i ne poznavajuč
Ći se zapravo nimalo.
Romeo i Julija su ništa bili naspram nas dvoje. Romansa je pukla kad smo se upoznali. Slova, riječi su imala okus, miris, boju i zvukove; stihovi su značili život, živi susret je uprskao stvar.
Upoznali smo se tako što sam mu slova imena i prezimena ispreslagala u anagram koji je značio izravan poziv za susret.
Došao je idući dan.
Držali smo se za ruke i pričali.
Njemu su se oči sjajile, a ja sam znala da je sve gotovo tim susretom.
Zašto vam ovo pišem, ne znam. Mozda zato jer ste stalkeri ;) a možda samo zato da upoznam samu sebe, možda da spoznam gdje griješim.
...
Sin i ja smo danas odbacili do grada onu čije mi je ime uokvireno srcima u imeniku
i proveli smo neko vrijeme lutajući gradom zajedno. U jednom smi se trenutku u predvorju jednog shopping centra uhvatili igrati stolnog tenisa. Taman smo se uigrali kada je on odjednom spustio reket i lopticu na stol i značajno me pogledao. Shvatila sam, nije OK da sredovječna majka i sin tinejdžer igraju stolni tenis usred trgovačkog centra. Što će ljudi misliti - o njemu. Meni je svejedno bilo lijepo.

Poslije smo lutali gradom, bili na kavi i soku, na sladoledu, razgovarali o važnim stvarima, i čekali uokvirenu srcima da nas nazove. Bila je uvpratnji prijateljici na maturalnoj i sredila se tip top. Dogovorili smo se, kad je nazvala, da ćemo se naći na parkingu ali smo je sin i ja sustigli i motom sam mu dala znak da šuti, da je ne zove.
Imam par slika nje i prijateljice joj, slikane s leđa, jednu sam slikala ipod volta
i jos nekoliko na mostu.
Moje srcasto dijete je boso gazilo gradom, s torbicom preko ramema i potpeticama u rukama. Mislim, ne znam kako bi reagirale druge majke, ali ja sam pucala od ponosa i sreće.
Mislim, znam joj majku ja, ta je, hopsajući na jednoj nozi s tadašnjim dečkom koji je isto hopsao na jednoj nozi, odhopsala od volta do Trga, smijući se u sav glas.
...
Zvali smo i Najdraže Dijete koje je još bilo na nastavi, da nam se pridruži u zajedničkoj vožnji do doma, ali nema...to se majci ne javlja, ni sestri, ni bratu.
A poslije kaže da joj nije prva misao javiti sd meni kad izađe iz škole. Tipkam joj: pa koja ti je prvA misao.
Odgovara: dečki.
Šaljem joj tri upitnikA A ona odgovara sa tri smajlića.
Srcima potvrđujemo poruke.
...
Gradom se orila pjesma: srce mi je poskakivalo uz Večeras je naša fešta i Che confuzione.
...
Lijep dan, nema što.
A sad se idem čitati, da vidim gdje ja to griješim.

O trčanju...

I o kondiciji duše...

Neki dan sam, a bio je kišni dan (nemaš gdje parkirati), trčala da ne zakasnim u zakazani termin i svejedno sam zakasnila.
Susretljivi ljudi imaju razumijevanja pa kašnjenje nije bilo problem (kiša i nedostatak mjesta za parkiranje je sasvim dovoljno opravdanja za fleksibilne ljude).
Pregled je trebalo platiti pa sam opet trčala nizbrdo/uzbrdo do auta, po zaboravljeni novčanik, tj. trčala sam niza/uza skale i kod doktorice sam uletjela sva preznojena i zajapurena. Toga sam postala svjesna tek kad me je pitala je li mi hladno i da li da zatvori prozor dok mi je pregledavala pluća.
Nasmijala sam se i rekla da nije problem, da sam se skuhala tražeći parking, trčeći gore/dolje dva puta. Paniku zbog novčanika joj nisam ni spominjala, to je ipak previše informacija mladoj doktorici, i ne volim ljudima tek tako, na usputnom pregledu (sve je u redu) objašnjavati svoje strahove. To je nešto s čime se čovjek ipak najbolje obračuna sam.
Poslije sam trčala po (gotov) ručak pa sam trčala (tj. vozila) taj ručak donijeti djeci da ih nahranim prije škole, pa sam trčala pod tuš i na koncu - odjurila na posao, na kojem je pak bilo puno posla kojeg sam trčeći obavljala.

I srce i pluća i sve je dobro.
Dobro je.
Dobro sam.

The Man Who...

subota, 27.04.2024.

Sold The World...

Devedesetih, MTV, kad bi ova stvar krenula, moj svijet bi stao...

Što god bi radila bi ostavljala i trčala pred TV, piljila hipnotisano ;).

Eh, teen spirit...

