VAL

To je kao kad se zaljulja brod, govorila mi je, kao kad se zaljulja odjednom, po mirnom moru, po bonaci, i nikako se umiriti. Ljuljanje neobjašnjivo postane sve jače i jače, i odjednom ti je muka.
Nemaš kad ni povraćati.
Uhvatiš se grčevito za bande broda i gledaš da ne ispadneš. Znaš plivati, ali u tom trenutku toga nisi svjesna.
Strah paralizira tijelo, strah blokira misli.
Paziš da ne vrištiš, u brodu su i oni koje ne smiješ prestrašiti. Jer oni sve doživljavaju snažnije, u strahu su većem nego ti, nego tvoje oči. Toga si svjesna tek kasnije. Gledaš, kaže, imaju li oni prsluke za spašavanje, nadaš se da si im ih na vrijeme navukla.

Poslije se hvatate, kaže, hvatate se jedni za druge, poput brodolomaca. Hvatate se za osjećaj da ste živi. Plivate u mjestu i pokušavate shvatiti što se dogodilo. Bodrite se, da nitko ne padne u očaj, da ne potone, da se ne smrzne.

Jednom, na sigurnom, pitaš se, kaže,
otkud taj val, tko ga je stvorio?
Na vidiku nikoga.
Plava pustoš šuti.