Zašto pišem i druge sitnice...

Oprostite što vam opet pišem

Ali, jednostavno moram, i trenutno je ovo jedini način na koji realno vidim sebe, realno pokusavam vidjeti sebe; ispišem se ovdje pa se čitam. Gledam se i pokušavam dokučiti gdje griješim, gdje sam sama sebi ispravna. Nešto kao autopsihoterapija, sam svoj majstor ili diy. Isto kao što je moje Najdraze Dijete (znam, brutalno zvuči ali tako mi se upisala u mobitel, vjerojatno da isprovocira Najmlađe i Najstarije Dijete), znači - isto kao što je ona snimala sebe kako izgovara riječ "aurora" pa se slušala, pa uviđala sama svoje greške, pa se upornim ponavljanjem jedne te iste riječi vježbala izgovoriti to famozno R, eto, upravo to i js ovdje radim.
Rotacijom tog slova oko vertikalne osi dobijemo rusko Ja.
O meni je riječ, riječ je o ja, i biti ovdje, pisati ovdje znači vidjeti sebe onakvom kakva jesam, čuti kako zvuči moj glas, ali napisan.
Prije dvadeset i par godina sam s (nepoznatim mi) čovjekom napisala dvije knjige, sigurno. Mislim, te "knjige" me postoje, to je bila samo komunikacija dvoje usamljenih ljudi. Mobitel je imao brojač poruka, a ja sam množila brojeve, preračunavala u kartice i stranice. U formi sms-a, rimovanih poruka. Ljubavnih. A voljeli smo se jako, i ne poznavajuč
Ći se zapravo nimalo.
Romeo i Julija su ništa bili naspram nas dvoje. Romansa je pukla kad smo se upoznali. Slova, riječi su imala okus, miris, boju i zvukove; stihovi su značili život, živi susret je uprskao stvar.
Upoznali smo se tako što sam mu slova imena i prezimena ispreslagala u anagram koji je značio izravan poziv za susret.
Došao je idući dan.
Držali smo se za ruke i pričali.
Njemu su se oči sjajile, a ja sam znala da je sve gotovo tim susretom.
Zašto vam ovo pišem, ne znam. Mozda zato jer ste stalkeri ;) a možda samo zato da upoznam samu sebe, možda da spoznam gdje griješim.
...
Sin i ja smo danas odbacili do grada onu čije mi je ime uokvireno srcima u imeniku
i proveli smo neko vrijeme lutajući gradom zajedno. U jednom smi se trenutku u predvorju jednog shopping centra uhvatili igrati stolnog tenisa. Taman smo se uigrali kada je on odjednom spustio reket i lopticu na stol i značajno me pogledao. Shvatila sam, nije OK da sredovječna majka i sin tinejdžer igraju stolni tenis usred trgovačkog centra. Što će ljudi misliti - o njemu. Meni je svejedno bilo lijepo.

Poslije smo lutali gradom, bili na kavi i soku, na sladoledu, razgovarali o važnim stvarima, i čekali uokvirenu srcima da nas nazove. Bila je uvpratnji prijateljici na maturalnoj i sredila se tip top. Dogovorili smo se, kad je nazvala, da ćemo se naći na parkingu ali smo je sin i ja sustigli i motom sam mu dala znak da šuti, da je ne zove.
Imam par slika nje i prijateljice joj, slikane s leđa, jednu sam slikala ipod volta
i jos nekoliko na mostu.
Moje srcasto dijete je boso gazilo gradom, s torbicom preko ramema i potpeticama u rukama. Mislim, ne znam kako bi reagirale druge majke, ali ja sam pucala od ponosa i sreće.
Mislim, znam joj majku ja, ta je, hopsajući na jednoj nozi s tadašnjim dečkom koji je isto hopsao na jednoj nozi, odhopsala od volta do Trga, smijući se u sav glas.
...
Zvali smo i Najdraže Dijete koje je još bilo na nastavi, da nam se pridruži u zajedničkoj vožnji do doma, ali nema...to se majci ne javlja, ni sestri, ni bratu.
A poslije kaže da joj nije prva misao javiti sd meni kad izađe iz škole. Tipkam joj: pa koja ti je prvA misao.
Odgovara: dečki.
Šaljem joj tri upitnikA A ona odgovara sa tri smajlića.
Srcima potvrđujemo poruke.
...
Gradom se orila pjesma: srce mi je poskakivalo uz Večeras je naša fešta i Che confuzione.
...
Lijep dan, nema što.
A sad se idem čitati, da vidim gdje ja to griješim.