Long long time ago.

Italija, balkon, djevojka, motivacija...

srijeda, 24.04.2024.

Bandiera rossa

U vrijeme korone, ovu sam izvedbu odslušala nebrojeno puta...

Sviđa mi se šuškavo "š" u glasu ove djevojke.
Ne znam je li u pitanju dijalekt ili nešto drugo, ali jako je simpatično.

Jutro

utorak, 23.04.2024.

Naštimala sam zubaricu u prvi jutarnji termin tako da uspijem skuhati ručak prije posla, a onda sam naštimala da za ručak bude lešo meso i juha da dobijem vremena za natipkati ovaj post. Promućurna sam si ja ponekad, znam ja (kad se potrudim) pošten svijet podrediti sebi.
Terapeutkinja mi je bila preporučila da pišem, a ja sam joj činenicu da ja već odavno pišem/piskaram prešutjela.
Valjda sam se prepala da će mi tražiti link, a to bi već bilo previše zadiranja u moju intimu. Ne znam, možda je to razlog. A žena je lumen pa je nisam htjela možda niti razočarati. Ajmo reći, zaključno, da joj nisam htjela priuštiti nepotrebnog neplaćenog prekovremenog posla. Sasvim solidno zarađuje i u redovnim, lijepo plaćenim terminima.
No dobro... otkazala sam joj susrete kad sam vidjela da se vrtim/o u krug s jednom te istom pričom. Meni osobno je to bilo prenaporno i morala sam se izvući iz toga.
Imam ja dovoljno snage za razvoj vlastitih survival strategija. Imam, hvala sili, iskustva.

Kad mi je zubarica rovarila po zubu, a nježna je, anestezira me i na najmanji jauk, rekla je nešto o turistima i trčanju. Kao, nije joj jasno kako se ti ljudi mogu dići tako rano i trčati. Tijelo još spava, kaže, iako si budan pametnije je ostati doma i piti polako kavu i uživati u tome.
Nasmijala sam se kako sam znala, nije se jednostavno smijati razjapljenih ustiju, neprobuđena do kraja, na zubarskom stolcu rano ujutro, dok mi se doma hladi nepopijena kava.
Htjela sam joj reci da je meni terapeutkinja savjetovala i da trčim, ali nisam mogla, taman mi je uvalila neki metal u usta da uzme otisak za dvije zubne navlake.
Ma i da sam joj mogla reći, ne znam bi li bila. To je ipak intimna stvar.

Eto, to je to za danas.
A dan još nije ni počeo.

I wonder... why... she...
ran away ;)

Pon, 22. travnja

ponedjeljak, 22.04.2024.

Dragi dnevniče,

Danas bi vrijedilo naložiti vatru u peći i odmarati u toplini vlastitog doma uz kakav dobar film, knjigu, topli čaj ili kavu i kolače.
Ali čiim je bilo malo zatoplilo, čim je proljeće nagovijestilo svoj dolazak, skinula sam dimovodne cijevi i izmaknula peć da mogu ofarbati zidove. Peć sam vratila na mjesto ali cijevi sam ostavila vani, treba i njih prefarbati...
Zidove nisam ofarbala do kraja, ali, pravo da ti kažem, nikud mi se ne žuri.
Dnevni izgleda malo čudno, nedovršeno, zidovi su u dvije nijanse bijele: blještavo bijeli i prljavo bijeli. Na plafonu se to najbolje vidi.
"Ono što kreneš raditi uvijek dovrši do kraja. Ne uzimaj novi posao dok ne završiš stari", govorila je J, a ja uvijek po svom, na nekoliko kolosijeka paralelno.
Hodnik je barem kompletno riješen, iako jedan zid vapi za detaljima: slikama, nekakvom unikatnom vješalicom ili nečim.
Da bude oku ugodnije, onom koje ulazi.
Da mu kaže, drago mi je da si došao, želim da ti ovdje bude lijepo.
Cure s posla planiraju nekakvu kupovinu, depilatore, epilatore i slična pomagala a ja razmišljam o fritezi na vrući zrak. Jer djeca se boje vrućeg ulja, jer sam im zabranila da koriste tavu s vrućim uljem dok me nema doma.

Za danas sam dogovorila jednu kavicu i to je to.
Zidovi mogu čekati.

NAGRADNA IGRA

nedjelja, 21.04.2024.

Drage dame i gospođe,

Nedavno sam saznala za izvrstan trik kojim ćete postići da vaše bijelo rublje, posteljina, kuhinjske krpe, štogod... zaista (p)ostane bijelo nakon pranja u perilici rublja.
Ne morate više trošiti puno novaca na skupe i neefikasne preparate, ne morate trošiti vaše vrijeme i vid na uočavanje fleka i flekica, te na skupe (psiho)analize da bi utvrdile uzrok nastanka istih na temelju kojih bi trebale odabrati "učinkovito" sredstvo koje vas u konačnici neće zadovoljiti jer ćete se osjećati iscrpljeno i prevareno.
Osobito ako ste košaru veša dizale iz čučnja, dakle pravilno.

