O trčanju...

I o kondiciji duše...

Neki dan sam, a bio je kišni dan (nemaš gdje parkirati), trčala da ne zakasnim u zakazani termin i svejedno sam zakasnila.
Susretljivi ljudi imaju razumijevanja pa kašnjenje nije bilo problem (kiša i nedostatak mjesta za parkiranje je sasvim dovoljno opravdanja za fleksibilne ljude).
Pregled je trebalo platiti pa sam opet trčala nizbrdo/uzbrdo do auta, po zaboravljeni novčanik, tj. trčala sam niza/uza skale i kod doktorice sam uletjela sva preznojena i zajapurena. Toga sam postala svjesna tek kad me je pitala je li mi hladno i da li da zatvori prozor dok mi je pregledavala pluća.
Nasmijala sam se i rekla da nije problem, da sam se skuhala tražeći parking, trčeći gore/dolje dva puta. Paniku zbog novčanika joj nisam ni spominjala, to je ipak previše informacija mladoj doktorici, i ne volim ljudima tek tako, na usputnom pregledu (sve je u redu) objašnjavati svoje strahove. To je nešto s čime se čovjek ipak najbolje obračuna sam.
Poslije sam trčala po (gotov) ručak pa sam trčala (tj. vozila) taj ručak donijeti djeci da ih nahranim prije škole, pa sam trčala pod tuš i na koncu - odjurila na posao, na kojem je pak bilo puno posla kojeg sam trčeći obavljala.

I srce i pluća i sve je dobro.
Dobro je.
Dobro sam.