Gospođu koja pere rublje na isti način kao i ja, odnosno koja zna za Trik, smatrat ću svojom srodnom dušom i može me voditi kud želi i raditi sa mnom što god želi.
(Šifra: bijelo roblje;)

Sve što morate učiniti je kliknuti na link "KOMENTIRAJ" i upisati sredstvo i način korištenja koji vas istinski zadovoljava.

Sretno ;)

Dragi dnevniče,

petak, 19.04.2024.

Danas ništa posebno za prijaviti, jedino mogu upisati da su mi pašta s gljivama i perilica donijele veliku radost.

Zamisli...

Jednom sam im pokazala kako se to kuha, danas su me obradovali večerom.
Jednom sam im pokazala kako se koristi perilica. Danas su oprali rublje i rastrli ga na žicu.
Čak su i suđe oprali.
A uz to su im i sobe uredne.

Mogu mirno spavati i lijepo sanjati.
Laku noć.

Moja M.

četvrtak, 18.04.2024.

Vidjele smo se zadnji puta u K negdje početkom ove godine, baš u vrijeme kada sam bila u velikom K, možda i najvećem u životu.
Pitala me gdje sam, što ima i kako sam.
Nazvala je neke ljude i nahvalila me.
Ne bez razloga, radile smo prije zajedno.
Isti dan mi je proslijedila kontakt.
Isti dan sam nazvala i otišla na razgovor.
Isti dan sam dobila posao.
Terapeutica je bila skeptična.
Psihijatrica je odmahivala glavom.
Ja sam zadovoljna. Vraća mi se zadovoljstvo, vraća mi se mir.
Život je dobio smisao.

Danas sam je ponovno srela, u K naravno, i uletjele smo jedna drugoj u zagrljaj.
Nabrzaka smo razmijenile novosti i dojmove i dogovorile kavicu da možemo natanane o svemu.

Moj anđeo spasitelj.
Moja M.

Dame biraju ;)

srijeda, 17.04.2024.

Odmah da vam kažem: izborno mjesto nije mjesto na kojem gospođa u najboljim godinama može upoznati muškarca svog života. Vjerujte mi. Bila, vidjela.
Ustvari, nisam baš pažljivo ni proučavala ljude nego sam samo ušla u prostor, skenirala ga pogledom, par put kimnula glavom nekolicini poznanika i, kako mi nitko nije zapeo za oko, žurno sam ušla u prostoriju za glasovanje. Nije bio neki red, za razliku od druge, gdje su ljudi čekali u redu kao za crni kruh osamdesetih.
Da sam nekim slučajem morala čekati u tom dugačkom redu, okrenula bih se i otišla za kakvim pametnijim poslom.
Da sam ipak možda morala i htjela čekati, možda bih imala malo više vremena za pažljivije pogledati ljude, osobito muškarce, i možda bih uočila nekog fit, visokog, naočitog muškarca kojeg bi mogla preporučiti kakvoj zainteresiranoj gospođi u zrelim godinama.
Ovako ništa.
Svoju dužnost sam obavila, a ovo ostalo, obećavam vam: otvorit ću širom oči dok budem hodala svijetom.

;)

Opet Ona

ponedjeljak, 15.04.2024.

Ona pamti detalje priče (baš kao i ja),
I stvari o kojima smo razgovarale pred koji dan
I izvodi me na piće poslije posla (omg)
I pokazuje mi ta dva lika
I kaže: evo, tako ti to izgleda
Pa me gleda
Dugo i prodorno
Pogledom kojim utvrđujemo gradivo
O kojem smo pričale ranije.
Neke priče su klasika,
klasici su kazivali sve
nadugo i naširoko
a ona smjesti odgovore na sva pitanja, nedoumice,
Smjesti istinu
u samo dvije, tri riječi
I u samo jedan pogled prepun
Razumijevanja.

CIRKUSKE JAHAČICE

subota, 13.04.2024.

Hvalim joj se djecom, čitam joj poruku koju sam im u whatsapp grupu naziva "fam" poslala: "jeste li napravili ovo, ono i to?", i odgovor Najstarije koja odgovara rokerski: "yea".
Kaže, bit će to sve dobro, imaš dobru, pametnu i vrijednu djecu, ti si već na konju.
Na konju vranom, kažem...
"A to si ti odgojila", kaže i gleda me prodorno. Upijam njen pogled i zahvaljujem Bogu što mi je u život poslao baš Nju i to baš u ovom trenutku kada mi je najpotrebnije.
Snaga je uvijek u nama, ali lijepo je kada nam i drugi daju potporu, nađu pravu riječ (dvije, tri) u pravom trenutku.
Da, na konju sam.

....

Sjela je u krivi autobus jer joj pravi nije stao. Poslala mi je nekoliko uzastopnih poruka na koje u tom trenutku nisam mogla odgovoriti. Nazvala me je i samo pitala čitam li ja uopće poruke. Poklopila. Utroba mi se stisla od brige. Nazvala sam je i brzo smo našle rješenje.

Poslije sam razmišljala o tom sjedanju u krivi autobus i iskrcavanju na pola puta.
Može se to, to je život. Ionako uvijek stignemo do cilja, bio autobus pravi ili krivi. Bitno je jedino da ne pogriješimo smjer, da ne izgubimo iz vida cilj.
I tada smo... na konju.
Vranom.
Na livadi razigranom.
U tom haljetku... Cirkuske jahačice.

Proljeće na moje rame slijeće

subota, 06.04.2024.

Lili je u komentaru u svom zadnjem postu napisala da razmišlja o vezama, o ljubavnim odnosima, o ljubavi koje još ima u ovome svijetu... Parafraziram, jer mi se ne da kopipejstati pišuci s mobitela.

Ypsilonka je objavila post s predivnim, nježnim današnjim forografijama iz šume, i misteriozno je natuknula da se osjeća prpošno. Detalje nije spominjala pa ćemo zaključiti da je tamo bila sama, i da je brala tratinčice za u vazu i medvjeđi luk za revitalizaciju organizma.

Proljeće je u zraku, to je očito.
U proljeće je začeto i moje prvo dijete, tako da, drage kolegice blogerice, ja vas u potpunosti razumijem. Da....
Doduše, nismo više u godinama kada su nam ti neki reproduktivni nagoni i biološke zadatosti ni na kraj pameti, mislim - produženje vrste ili potomsvo, ali ta energija rađanja života uvijek i nanovo se budi.
O tim ciklusima će vjerojatno Lili nešto više reći. ;)

Kad sam već spomenula djecu, svoju sam žensku djecu večeras naučila spremiti paštu na gljivama, mislim da im to neće škoditi u životu, a i meni osobno će život biti lakši i ljepši. Nije da se nisam nakuhala do sada.

Da, život je lijep, ima dana kad baš je.
U svakom smislu.

Puse svima koji navrate, da ne morate žicati okolo, kao ja u Ypsilonke.

:*

Glazbena podrška

četvrtak, 04.04.2024.

pain(t)list

Ja farbam zidove, a ljudi pobjegoše.
Što bi bilo da farbam ljude?
Zidovi bi pobjegli??

(post koji opravdava moj top blogerski status, a napose urednikov izbor avatara)

Stay tuned.

Došle su denes...

srijeda, 03.04.2024.

Došle su denes. Videl sem dve.
Iščo si gnezdo okraj hiže.

Lete polako.
I pitam sako:
"Kaj ste nam donesle, male drage ftice?
Vi z vetrom letite
Čez široko morje, gde me nigdar ne bo,
Gde je navek sonca i leta pono nebo.
Kaj ništ ne velite?"

Onkraj kleti lečo mlade lastavice
I gnezda glede.

Kaj so nam donesle? Sonce, srećo, mladost.
Žito, vino, cvetje, pesme i staro radost!

Dok išle su čez tuđi nekud svet,
Tu čakala je na nje stara klet.
I zato čkome,
Samo lete,
Pone sreće,
I sonce i nebo i brege glede!

VAL

utorak, 02.04.2024.

To je kao kad se zaljulja brod, govorila mi je, kao kad se zaljulja odjednom, po mirnom moru, po bonaci, i nikako se umiriti. Ljuljanje neobjašnjivo postane sve jače i jače, i odjednom ti je muka.
Nemaš kad ni povraćati.
Uhvatiš se grčevito za bande broda i gledaš da ne ispadneš. Znaš plivati, ali u tom trenutku toga nisi svjesna.
Strah paralizira tijelo, strah blokira misli.
Paziš da ne vrištiš, u brodu su i oni koje ne smiješ prestrašiti. Jer oni sve doživljavaju snažnije, u strahu su većem nego ti, nego tvoje oči. Toga si svjesna tek kasnije. Gledaš, kaže, imaju li oni prsluke za spašavanje, nadaš se da si im ih na vrijeme navukla.

Poslije se hvatate, kaže, hvatate se jedni za druge, poput brodolomaca. Hvatate se za osjećaj da ste živi. Plivate u mjestu i pokušavate shvatiti što se dogodilo. Bodrite se, da nitko ne padne u očaj, da ne potone, da se ne smrzne.

Jednom, na sigurnom, pitaš se, kaže,
otkud taj val, tko ga je stvorio?
Na vidiku nikoga.
Plava pustoš šuti.